Vijesti Kultura

U RAZGOVORU S DUBROVAČKIM LIKOVNIM MUŠKETIRIMA

GRABOVAC, BARIČEVIĆ I ŠKERLJ Nismo od onih koji uokvire komad zida pa kažu: "Ovo vam je osjećaj praznine!"

U RAZGOVORU S DUBROVAČKIM LIKOVNIM MUŠKETIRIMA
Neki dan sam pročitao neki tekst koji kaže kako mnogi ljudi danas misle da su slikari i da znaju slikati, ali poslije dužeg vremena samo neki znaju slikati. S obzirom na taj broj, trebalo bi skoro svaki mjesec biti neka izložba ili „izložbica“ u Dubrovniku, a ne događa se u nas baš tako. Znači da se malo radi, ističe Baričević

„Četiri mladića na babljem ljetu 2018.“ Naziv je izložba koja je sredinom rujna okupila dubrovačke slikare Miša Baričevića, Vedrana Grabovca, Lorena Ligorija i Josipa Škerlja u atriju palače Sponza. Upravo u istoj toj palači na razgovor za Slobodnu stigli su tri mladića, četvrti nije mogao radi zdravstvenih problema, ali zato je stigao četvrti, zamjenski „mladić od pera“ pa tijekom vrlo ugodnog i opuštenog razgovora zabilježio njihova razmišljanja, razmišljanja triju legendarnih, dubrovačkih likovnih mušketira.   

Kako ste uopće došli na ideju babljeg ljeta? 

GRABOVAC: Nismo baš mi došli na tu ideju, nego Teo Trostmann. On je to tako nazvao, a nas je nazvao „četiri mladića“ i to je zgodno. Nekome se možda ne sviđa, ali meni se sviđa.

BARIČEVIĆ: On je osjetio da mi imamo duha, da smo tek u „dvadesetima“ i da još uvijek stvaramo nešto novo zato je Teo smislio tu dobru ideju. Jedino kad se malo zatrčim onda vidim da to nije istina… (smijeh) Ali kad su slike u pitanju, onda jest. 
ŠKERLJ: On  je mislio da smo mi u babljem ljetu po godinama. 

Je li Vas ovo malo pomladilo? 

BARIČEVIĆ: Pa kad ima smijeha, čovjek se osjeća mlađim, puno mu je ljepše stvarati, raditi, izlagati i veseliti se. Slikarstvo i jest tu da se veselimo, a ne da odmah miješamo politiku, dnevne aktivnosti, stranke i ostalo. Treba se toga osloboditi. 
ŠKERLJ: I politike malo treba, pa i ljubavi i turista… Sve se to treba naći u slici, o tome se i radi i zato i radimo.
 
Mnogi bježe od politike? 

ŠKERLJ: Ali politika je s njima. 
GRABOVAC: Ja sam osobno protiv politike, pogotovo da se miješa u slikarstvo i tako slobodnu profesiju koju obavljamo. Nije mi mila kad je blizu. 
ŠKERLJ: Ali ne može se od nje pobjeći! 
GRABOVAC: Nažalost! 

Jeste li znali tko će što naslikati, kako ste se dogovorili za izložbu? 

ŠKERLJ: Znali smo što tko radi. 
BARIČEVIĆ: Mislim da je nas prvenstveno povezao rad, a usudio bih se reći da smo „štafelajni neumornici“. Mi svake godine radimo, nismo ono „pi*at ću-ka*at ću“, „ne mogu“, „nemam ateljea“, „plaču mi djeca“ i tako dalje…  Kad takvi izlože onda izlože neki uokvireni komad zida i reču „osjećaj praznine“, a to uistinu jest osjećaj praznine ili stoji naslov „Kate nosi vodu“, a niđe Kate, niđe vode! Nažalost, to su visokoškolovani ljudi za kojima bi mi trebali ići i koji bi trebali biti avangarda. Cijela bi likovna kultura trebala ići za njima jer su oni ti koji bi trebali prednjačiti, a ne kopirati neke već viđene stvari ili što je najgore - kad pet godina vidim isti rad na raznim izložbama. 

Tko je od vas najveći mladić? 

GRABOVAC: Škerlj! 
ŠKERLJ: Ma nisam! 
BARIČEVIĆ: Jest, jer je najstariji! 
GRABOVAC: Škerlj je najveći mladić  jer ima najbrže noge, kao Speedy Gonzalez je, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. (smijeh) 
BARIČEVIĆ: Znate li koliko ulica Petilovrijenci ima skalina?! A on svaki dan ide tri puta njima! Ja ne mogu ni pola! (smijeh) 
GRABOVAC: Namjerno zaboravi nešto i popne se gore! (smijeh) 

Što kažete na ove mlađe slikarske naraštaje? 

ŠKERLJ: Kao da su u mojim godinama. 

Zašto? 

ŠKERLJ: Pa tako i rade! 

Vi ste produktivniji? 

ŠKERLJ: Njih trojica su! (Grabovac, Baričević i Ligorio nap. a.) 
GRABOVAC: Pa Škerlj je najproduktivniji! 
BARIČEVIĆ: On nam daje smjernice! On je začetnik ove grupe! 
GRABOVAC: Nama ovo nije prva izložba, nas četvorica smo preklani isto tako imali izložbu u Sponzi i onda smo cijelu godinu imali jednu u bivšem kafiću „Galerija“. Tamo smo nas četvorica bili zajedno. Nažalost, danas nema Lola jer ima problema s nogom. 

Što vas drži na okupu? 

