StoryEditorOCM
KulturaDUBROVAČKE KNJIŽNICE: PREDAVANJE POVODOM 110.OBLJETNICE PJESNIKOVE SMRTI

ANTUN ČESKO Kranjčević je vizionarski predvidio globalizaciju u kojoj su se ljudi 'povampirili' te izgubili ljudskost! 

Piše PSD.
23. studenog 2018. - 23:46

Antun Česko održao je povodom obilježavanja 110. obljetnice smrti hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića predavanje pod nazivom „Kranjčevićev poetski genij i njegova kanonizacija?“. Pozdravivši okupljene u Saloči od zrcala, izdvojio je rektora Sveučilišta u Dubrovniku Nikšu Buruma zahvalivši mu na dolasku.

Kranjčevića, rođenog 17. veljače 1865., Česko je opisao kao „krhkog, sitnog, nježnog“, a sve to uvjetovalo je proživljavanje velikih trauma. Prikazavši pjesnikovu rodnu kuću u Senju kazao je kako se razočarao kad je vidio uživo. Naime, na kuću je 1925. postavljena spomen-ploča povodom proslave tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva. Predavač je naglasio kako te kuće tamo nema te je ostala zgrada odnosno, ostali su apartmani. Tom je prilikom izrazio žaljenje što je uništen spomenik nulte kategorije, ali istovremeno je zauvijek uništen i spomenik sveukupne prošlosti Senja.

Obrušio se Česko na globalizaciju i apartmanizaciju rekavši kako one ruše „sve ono što su nam preci ostavili“. Kranjčević je rijetki hrvatski pjesnik koji ima teški samotnjački život od rođenja do smrti. Kad je na obilježavanje stote obljetnice Kranjčevićeve smrti Česko održao predavanje, dakle 2008. godine, nije imao tiskanu knjigu. U Senju se na predavanju okupilo tridesetak ljudi iz intelektualnog i kulturnog života. „Senjani nisu znali koju veličinu imaju“ komentirao je Česko misleći upravo na velikog pjesnika. U Zagrebu je, prema Českovim riječima, dvorana bila puna, ali samo zahvaljujući njegovim bivšim učenicima iz zagrebačke V. gimnazije. Naime, 40 godina Česko je radio kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika, a upravo 25 godina svog života proveo je radeći na V. gimnaziji, kasnije je predavao u Pomorskoj školi u Dubrovniku. Zbog toga svega zahvalio je dubrovačkoj publici na dolasku. Kazao je kako je objavio i pisao knjige o Kranjčeviću jer mu je prvenstveno drago što se na taj način vidi kako u Dubrovniku netko radi i piše o toj jedinstvenoj pojavi u hrvatskom pjesništvu.  

Nazvao je Česko Kranjčevića jednim od najvećih hrvatskih, ali i svjetskih pjesnika. Dodao je kako je on najveći hrvatski općeljudski pjesnik, neprekidno je ocjenjivao čovječanstvo u smislu čovječjeg postanka i opstanka na ovom svijetu.

Kranjčević je rođen u patrijarhalnoj obitelji, otac je bio vrlo strog i autoritativan, majka je pak naginjala umjetnosti. U obitelji ih je bilo osmero, a Kranjčević je najviše provodio u kuhinji s majkom dok su se ostala djeca igrala na ulici. Prvu pjesmu napisao je u dobi od 14 godina. Nažalost, rano je ostao bez majke i njegova prva trauma je trauma potpuno rezignirane obitelji. Druga trauma bila je trauma školske sredine. Kranjčević je kao sitan i mršav školarac bio „žrtva“ svojih kolega koji su mu se rugali te ga ismijavali. Bio je vrlo osjetljiv pa su drugi učenici lako kod njega izazivali suze što je za njega bilo vrlo traumatično. Imao je u tu „crtu senjskih uskoka“ pa je znao i vrlo burno reagirati.

Česko je pojasnio kako je Kranjčević rođenjem bio predestiniran da bude patnik. Međutim, Kranjčević nije bio jedna osoba, postojale su dvije potpune suprotne osobe u njemu i tu se predavač dotaknuo psihogenetskog raskola njegovog bića. S jedne strane je postojala ta „nježna, sentimentalna i lirska“ osoba, a s druge pak strane ona „buntovna, uskočka i senjska“.

