Vijesti Kultura

RAZGOVOR SA SAMOSTALNIM DUBROVAČKIM SLIKAROM

LUKŠA OBRADOVIĆ Teško je naći mir u Gradu za živjeti, a kamoli za slikati!

RAZGOVOR SA SAMOSTALNIM DUBROVAČKIM SLIKAROM
Slobodni dubrovački umjetnik Lukša Obradović otvorio je nedavno u Dvorani Ivana Pavla II. svoju 17. izložbu znakovitog imena „Silence“. No, oko Obradovića nikada ne vlada tišina, neprestano radi i stvara, može ga se često vidjeti po Gradu, u pokretu je. Ako ne slika, onda fotografski bilježi i snima Grad, ljude iz Grada, ali i izložbe kolega umjetnika. Suvereno vlada društvenim mrežama i svime što nude internetska prostranstva, a Dubrovački mu je ponudio svoje stranice za razgovor.
 

LJUDI VOLE NASLIKANI DUBROVNIK

 

Kako i kad ste se počeli baviti slikarstvom?

Još kao dijete u vrtiću. U djetinjstvu su bile dvije aktivnosti: ribanje i slikanje, a ja sam malo „lutao“. Živjeli smo u Karmenu i vidjeli su to moje zanimanje za slikanjem roditelji, kasnije je to pustilo grane. Kad sam se oženio i dobio kćer Anamariju prešlo je i na nju, ona je završila slikarstvo.


Što Vas inspirira?

Inspiriraju me sitnice. Nedavno sam vidio jednu kadenu i prozor, dio te kadene i prozor su za mene bili gotova slika, nevažno je li fotografirana ili naslikana. Nisam slikao, ali sam napravio dva-tri videa o tome. (smijeh)


Koje tehnike volite?

Mučim se s tim slikanjem, ali relativno brzo napravim. Kako mi je kćer završila Akademiju ona gleda mene, a ja nju. Olovka je osnova pa tako i počnem. Napravim skicu na papiru. Recimo, kad sam slikao motiv na temu Marina Držića, nisam gledao, nego sam stavio tri lika iz mašte, jednu funjestru i volat, ulaz u Grad, išlo je spontano. Sve je to na internetu zabilježeno. Kasnije je išla dorada tih slika i ne samo njih, već i svih slika koje su mi u magazinu i koje su doma. Neke sam doma radio na balkonu, neke prodao, a žao mi je što sam ih prodao jeftino. Uglavnom sve se to svodi na izložbe, barem kod mene. Ljudi puno traže naslikane Dubrovnike, a ne znam zašto kad ga ja držim u srcu?! Napravio sam par Dubrovnika i bilo je na portalima, na YouTubeu, na web-stranici FineArtAmerica. U slikarstvu mi je pomoglo to što mi je u lijevo oko upala živa. To se možda ne vidi kad se ovako gleda, kao kod Davida Bowieja, ali kad mi je živa upala u lijevo oko, išao sam je rukom dignuti i zvao sam Hitnu, a oni su rekli da isperem vodom. Isprao sam, ali lijevo oko stalno namigiva. Pomoglo mi je to na način da kad gledam, otkrivam neke nove prozore, vidim stvari drugačije… Ali, od svih likovnih alata, olovka mi je najdraža, imati dobru olovku - to je to. Od nje kao od osnove možeš dalje, meni to ide, ali naći mir danas u Gradu za naslikati nešto ili uopće živjeti, to je opet neki peti rukav.

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!

 

Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Djeca Dubrovnika nevinim žrtvama Škabrnje

Djeca Dubrovnika nevinim žrtvama Škabrnje
Članice i predstavnici ženskog nogometnog kluba Ombla, u organizaciji UHDDR-a Dubrovačko-neretvanske županije, s...
Djeca Dubrovnika nevinim žrtvama Škabrnje