BARIČEVIĆ: Mi smo u biti različiti, ali nas očito povezuje likovna kultura.   
ŠKERLJ: Ne povezuje nas piće! 
BARIČEVIĆ: Tu i tamo (smijeh) 
GRABOVAC: Kad smo dobre volje onda nas poveže piće. (smijeh) Kad smo na nekoj likovnoj koloniji onda nas poveže pravo drugarstvo. Na kolonijama se to najbolje vidi i onda nas poveže dobro vino, a ako je loše, onda se svađamo! (smijeh)
 
A kad nestane pića? 

ŠKERLJ: Onda pijemo vodu! 
BARIČEVIĆ: Ako nije zagađena – pijemo vodu. Zapravo mi pijemo alkohol zato što je voda zagađena. Pogotovo ja i Škerlj jer malo češće idemo po likovnim kolonijama diljem Lijepe naše i malo mi je žao što nema više Dubrovčana. Htjeli ili ne htjeli, mi predstavljamo Dubrovnik. Srećemo kolege iz cijele države koji pitaju gdje su ostali? Onda im ja odgovorim: „Ne da im žena, ne mogu ili neće…“ 
ŠKERLJ: Oni se prijave, ali ne odu zato što „vlak stoji na stanici“.  (smijeh)
BARIČEVIĆ: To mi je malo žao jer bi upravo bi mlađi trebali uskočiti i zamijeniti nas stare. 

Dakle, ne vidite nekoga tko bi vas u tom smislu mogao naslijediti? 

GRABOVAC: Ima ih, ali nažalost danas se ne može naslijediti nešto što je nama bilo u mladosti. Naša mladost je bila lijepa, interesantna, zabavna pa i sami smo proživjeli to probijanje i neimaštinu kao slikari i to s Dubrovačkim trubadurima… Danas je neko drugo vrijeme, vrijeme kompjutera i mobitela. Završe akademiju pa ne vole ni slikati! 
ŠKERLJ: Oni se vole buniti protiv onih koji im daju novac. 

Je li to najveći problem? 

ŠKERLJ: Izgleda! Moraju se buniti, kad će ako neće sad, neće u mojim godinama! Tad su već sjeli na stolicu i lijepo se odmaraju. 

Koliko vas pitaju za savjet? 

ŠKERLJ: Pa nitko me i ne pita! Ja njih pitam za savjet. 
BARIČEVIĆ: Budući da je on dugo bio pedagog onda on njih pita! (smijeh) 

Sad se obrnulo? 

ŠKERLJ: Tako je, sad su oni pedagozi. 
BARIČEVIĆ: Volim slikarstvo i volim to što radim. U biti, nisam za podjelu! Nažalost, vidim da tih mlađih nema na našim izložbama, ali nema ni nas na njihovim – ili manje. 
GRABOVAC: Kako ko! 
BARIČEVIĆ: U ovome gradu turizma i umjetnosti svi imamo mjesta, svi! I štafelajno slikarstvo, i instalateri, i performeri, i amateri, i diletanti, i dječji vrtići – svi imaju mjesta. Dapače, Grad bi to trebao podržavati jer kad pođu svi, kad prođu Dubrovačke ljetne igre, kad se svi idu odmoriti onda treba dati priliku u pozno ljeto. 
ŠKERLJ: To sam htio i reći! Neki dan smo razgovarali, pa i jest umjetnost u pozno ljeto! I glazbena i likovna… 
BARIČEVIĆ: Evo pogledajmo Dubrovački simfonijski orkestar, Orkestar je napravio „bunu“ u pozno ljeto. Koncerti su puni, a svi su to domaći ljudi, naši iz Grada koji su u svijetu poznati i kad svi pođu onda oni dođu tu. Znate kako je Dubrovačka republika radila? Kad nije mogla naručiti iz Firence nekoga meštra za nešto, onda je dobar bio i Konavljanin ili netko iz Grada – da recimo napravi mehanizam za sat i tako dalje… Zašto nešto ne napraviti u pozno odnosno bablje ljeto?! Da imamo mi domaći neki pristup, da pokažemo što se radilo. Pa na kraju krajeva, te razne udruge koje financira država – svaka bi po meni trebala imati obavezu da pokaže zašto je primala novac i što je radila tijekom godine! Jer, i Orkestar mora prodati nekoliko karata da bi mu država nadoplatila! Ako netko hoće raditi performanse ili čuda koje navodno „nitko“ ne razumije, ili ja ne razumijem, oprostite, slobodan sam to reći, neka ih onda radi… Malo je umjetnika, namjerno izbjegavam riječ „umjetnost“ jer ima puno slikara, a malo umjetnika! Umjetnik ako je umjetnik onda država drži stotinjak njih i plaća ih, a ostali bi nažalost trebali na tržište, pa ako je to umjetnost, oni će s tom umjetnosti raditi dalje što osjećaju. „Ne mogu, ja to ne osjećam!“, „Ne mogu ja napraviti turističku razglednicu, ja to ne osjećam!“, „Ne mogu ja portret napraviti ja to ne osjećam, ja sam u sasvim drugim razmišljanjima!“ Ma ja poštujem kad tako nešto čujem, ali nemoj onda kukati, plakati… 
GRABOVAC: Ili biti protiv! 
BARIČEVIĆ: Nažalost, to su školovani ljudi koji imaju zanat, koji imaju znanje, koji znaju tehnologiju, pa ako ne možeš živjeti od svoga rada onda ne može sve država stimulirati. 

Slažete li se? 

ŠKERLJ: Donekle se slažem, ali zašto umjetnik ne bi radio u siromaštvu?! I prije se tako radilo? Ne mora biti bogati, bogati su nekada bili grofovi… 
BARIČEVIĆ: Da, tada je slikarstvo bilo za dokolicu.   
ŠKERLJ: Mi danas nismo tako siromašni, naš grad nije. 
BARIČEVIĆ: Nije grad siromašan! 

Mlađima slikarima je danas bolje, ali su manje produktivni? 