Senjski su studenti u pravilu bili pravaši pa je iz Zagreba došlo naređenje kako ih treba disciplinirati. Jednom je tako mladiću uskraćeno polaganje mature zbog političkih aktivnosti, a Kranjčević je kao reakciju na taj čin poveo cijeli razred na pobunu. Posljedica takvog djelovanja bila je uskrata polaganja mature samom Kranjčeviću pa tako nikada nije „završio“ gimnaziju. Njegovo ponašanje opisano je kao „osorno“. Godine 1883. Kranjčević je objavio prvu pjesmu pod nazivom „Zavjet“. Česko je istaknuo jednu zanimljivost odnosno ukazao je kako 1883. hrvatski ban postaje „zloglasni Khuen Héderváry, zlostavljač Hrvatske koji je želio pretvoriti u mađarsku koloniju“ te na toj dužnosti ostaje sve do 1903. odnosno do iste one godine do koje Kranjčević pjesnički djeluje.

Otac ga je uz potporu senjskog biskupa poslao u Rim na Zavod Germanico-Hungaricum gdje je proveo šest mjeseci napisavši tri pjesme. Česko je ukazao kako se u nijednoj pjesmi ne spominje „Hrvatska“ ili riječ „Hrvat“. Kod Kranjčevića je oslabio „kompleks Senja i Hrvatske“, on postaje općeljudski pjesnik, pjesnik prorok ili na latinskom „poeta vates“. Napomenuo je predavač kako je po tome Kranjčević jedinstven jer se „niti jedan hrvatski pjesnik nije vinuo tako visoko“ što govori o snažnoj „stvaralačkoj snazi“ koju je imao –i to tek s 19 godina! Kranjčević ujedno revidira dotadašnju romantičarsku književnost, budničarsku poeziju. Primjerice, motiv majke se do tada koristio kao simbol „domovine“, „majka“ je bila Hrvatska. Senjski pjesnik pišući o majci misli na vlastitu majku, na konkretnu osobu. Česko je objasnio kako je romantičarski pokret u Hrvatskoj kasnio pedeset godina za onim europskim. Tako je prva budnicu „Kip domovine vu leta 1831.“ Pavao Štoos napisao upravo 1831. Dakle, više od pedeset godina prevladala je budničarska poezija. U 62 posto Kranjčevićevog pjesničkog stvaralaštva vlada plač, a manji ostatak poetskog opusa buntovne je naravi.  Godine 1885., u dobi od 20 godina, pjesnik je objavio zbirku „Bugarkinje“.

Ispričao je i Česko osobnu anegdotu vezanu za zbirku „Bugarkinje“. Njegov tadašnji profesor, Ivo Frangeš, koji je napisao brojne studije i članke o Kranjčeviću, svom je tadašnjem studentu za magistarski rad dao „Bugarkinje“. Česko, naviknut na modernu poeziju, na slobodan stih, na pjesnike poput Jure Kaštelana ili Vesne Parun zgrozio se čitajući Kranjčevićevu zbirku koja inače sadrži 46 pjesama. Ono što mu je zasmetalo je činjenica da pjesme nisu podijeljene u tematske cjeline, ali koliko god zgrožen bio, Česko se nije usudio mijenjati temu magistarskog rada pa ga je ipak napisao i to na pisaćoj mašini. Razvio je svoju metodu analize.

Također, istaknuo je i Kranjčevićevu zbirku „Izabrane pjesme“ (1898.) o kojoj je primjerice objavljeno tisuću bibliografskih jedinica! Spomenuo je i zbirku „Trzaji“ (1902.). Umro je 29. listopada 1908. u Sarajevu.

Kranjčević se dotakao sva četiri kontinenta. Česko je poručio kako je on elegijski pjesnik, najveći misaoni pjesnik ukupne hrvatske književnosti, a njegovu misaonu poeziju ocijenio je kao „aforističnu i duboku“. Prvi je hrvatski pjesnik koji se diže iznad stvarnosti u svemir, bavi se vremenskim rasponom od prvih ljudi, prvoga grijeha do zadnjeg čovjeka koji se nađe sam na ledenoj planeti. U pjesmi „Kolo sreće“ Kranjčević je, po Českovom mišljenju, vizionarski predvidio globalizaciju jer su u toj pjesmi „ljudi povampirili te izgubili ljudskost“. 

Predavanje, koje su organizirale Dubrovačke knjižnice, okončano je pjesmom "Misao svijeta" u izvedbi klape Sveti Juraj HRM. Bila je to mala zahvala predavaču za predavanje od strane organizatora. bLu
 

19. travanj 2024 20:31