Đe to ima, sok 8, kava 7, čaj 6, mineralna 2, žesta 7, a piva (velika) 13 kuna?!

Tu ćete naći i meštra i akademika, i studenta i umirovljenika. Tinel je to, od milja ga tako nazivaju, gradske čeljadi. Ovo nije objekt sezonskog karaktera, uzmeš novce ljeti a zimi na vrata napišeš 'na godišnjem smo'. Mjesto je to cjelogodišnjeg druženja, ne samo Dubrovčana već i onih koji žele upoznati grad. Jer, nije Dubrovnik samo Game of Thrones, nemjerljivo je vredniji. Otprilike tim riječima su nam Klub hrvatskih ratnih vojnih invalida Dubrovnik opisali oni koje smo zatekli u klupskom prostoru na Bunićevoj poljani.
- Unatoč imenu kluba, sve generacije su dobro došle. Od naših nonica koje ujutro dolaze na kavu do starijih dunda koji će popit' jedan ili dva konjaka – kaže Goran Žuvela, predsjednik Kluba koji je, s ponosom nam objašnjava, zasnovan na temeljima Domovinskog rata. Da je tako, svjedoče i slike razaranja Dubrovnika po zidovima Kluba, na znanje i podsjetnik svima.
 

Gradski tinel

- To nam je svetinja. Kad dođu branitelji iz Vukovara u Grad, ovdje su počašćeni i primljeni bez kune. Čisto je, uredno i mirno. Svi koji su došli jednom, vraćaju se. Za Badnji dan ovdje su svi počašćeni bakalarom. Za ljude iz Grada na određene datume i feste zatvorimo klub, dođe i živa muzika. To je zahvalnost prema onima koji uvijek dolaze – kaže Žuvela i nastavlja:
- Ovo je mali ghetto u ghettu. Naš tinel u kojem se zna čije je dijete prehlađeno, čija je mama bolesna, koga treba poć' posjetit u bolnicu... i što je najvažnije, hvale nas sa svih strana. Trebalo je napraviti reda, uspostaviti mir što je bilo jako teško, da bi se Klub obnovio, prisjeća se Žuvela. Danas Klub je nalik 'jednom lijepom dubrovačkom pubu cijenama prikladan svima pa i studentima'.

- Zimi studenti znaju doći s laptopima, ođe uče i regularno polažu ispite. Još ni'ko nije pao 'ko je učio ovdje – kaže nam kroz smijeh tajnik Zvonko Dubravčić. U Klubu se, dodaje, druži, pjeva, karta, vijera, ima i smijeha i suza. Pričaju se tu ribarske priče ali i one ugostiteljske, o sezoni i potrošnji turista, jer u Klub nerijetko zalaze djelatnici dubrovačkih lokala. Gleda se televizija, k'o doma u dnevnom boravku. Ono što većina izabere, najčešće sport.

- Prošle godine za Svjetsko nogometno prvenstvo ođe je bio jedan od najjačih navijačkih timova za Hrvatsku – kažu nam u Klubu.
A cijene? Više nego prihvatljive, prave socijalne. Evo tek nekih: sok osam, čaj šest, kava sedam kuna, mineralna dvije kune, votka, pelin... sedam kuna, piva trinaest...
- Trafika je puno skuplja od našeg Kluba. A mi s najnižim cijenama prvi smo smo platiše u Dubrovniku – jamče domaćini. Troje je djelatnika Kluba. Među njima i Nevenka Milutinović.
- Ođe sam tri godine i super je, odmor za dušu. Tu su domaći ljudi, pravi obiteljski kutak. Dolaze mame s djecom, stariji, mladost, vikendom dođu studenti zaigrat' na karata i zagrijat' se prije klubova. Svi navraćaju – kaže ova majka troje djece ujedno i ljubiteljica životinja jer, otkriva nam, ima i tri psa. Još će kroz osmijeh:
- Mogu vam reć' da su muški veće kundurice od nas žena. Tu se sve zna đe je ko, što, kako, koga.
Među najvjernijima Klubu je i sugrađanin Božo Petric koji 'voli doći jer mu odgovara društvo'.