ŠKERLJ: Nije, ali oni od Grada naravno očekuju apanažu, to je njihov radi i oni očekuju da budu plaćeni. A sad, ne može Grad to svaki mjesec plaćati! 
BARIČEVIĆ: Treba kupiti tri projektora, četiri platna i tako dalje, a to ne može ni bogatija sredina jer takva jedna izložba puno više košta nego obična. Mi smo financirali ovu i mnoge izložbe. Izgleda da ako nemate deset stranica teksta o radu i ako on nije preveden na engleski i još ako naslov nije na engleskom, tako da pola ljudi ne razumije, ili kao ja malo manje, vjerojatno da ne dođemo na izložbu, bolje da nemate izložbu. 
GRABOVAC: Recimo, zadnja moja dva kataloga nemaju engleski prijevod i pitam se što ja to moram dati Englezima da to čitaju? Neka nauče hrvatski! 
ŠKERLJ: Ionako bace katalog! 
GRABOVAC: To je posebna priča! Prvi kafić ili restoran i to ostave ispod stola ili na stolu, ali taj engleski nas dodatno košta. Engleski je za moj pojam nepotreban jer ja sam te slike izložio radi moje publike i radi mojih građana, ljudi koji me poznaju i koji me možda vole ili ne vole da dođu vidjeti i pročitati ono što je napisao recimo Teo Trostmann, Antun Karaman… A engleski prijevod je meni momentalno nepotreban! 

A domaća publika? 

GRABOVAC: Domaća publika je najbolja publika! Ona će na kraju krajeva ocijeniti i nešto reći, a stranci će ti dati ruku, čestitati ili ti neće ni pogledati slike. Prošetaju primjerice Sponzom i gledaju kelone, gledaju ovo okolo… Ušli su radi slika koje vise, a ne vide ih! Naš čovjek dođe i pomno to gleda, ako ga interesira. Ipak mi koliko-toliko kad „istrčimo“ ovako svaku godinu ili dvije, ljude interesira što se događa, zanima ih jesmo li što novo napravili… 

Je li bablje odnosno pozno ljeto onda najbolje razdoblje za kulturu u Dubrovniku? 

ŠKERLJ: Mislim da je cijela godina, ali pitanje je kad ćeš to napraviti, kad ćeš se pojaviti. Ako se pojaviš na kiši onda ćeš naravno pjevati tu pjesmu! (smijeh)
 
U Gradu nema dovoljno galerija, zar ne? 

ŠKERLJ: Pa i ne trebaju, dovoljno je imati tri, već je i previše. Jedino ako bi mladi htjeli da u svakoj ulici bude galerija, ali tko će to izdržavati? Pa nije kupnja slika baš takva da se to sve može održati.   
GRABOVAC: Ne slažem se s ovim što Škerlj kaže. Mislim da ih nema dovoljno, postoje „galerije“ tipa atrij palače Sponza, postoje male galerije koje ja ne bih nazvao galerije, meni su butige, galerije za prodaju slika, a ne za izložbu. Ako u toj galeriji želiš napraviti izložbu, ne možeš objesiti nego tri-četiri slike većeg formata jer je to malo, ako ćeš mali format, može ih se više objesiti. Sponza je prekrasan prostor za izlaganje, ustvari najbolje je mjesto u Dubrovniku… 
ŠKERLJ: Ja ipak mislim da je Umjetnička galerija Dubrovnik najvažnija. 
GRABOVAC: Nju ostavimo, ona je nešto reprezentativno…                                                
ŠKERLJ: Pa moraš i nju spomenuti! 
GRABOVAC: U Galeriji se ne može izlagati, tamo postoji ipak program s određenim ljudima, dolaze umjetnici izvanka… 
ŠKERLJ: Pa i u Sponzi ti je isto tako! 
GRABOVAC: Pa nije baš, u Sponzi skoro svake godine možeš izlagati! 
ŠKERLJ: Kako može jedan umjetnik tvog formata imati izložbu svake godine? 
GRABOVAC: Ja je ne bih pravio svake godine jer bih bio dosadan, ali se ustvari može. U Umjetničkoj galeriji nećeš nego jedanput u životu napraviti jednu, reprezentativnu izložbu i nakon 20 možda godina drugu.                                

ŠKERLJ: Treba tri-četiri godine da napraviš jednu pravu izložbu jer u suprotnom nisi ništa drugo nego prodavač, radiš svaku godinu kako bi prodao slike, a ne da bi je pokazao.                                                                                      

GRABOVAC: Meni je najbolje mjesto Sponza i bivši “Sindikat“ koji se danas zove Klarisa. To je bilo mjesto gdje se baš mogla napraviti lijepa izložba.                                                  
BARIČEVIĆ: Mislim da je kultni „Talir“ bilo jedno mjesto, malo, ali slatko i to najviše radi domaćina Frana Cetinića koji je uvijek bio na visini.                                                                
ŠKERLJ: Imali smo po 15 slika i to je izložba – i to prava izložba!                                                                          

BARIČEVIĆ: Ne smijemo zaboraviti ni „Ranjinu“, a ni galeriju Sebastian koja je lijepa galerija, jest privatna, ali je vrlo pristupačna. Umjetničku galeriju nećemo spominjati jer je to institucija koja bi trebala dovoditi najbolje, kao što nećemo spominjati ni Dubrovačke ljetne igre, Kazalište Marina Držića i Dubrovački simfonijski orkestar – to je ono na što Grad najviše troši, to treba postojati i to treba podržati, ali treba podržati i ove manje.  Ponavljam, ima u ovome gradu vremena i mjesta za svih! Dapače, mislim da je općenito malo kulture van sezone.

Često se mogu čuti prijedlozi kako treba smanjiti troškove u kulturi i prebaciti u sport?

BARIČEVIĆ: To je viša politika, o tome neću.                                                                                                      

ŠKERLJ: Ja se slažem da bi možda više trebalo dati novaca u sport jer Dubrovnik ima vaterpolo, a on je na svjetskoj razini. Sportu svakako treba! Vidiš Luku Modrića! Pa i Kolinda Grabar Kitarović kaže kako svi u New Yorku pričaju o Luki Modriću... Pa i o vaterpolu se priča kad je Hrvatska svjetski prvak, zar ne?! Ali treba i kulturu ”gajiti”, ne može se ostati samo na jednom dijelu kulture, recimo na Orkestru ili Ljetnim igrama... Treba i ovo!

Kaže se kako treba oduzeti Igrama i dati sprotu?

ŠKERLJ: To treba nekako raspodijeliti, ja nisam u tome, neka se bavi time onaj koji zna. Mislim da bi i zimi trebali imati to što bi se trebalo zvati kultura. Ali tu je teatar, teatar je u zimskom periodu otvoren i njegovo predvorje je jedna vrsta male galerije, tamo su isto izlagali mnogi, pa i mi Dubrovčani. Tu je i galerija Dulčić Masle Pulitika koja je jedna lijepa, ubava galerija. Ravnatelj Umjetničke galerije Marin Ivanović ima zanimljive planove s tom galerijom.

Čini li Grad dovoljno za kulturu?

ŠKERLJ: Čini, kako ne! A izdavačka djelatnost je vrlo važna. Tu je časopis ”Dubrovnik”, ”Dubrovački horizonti”...

Kad ste već spomenuli Ivanovića, što kažete na kulturnu suradnju s Trebinjem koja je digla buru i Ivanovića dovela u nemilost?

ŠKERLJ: Zašto ne! I dalje se, kao što je nekada bilo, događa ova međugradska, međuopćinska i međudržavna suradnja... Pa evo i neki dan je bilo nešto slično.              
BARIČEVIĆ: Da, bila je neka međugranična suradnja. Tu ja imam neko svoje mišljenje i želim ga zadržati za sebe. Kad smo maloprije spominjali galerije ne smijemo zaboraviti Lazarete koji imaju jedan program. Možda se meni nekada ne sviđa, ali i oni rade pristojno i sigurno su značajni element u gradu za tu vrstu umjetnosti.

Značajni elementi postaju i mladi. Tako je pored Ivanovića kao mladog ravnatelja, kuća u kojoj ste radili, Kazalište Marina Držića, dobilo novog, mladog ravnatelja - Paola Tišljarića.

BARIČEVIĆ: Novog mladog ravnatelja Kazališta ne poznam, ali za Marina Ivanovića mogu reći da je, što se tiče likovne kulture, unio svježinu… Ja najčešće rečem da ga je samo Bog poslao što se tiče umjetnosti. To okolo što se događa, rekao sam da ne želim da svaka izložba nosi političku težinu, a pogotovo ne želim da se kroz to ostvaruju neki drugi ciljevi, a ne likovni.                                                                                                                  

GRABOVAC: Svaki novi ”Marin” dođe na „baketinu“ (ljepljiva grančica s kojom se hvataju ptice nap. a.), to je takav Grad. Čim netko dođe i počne činiti nešto dobro, naravno da čekaju momenat da mu reču što je falio! Ovo što je Marin učinio s Trebinjem je OK jer taj slikar, Atanasije Popović, čije je slike posudio u Trebinje, je ipak živio i radio u Dubrovniku. Je li on trebao pitati ”papu” smijem li, to je drugi par rukava! Ne vidim nikakav grijeh zato što je te slike posudio gore.

Treba li općentio mladima dati šansu?

GRABOVAC: Fala Bogu!                                                                                                                
BARIČEVIĆ: Na njima svijet (za)ostaje! (smijeh) Šalim se! Tko će drugi, ako neće mladi?!  
GRABOVAC: Stari su puno puta napravili loše stvari. Oni su odradili svoje. Neki stari koji su zasjeli, „uhljebnici“, treba poslati đe im je mjesto i treba pustiti mlade na te pozicije. Imate raznoraznih ustanova gdje je 20-30 godina jedan te isti. Što je učinio? Ništa! Samo prima plaću! To su ”trbuhozborci”!                                                                                        
BARIČEVIĆ: Sad ih treba poslati!                                                                                                    
ŠKERLJ: Pomalo, pomalo... Netko tko ne radi, a uživa, taj je dugovjek! (smijeh)  
GRABOVAC: Ali treba ga istjerati!                                                                                                  
ŠKERLJ: Ne, ne vidiš da on ”čuva” tradiciju! Tradicija je važna! (smijeh)

Izložba nosi ime bablje ljeto, koje je vama zapravo najdraže godišnje doba?

GRABOVAC: Meni je proljeće – sve se budi, sve se rađa! I tako se iza tog proljeća rodi i ljeto.                                  

BARIČEVIĆ: Prije dvije godine smo imali izložbu i ja sam napravio nekoliko grafičkih, crtačkih slika: nijednog čovjeka, nijedne mačke na Stradunu. Dakle, meni je najdraže kad svi odu, kad konačno Stradun postane naš i kad nam ne „kradu“ hlad, tada mi je najdraže i to je upravo bablje ljeto, zapravo pozno ljeto, a ne rano.                                                
ŠKERLJ: Mei su sva godišnja doba draga, svako na svoj način. Ionako radiš cijelu godinu! Onda imam vremena i za odmoriti.

Grad je sve prazniji što se tiče stanovnika, a u Gradu se događa većina kulturnih događanja?