- Tu nađem ljude. I mešte i doktore, profesore i povjesničare, glazbenike, svi na istome mjestu. Ako treba popravit' meštar je tu, ako treba pregledat', i doktori su tu. Svih struka ođe imamo, svi dolaze. Tu se zabavimo, zaigramo na karata, družimo se, tu nam je super i jeftino – kaže Božo, i sam meštar od plastike i ribar. Pitamo ga ulovi li se što. Bude, a kad uhite više, donesu kašetu i regalavaju.
- Obavezno svaku večer se igra na karata: skopun, treseta, marijaš, remi, preferans... bude vrhunski, žustro. Ima nas desetak kartaša. Najbolji je onaj koji ne izgubi a Neve jedina uvijek dobiva jer igramo u turu pića – kaže kroz smijeh Božo, inače Svetomarijaš. Što pitati stanovnika zidina nego – ima li vas 1500 kako kaže zadnji popis?
- Ma okle?! Ako nas ima i 700! Neka dođu zimi pa prave inventuru po kućama pa ćeš viđet.
 

Pet zvjezdica

Svu drvenariju u Klubu radio je meštar od drva Mišo Zanini, inače akademski glazbenik, violinist u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Naime, Klub je omiljena posta i glazbenika orkestra, a rado svrate i glumci.
- Volim doć' jer volim ljude koji ođe dolaze. Ovo je zadnja oaza naše čeljadi. Sve smo naše oaze izgubili, sve je ugašeno. Došli su predatori koji gledaju novac. Ovo više nije grad, nema urbane cjeline. Ovo je postala tvornica para. A meni ne treba da mi sa smiješkom naplatiš pivu 50 kuna. Pohlepa je velika. Ali ovaj klub nema pohlepe u sebi – kaže Zanini i to je još jedna njegova vrijednost. Cijeni ljude koji su tu jer 'ne pričaju puno ali su puno napravili za grad, i to bez interesa'.

- Ljudi trebaju znati što smo proživjeli, to ne smije pasti u zaborav. Mi još tu priču nastojimo održati, ali ne patološki da se stalno vraćamo na te dane. Kad nam dođe ekipa glazbenika iz Italije i Njemačke, ođe ih dovedemo. Tu se ugodno osjećaju, sve slikaju jer tu vide i osjete Dubrovnik – kaže Zanini, a za Orkestar će:
- Mi nemamo prostor mi smo 'homelessi', nemamo ništa ali to establišment nije briga.

U Klubu srećemo i jednog od najstarijih članova Nika Miloševića. On je ponosni vlasnik članske iskaznice s brojem 2.
- Član sam dok je klub još bio u prostoru mljetskog podruma, a sad je tamo biblioteka. Tamo sam dolazio. Odi se preselio mislim 1986. godine. Ima 50 godišta ovom klubu. Zv'o se Klub invalida onda je doš'o Klub ratnih vojnih invalida i veterana Domovinskog rata. Vazda sam bio član. Prije je prostor bio dosta zapušten, rasulo. A kad je doš'o Žuki, Zvonko, sve je preuređeno. Sad je ovo klub sa pet zvjezdica – kaže Milošević i dodaje kako 'tu svaki ima svoju postu, a Neve i bez da joj kažeš zna što će donijet'.
- Uživam odi doć. Znam koga ću nać. Još ako mi je došo Ivo Gvozden, sjednemo za stol, zaigramo skope i ubijemo kvalitetno uru vremena – kaže nam jedan od najstarijih članova Kluba.
 

Od 18 do 80

Za jednim stolom su i konobari iz Pucić Palacea. Boris Butković i Tomo Sabljić, svrnuli su prije posla, a i nakon posla će jer Boris dolazi '12 mjeseci svaki dan prije i poslije radnog vremena'.
- Među prvima sam tu dolazio dok je ovdje bio jedan stari frižider, raspali WC, pločice stare požutjele, kuhala se kava. Kako sam znao Zvonka iz Ferrarija počeo sam tu među prvima dolazit. Sad je ovo postalo jedno kultno gradsko mjesto. Za generacije od 18 do 80. Svi se družimo imamo zajednički jezik i apsolutno nema problema. Dolazimo zbog društva, ljudi koji ovo drže, cijene koja je odlična. Ovdje se resetiramo nakon rada sa strancima – kaže Boris a na pitanje kakva je bila sezona kolega mu Tomo koji iz Zagreba u grad dolazi već petu godinu odraditi sezonu kaže:
- Ova sezona je bila najbolja dosad. Najviše sam radio i zaradio.

I Tomu je Klub kao dnevni boravak i u njemu odmara dva puta dnevno. Samo, tuži se, malo ga u pojam ubijaju gužve koje ne možeš izbjeći u Gradu.
Ali možeš u Invalida. U tom ćeš gradskom tinelu čuti smijeha i ćakule, kenova i đe si, sresti čeljade iz grada. Pa ne čudi što je ovaj gradski kutak omiljen svima, mladima i onim malo starijima. Tu se još uvijek osjeti dobrano izgubljeni duh Grada.