GRABOVAC: Svi stari gradovi pomalo se prazne i dolaze neki novi ljudi izvana, kupuju kuće... Ljudi su dugo, dugo godina bili bez novaca i pružila im se prilika da dođu do novca na račun te kućice ili stana kojeg imaju unutar zidina i onda su vidjeli da za te nove mogu kupiti barku, auto ili stan pa su tu nekretninu unutar zidina prodali. Nažalost, to je uhitilo maha i sad imamo Irce, Engleze, ove ili one i prazne, narušene kuće koje stoje zatvorene cijelu godinu...        

ŠKERLJ: A htjeli bi da Grad to popravlja!

GRABOVAC: I zimi onda sve zjapi prazno i dođeš kao da je prošla avet, niđe nikoga, žalosno je i tužno prošetati Gradom. Ili sad kad šetaš Gradom, samo vidiš suveniri, slastičarna, restoran... Dakle, Grad je došao i postao jedna, ja je nazivam ”žderaonica”. Zapravo „spavaonica“ i „žderaonica“, idu samo turisti s kuferima, ne može se ni proći…. Ako napraviš spenzu i ako nosiš dvije burse kao ja, ne možeš proći od tih stranaca jer vodiči stane nasred puta, a turisti se raštrkaju okolo i misle da su oni tu glavni, a ustvari „zagušio“ nas je taj moderni turizam.                            

ŠKERLJ: Jest, to veliki restoran, ali meni je drago da je ”moving”.

Zašto?

ŠKERLJ: Ljudi na kraju krajeva od toga žive jer inače bi svi otišli da se od toga ne živi, je l' tako?                              

GRABOVAC: Pa otišli su!                                                                                                                        
ŠKERLJ: Pa dođu ovi koji stanuju u tim stanovima!                                                          
GRABOVAC: Ne slažem se sa Škerljem jer ovi što su ostali žele poći jer ne mogu od buke više izdržati. Jest lijepo što je ”moving”... Dođe duga zima i onda opet počnu dolaziti kruzeri i onda se pojave stranci i nama kao „započinje novi život“, a ustvari nekome je lijepo, nekome užasno!  
ŠKERLJ: Ma tko bi nama ugodio!

Kako je Vama?

BARIČEVIĆ: Ma evo slušam ih i vidim da više nisu mladići, već su grintavi.                        
GRABOVAC: Lako je njemu (Baričeviću nap. a.), on je u Mokošici u „spavaonici“.    
BARIČEVIĆ: Ja sam se rodio u Gradu, bio tu pedeset godina i prema tome znam što je Grad i kompetentan sam da o tome govorim.                                                                        
GRABOVAC: Ali tad nije bilo turista!                                                                                      
BARIČEVIĆ: Meni malo smetaju ovi ”turisti tegljači”. To su oni što imaju ruksake i(li) prikolice jer sad ne možeš proći od prikolice, a ako radiš u teatru kao što sam ja radio, nema šanse prenijeti kulisu iz radionice do pozornice, to mi je malo smetalo jer stvarno nisi znao koga ćeš opaliti s onom kulisom. (smijeh)                                                                  
ŠKERLJ: Meni jedino smeta što „pišaju“ i „kakaju“ i ostavljaju gdje god što mogu, nije ih briga. Bacaju smeće u more, pogotovo tamo na Porporeli i nitko to ne vadi niti Grad vodi o tome računa.                                                    

BARIČEVIĆ: Vode, ali ne mogu voditi 24 sata!                                                                            
ŠKERLJ: Zato što o jedan dio pripada državi, drugi dio Gradu, treći Županiji i onda tko će to narediti da se to čist?! 

Ne smeta vam ovaj zimski šušur koji se stvori oko kućica?

ŠKERLJ: Ne smeta mi to, možda bih ja nekakve drugačije kućice za Stradun napravio. Zagreb, Split, Rijeka – svi imaju ”uniforme”, a za Stradun bi trebalo nekakve drugačije kućice. Nisam o tome razmišljao kakve, ali nekakve bi trebale jer ove postojeće su ružne.
GRABOVAC: Ja sam inače protivnik tih kućica, ne pripadaju ovakvom kamenom gradu te drvene barake. Okolo stave one plinske boce, bačve, čudesa… To je sve tako ružno i ljepljivo! Ne volim ni izići kad su te kućice na Stradunu!

Kaže Romana Milutin Fabris kako Dubrovnik ima toliko slikara te se pita: "a kakvi su nam izlozi?”

GRABOVAC: Grozni!                                                                                                                    
BARIČEVIĆ: Dobro je rekla! Nekad je Dubrovkinja imala zaposlena dva slikara koji su uređivali izloge.                      

ŠKERLJ: Nisu oni bili slikari, oni su bili dizajneri. Dizajneri fale, a ne slikari, slikar bi slikao izlog, a onda ovaj tko ima taj izlog ne bi imao koristi odnosno svi bi gledali sliku.  
GRABOVAC: Romana je potpuno u pravu, ali tko danas drži te butige?! Ja znam, nije ni čudo da su ovakvi. Čudi me da nije nešto drugo u izlogu izloženo!                              
BARIČEVIĆ: To da ima puno slikara je također istina. Mi smo jednom brojili pa to je onako ugrubo bilo, približili smo se brojci od stotinjak...                                                      
ŠKERLJ: Mislim da ih sveukupno ima preko dvjesta!                                                          
BARIČEVIĆ: Neki dan sam pročitao neki tekst koji kaže kako mnogi ljudi danas misle da su slikari i da znaju slikati, ali poslije dužeg vremena samo neki znaju slikati. S obzirom na taj broj, trebalo bi skoro svaki mjesec biti neka izložba ili „izložbica“ u Dubrovniku, a ne događa se u nas baš tako. Znači da se malo radi.                                      

GRABOVAC: I sama izložba košta, nije baš lako napraviti izložbu. Grad stvarno daje dosta za kulturu, bilo bi bolje da može dati više, ali ta izložba košta prilično i sad ako čovjek mora dati iz svoga špaga onda je to, to. Često čujem: ”Imam namjeru napraviti je, ali nemam novaca!“ Daš zahtjev pa onda ako ti ga riješe. Tko je bliže oltaru, taj bolje čuje!
ŠKERLJ: A ne znam, nije tako... Svatko je imao dodjelu samo nije onoliko koliko je tražio. Ako je tražio 200 tisuća za svoje, dobio je dvadeset tisuća i s tim vjerojatno nije mogao, a treba tih 200 tisuća podijeliti na 50 ili 60 ljudi.

Financijski bolje prolaze slikari koji slikaju grad, gradske vedute?

ŠKERLJ: Ma uvijek su jer ovaj Grad svi vole: ovako ili onako, fotografski ili slikarski, grafički ili kroz pjesmu! To je ono – malo kičeraj, ali to ide! 

Onda si kao slikar gubitnik ako ne slikaš Grad?

ŠKERLJ: U financijskom smislu jesi!                                                                                        
GRABOVAC: Na neki način jesi! Ja se slažem s Jozom. Ne slikam Grad, ali morat ću početi slikati Grad ako mislim zaraditi „dva solda“! (smijeh)                                                              
ŠKERLJ: Ili ćeš biti bogat pa to slikati ili ćeš istraživati, pa biti na nuli.
BARIČEVIĆ: Ne sramim se napraviti zanatski dobar Dubrovnik ili neku ulicu, Stradun na primjer... Mislim da to može biti korektno, a usput mi malo pomogne za plaćati troškove: struju, vodu i ostale troškove koje imam. A s tim radim ono što želim, radim slike koje želim...                                                                                                    

ŠKERLJ: Nisi onda sav u tome.                                                                                          
BARIČEVIĆ: Nisam, a dobro, ovi neka čekaju da ih država stimulira i oni će raditi što su u mozgu smislili!                

ŠKERLJ: A čuješ, zato jesi ili velik i nikakav.                                                                      
BARIČEVIĆ: Ja sam tamo gdje jesam, smatram da imam svoje mjesto u sredini dubrovačkog slikarstva i nikada nisam mislio da sam ni manji ni višlji, tu sam i dobro je.

Dakle, slikajući Grad možete preživjeti kao slikar?

BARIČEVIĆ: Upravo tako! Neki kažu: ”postat će bogat”! Ma ne može nitko postati bogat od slikarstva, a može imati za čašu pive, može imati za kupiti platno, može kupiti boje, platiti struju, vodu i to je dobro. A ženu ne pitaš, pa onda još bolje! (smijeh)                                                                                                                                   GRABOVAC: Ima pojedinaca koji su stvarno bogati, ali mislim da su slikari na granici preživljavanja. Treba imati sredstva za boje, platna, cigare, piće i prostor ako ga imaš – ja ga nemam, ja ga imam doma....                              

BARIČEVIĆ: Dobro je Vedran rekao - da imamo za cigare i za piće, jest da su ovi neki mlađi na apsintu pa... (smijeh)                                                                                                                                                      

ŠKERLJ: I ovi koji su na apsintu samo gledaju svoje izložbe! I valjda pišu knjige!
BARIČEVIĆ: Meni su svi koji rade i koji stvaraju dragi ljudi, neka radi svatko što misli da može. Jedino me malo to kukanje ubija, vječno im netko nešto treba dati, a sami neće ništa. U tom smislu oni radi svoje....

Kuka li se previše u Dubrovniku?

ŠKERLJ: Rođeni smo kao kukavice! (smijeh)                                                                        
BARIČEVIĆ: Mi smo to u Istanbulu naučili kukati: ”Nema ništa, sirotinja, brodovi propali...”                                      

ŠKERLJ: Da bi u doba Republike sačuvali slobodu kukali smo idući u Istanbul i plaćajući danak.                              

GRABOVAC: Kad bi Konavljanina pitali „ima li?“ on bi rekao: „Nemam, oklen mi, a i da imam, odakle mi!“ (smijeh)

Koliko danas ima kolekcionara ima, je li se taj broj smanjio?

BARIČEVIĆ: Jest, puno se smanjio, prije je bilo više ljudi koji su skupljali slike. Neki su umrli, a pretežito su to bili ljudi koji su stvarno voljeli slikarstvo, a bilo je i liječnika koji su skupili zavidne kolekcije. Evo Škerlj o tome može više govoriti! (smijeh)        

ŠKERLJ: Ne mogu jer ja ne znam niti jednog kolekcionara!                                                  
GRABOVAC: Znamo da svaki kolekcionar ima dva-tri Škerlja! (smijeh)

Dakle, Škerlj je najpopularniji među kolekcionarima od vas?

BARIČEVIĆ: Najstariji je i najpametniji!

A zašto ste tako skromni?

GRABOVAC: A on je uvijek skroman!                                                                                      
BARIČEVIĆ: Dobro imam i ja u Katedrali križni put!                                                                  
ŠKERLJ: Svukuda po Gradu po crkvama ima njegova slika (Baričevićeva nap. a).
BARIČEVIĆ: Dobro, oni reču da sam ja sakralista, ali je Škerlj najpopularniji u Gradu! 

Ali nečega drugog u Dubrovniku također nedostaje?

GRABOVAC: U Dubrovniku nedostaje likovnih kritičara! Zadnja je bila Sonja Seferović koja je nešto napisala o slikarima. Danas nema tko napisati. Objave da je izlagao primjerice Škerlj, Baričević, Grabovac i Ligorio, stave sliku i to je lijepo i pozitivno da se obilježi, ali nema netko tko će napisati: te slike su takve i takve: od Josipa, Miša, Vedrana ili Lorena... Toga više nema!                                                                                                        
ŠKERLJ: Ali mnogi umjetnici razmišljaju: ”Nemoj uopće i radije ništa pisati ako me nećeš hvaliti! Samo me hvali!“                  

GRABOVAC: Nije istina, mislim da Jozo malo pretjerao. Možda netko želi tako, ali ja mislim da to nije istina. Loša kritika je nekada dobra kritika.                                                
ŠKERLJ: Hvalite me usta moja – to je danas sve! Pa gledaj glumce, pjevače... Samo čuješ: ”Ti da o meni loše govoriš? Ne dolazi u obzir!“                                                                  
GRABOVAC: Lijepo je čuti pozitivnu riječi o tvojim slikama i tebi kao slikaru, ali je nekada je dobar i loš osvrt, ali samo da se nešto napiše! Jedino još Dubrovački objavljuje nešto o slikarima, ali nema kritike. Ima i u Slobodnoj Dalmaciji!

BARIČEVIĆ: Često se dogodi da ima deset stranica sporta o Dubrovniku, uglavnom Treća liga i niža, a Kulture jedna i pol ili nijedna stranica!                                                                
ŠKERLJ: Tako je u i Dubrovačkom: vrlo malo o umjetnosti ima, a o sportu ima dosta!

Gdje danas najbolje uživati u gradu?

GRABOVAC: Kako ko! Ja recimo moram spomenuti mog velikog donatora za svaku izložbu, a to je „Cele“ to jest mali Tomo Ivušić. U njega mi je najbolja kava i uvijek mi naprave istu. To naglas govorim! A inače sad kad sam spomenuo donatore, pozdravljam sve ove donatore i zahvaljujemo im svima što su nam omogućili lijepoga vina i jednu lijepu večer na otvaranju naše izložbe.                                                                                  
BARIČEVIĆ: Moramo misliti na naše sponzore jer uopće teško dođemo u Gradu do sredstava, pogotovo sad kad nema Škerlja tamo u komisiji. (smijeh)

Koliko su ljudi danas spremni poduprijeti umjetnost?

BARIČEVIĆ: Ima ljubitelja koji vole. Ugostitelji daju, izađu ususret, ne može se reći. A dobro, i mi se znamo zahvaliti na svoj način, primjerice trošimo u njih! (smijeh)                      
GRABOVAC: Prije si mogao lako skupiti novce samo bi trebao pokucati na vrata, a danas jedna izložba košta 30, 40 ili 50 tisuća kuna, ali te pare ne možeš dobiti. Dobiješ minimum, koliko ti da, ako ti uopće Grad da, ako si na redu… Sve drugo je iz tvog špaga...
ŠKERLJ: Ali pazi, košta uokviriti 50 do 60 slika, pa neka je okvir minimalno 500 kuna za sliku!

BARIČEVIĆ: Trideset slika puta 500 kuna – to su samo okviri! Mi stavimo lajsne, pituravamo okolo, snalazimo se….  Sigurno je slika ljepša s okvirom!          
GRABOVAC: To je kao i žena – ako iziđe raščupana i neopiturana, našminkana, s noktićima, nije to-to, a čim se sredi, okrenu se ljudi za njom. Tako je i sa slikom!

Gdje se slikari danas okupljaju?

ŠKERLJ: Tu smo nas trojica, eventualno četvorica…                                                              
GRABOVAC: Danas se okupljaju i prije su se okupljali i glumci i slikari kod Lučija, to je jedan kultni bar... Nažalost, Luči je došao u neke godine kada mu je više zamor materijala i šteta da nije otvoren cijeli dan...      
ŠKERLJ: Nekad su se skupljali u Talira: od glumaca do muzičara, slikara i drugih...

Tko vam se sad pridruži – glazbenici, glumci, mlađi slikari?

GRABOVAC: Došla su vremena kad ja ne mogu pitati tko će što popiti i tako počastiti ljude! Jer, jedno desetak pića te recimo košta dvjesto kuna. I više nijesmo u stanju, prije si mogao, čašćavalo se šakom i kapom, a danas bogami kad imaš platiti dvije-tri kave pa ti izbiju pedeset kuna iz špaga nije lako, stvarno nije lako... Kad si bio mlad nisi puno razmišljao o tome, ali danas čovjek razmišlja: treba mi tih pedeset kuna jer mogu kupiti nešto za objed. Jedanput sedmično si čovjek može priuštiti da iziđe i da potroši par sto kuna tako da uglavnom uživam svojoj kućici: moja kućica, moja slobodica!

Vi Josipe, koliko znam, volite poći u kino?

ŠKERLJ: U kino da, sjedim nekad sam samcat!
I što volite pogledati?
GRABOVAC: Najviše voli spavati! (smijeh)                                                                                    
ŠKERLJ: Da, volim spavati, ali i na Porporeli zatvorim oči i onda me fotograf snimi! (smijeh)

GRABOVAC: X-puta se uputio do mene pa bi onda došao do onih klupa tamo kod vile Šeherezade i onda na suncu zaspe i vrati se u Grad jer zaboravi gdje je imao poći! (smijeh)

ŠKERLJ: Dakle, u kinu volim pogledati dobar film koji će me zabaviti, poneki krimić ili blockbuster - da ne moram razmišljati.

A gdje se Vi najbolje osjećate?

BARIČEVIĆ: U ateljeu moram priznati, tu sam doma i tu znam gdje mi je sve. Najsretniji sam kad ne zvoni telefon dok radim.

ŠKERLJ: Isto najviše volimo poći u Mirsa!                                                                                
BARIČEVIĆ: Ljeti na pivo, a zimi ne.                                                                                                
ŠKERLJ: Zimi idemo u Pupice!

Osjećate li se zaista slobodni poput mladića?

GRABOVAC: Osjećam se slobodan kao umjetnik!                                                                      
BARIČEVIĆ: Rekao je Konavljanin: kad prestaneš goniti ženske i kad ti ispadnu svi zubi - počineš. (smijeh)

ŠKERLJ: Mislim da nisam slobodan, imam još jedan rad, piskaram, pa vidjet ćemo kako ćemo dalje, još koju godinu i onda moram na „bagulin“.  
GRABOVAC: Još koju godinu pa će (Škerlj nap. a.) imati 85!

Kako se nosite s godinama ili se one pak nose s Vama?

ŠKERLJ: Na ramenu još stoje, vidjet ćemo, još mogu do Dupca i natrag! (smijeh)  
GRABOVAC: I to brzim hodom! (smijeh)                                                                            
BARIČEVIĆ: Ja sve više idem onim ”velikim žutim”, ne idem pješice. (smijeh)  
GRABOVAC: I ja u zadnje vrijeme nekako volim autobus! (smijeh)

Što bi mladima poručili?

BARIČEVIĆ:
Neka rade i ništa drugo! Neka budu sretni dok rade, ako ne uživaju kad rade ne moraju to onda ni raditi, taj posao.                                                                                                      
ŠKERLJ: Da se ne bave drogom i to je to! I da poštuju starije i ovaj Grad.

Je li onda smisao života raditi?

GRABOVAC: Meni da! Cijeli sam život slobodan od nekog državnog posla tako da sam uvijek s tom idejom: smisao mog života je raditi pa sam radio svašta: od A do Ž pa sam se evo na kraju ponovno vratio svom penilu i osjećam se kao ptica! Iako, kad počinjem stvarati i dok traje to stvaranje stalno su „problemi“ s tom slikom, s tim radom i tako kao i sa svakim radom - uvijek problemi… (smijeh)

Imate li i vi tih „problema“?

BARIČEVIĆ: Slika se uvijek može slikati – pet dana ili pet godina, ali sliku u jednom trenutku proglasiš završenu i onda je ona završena i potpišeš da je završena.
GRABOVAC: I opet nije gotova!                                                                                                      
BARIČEVIĆ: Neće nikada biti gotova, idemo dalje, na svaku sliku se naslanja nova!
GRABOVAC: Josip kad iskopa sliku iz sedamdesetih vidi što joj fali i on je dovrši.

Slikari nemaju godine, kaže Romana Milutin Fabris?

ŠKERLJ: Bogami imaju!                                                                                                                
BARIČEVIĆ: A to zato što nitko od nas nije bio mister, a ona je bila Miss Jugoslavije. (smijeh)

ŠKERLJ: Isto tako ne možeš više držati ruku u zraku i mazati po platnu, zato ruke imaju godine, ako već nemaju slikari.

GRABOVAC: Zgodno zvuči što je rekla, ali mislim da ne drži vodu. Osjetimo se ipak malo koliko imamo godina.

BARIČEVIĆ: Ne damo se za despet!                                                                                          
GRABOVAC: Zato su nas i nazvali mladićima i sad se moramo pokazati kao mladići, ako se sad izdamo, pokažemo suprotno, gotovo je. (smijeh)

Što „mladići“ dalje planiraju?

GRABOVAC: Ima dosta planova s moje strane, a sad hoće li se ispuniti – pitanje je prvenstveno zdravlja jer ako si zdrav onda si veseo i oran i možeš raditi što hoćeš. Dosta je da si prehlađen i imaš malo febre pa izgubiš volju za život pa te nije volja za ništa. Ako bude zdravlja bit će i novitata – bar s moje strane.
BARIČEVIĆ: Ja kanim malo počinuti jer sam ove godine malo „pretjerao“. Imao sam veliku izložbu slika u galeriji Sebastian, pa samostalnu izložbu u Kleku, a 18. listopada u galeriji Aluminij imam veliku izložbu zato sam planirao malo počinuti – godinu, možda malo više. To ne znači da neću sudjelovati na skupnim izložbama ili da neću napraviti poneku sličicu.

ŠKERLJ: Nakon ovoga planiram poć na piće, pa poslije na ručak, pa uz stepenice do ateljea, pa uživati u neradu!

GRABOVAC: Laže! Prvi će ti reći (Škerlj nap. a.): „Je li radiš? Trebaš raditi, moraš raditi, vidiš kako ja radim!“ Tako reče drugima, a i on isti! Uvijek crta nešto, ako ne slika onda crta, ako ne crta onda piše, a ako sve to skupa ne učini onda odšeta! (smijeh)                      
BARIČEVIĆ: Mislim da učiteljima i profesorima ne treba vjerovati jer im ni Austrija nije vjerovala, bili su neobjektivni, vječno su prodavali pamet djeci. (smijeh)                        
ŠKERLJ: Zatvarali su ih u tvrđavu Lovrijenac!                                      
BARIČEVIĆ: Prema tome, Škerlj radi lagano! (smijeh)

 

Mali umjetnički razgovori

Četiri „mladića“,    
Poznata slikarska bića,
Iz mirisnog kafića,
Nakon hrane i pića,
Započne diskusija i priča:

Ima li u Dubrovniku,
Više umjetnosti ili kiča?
Nema nadahnutih otkrića,
Novih nada, novih „tića
Prosječna umjetnička sića:
To je dubrovačka priča!

Damir Račić
Dubrovnik, 17. rujna 2018.  
 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Pun Stradun pjeva s Gibonnijem!

Pun Stradun pjeva s Gibonnijem!
Dubrovački zimski festival u punom je jeku. Brojni su Dubrovčani pohrlili večeras na Stradun kako bi uživali u h...
Pun Stradun pjeva s Gibonnijem!