Što mislite o ovom stalnom 'kruženju' da bi se nekamo došlo, iz Lapada kružimo oko Robne kuće Minčeta da bismo došli u Gruž, s Doma zdravlja kružimo da bismo došli u Grad...
- Prvo nam svima mora biti jasno da se promet u gradovima rješava kroz urbanističke planove. Bilo kakva rješavanja uz pomoć metoda prometne tehnike, bez sveukupnog planiranja sadržaja u nekom gradu, su besmislena. Mogu se učiniti manji popravci na prometnom sustavu u smislu rekonstrukcije nekog križanja, uvođenja ili ukidanja semafora. Neki manji zahvati se mogu tako rješavati, ali ako se rade ozbiljniji zahtjevi i ulazi se u prometni sustav bez prometne studije koja je prateći dokument urbanističkog prostornog plana, može doći do grešaka.Imamo li mi takvu studiju?
- Rađena je studija. Međutim, problem su izmjene i dopune prostornih planova. Nije problem kad je to nešto sitno. Problem nastaje kad se rade važnije promjene unutar urbanističkog plana, kao na primjer izmjene i dopune urbanističkog plana koje se odnose na povećanje stupnja izgrađenosti parcele. To utječe na kompletnu infrastrukturu, ali se nije pravila analiza kakav će utjecaj imati na infrastrukturu, a tu mislim i na vodovod, kanalizaciju, električnu energiju i promet. Kad se naprave takve izmjene i dopune, dolazi do velikih problema. Tu ne mislim samo na promet.Kakvo je onda cjelovito prometno rješenje koje možemo očekivati?
- Imamo urbanistički plan gdje je postavljen prometni sustav, rađena je prometna studija. Pogledao sam je i analiza prometa je dosta dobra. Međutim, u donošenju planova su jako ambiciozni. Predlažu se skupa rješenja. Tako da ovaj sadašnji plan ima puno objekata, te tunela, te nadvožnjaka, te vijadukti... Tko će to platiti i izgraditi? Znamo da je u zadnjih 50 godina bilo vrlo malo ozbiljnih zahvata u gradu. Prvi ozbiljni projekt je bio Projekt Južni Jadran, koji je odlično obradio promet u prometnoj studiji. Bilo je to 60-tih godina prošlog stoljeća. Otad je ozbiljnije izgrađen samo vijadukt prema Vodovodu i riješeno križanje na Domu zdravlja, napravila se veza Iva Vojnovića na Babin Kuk. Ne tako davno napravljeno je križanje na Ilijinoj glavici koje je također rješenje iz Projekta Južni Jadran. Ništa drugo se nije značajnije ulagalo.- Pokušalo se uvođenjem jednosmjernog prometa Putem od Republike preko Vukovarske, tamo kod bazena. Tu su tri prometne trake u jednom smjeru, bez analize kako će to utjecati na ostalu prometnu mrežu. Onda se promet prebacio na Ulicu dr. Ante Starčevića. Dolazeći do Doma zdravlja, došlo je do totalnog zagušenja i nastao je kolaps. Onda se našlo rješenje s onim malim 'bypassom' koje je rasteretilo to križanje. To je ok rješenje, funkcionira, ali nije baš elegantno, a posebno je zbunjujuće strancima jer signalizacija nije najjasnija. Kod regulacije prometa jedno od osnovnih načela jest uniformnost. Znači, iste probleme rješavamo na isti način, tako da i onaj koji dođe iz Novog Zelanda zna koja prometna pravila tu vrijede. Međutim, to nije poštovano na prilazu Ulici dr. Ante Starčevića i na Domu zdravlja. A signalizacija koja ih objašnjava je nečitljiva. Vozač ima sekundu-dvije da pročita prometni znak. Ne može stati pred znakom i analizirati ga. Čim ga vidi, mora mu biti jasno.
Prilaz Ulici dr. Ante Starčevića kod Atlant centra je s lijeve strane, kao da smo u Engleskoj.
- Malo je nesretno, iako funkcionira. To je rješenje tipa Grunf. Radi, ali ne znaš kako! Vozimo lijevom stranom, tako da se osjećamo kao Englezi. To je problematično i za pješake koji prelaze pješački prijelaz. Mene su čitav život učili 'prvo pogledaj lijevo, pa desno kad prelaziš cestu'. Ovdje je zamka, jer automobili dolaze s desne strane. Loše je to riješeno.- Tu ima i jedna opasna točka, kad se od Atlanta uključujete u promet na jednu od tri prometne trake. Imate problem s preglednosti. Morate gledati preko desnog sica. Još ako vozite kombi, nema šanse da išta vidite. Zato se tu pokušavam što okomitije postaviti, da mogu bolje vidjeti. Vozilo vam može dojuriti s tri trake. Srećom, gore je semafor i najbolje je čekati da se automobili zaustave.
- Put Republike i Vukovarska prema Gružu ima nekoliko traka, sve je široko, nema naglih zaokretanja. Ali ako ideš iz Gruža prema Gradu, onda si u problemu. Kod Grawea ima nekoliko različitih prilaza, dva parkirališta, jedan ulaz u garažu, autobusno stajalište, ljudi stanu da nekoga iskrcaju... Tu ima puno usporavanja prometa. Zato ljudi često biraju prometni pravac preko Batale, pa imamo nejednako opterećene smjerove. Preko Puta Iva Vojnovića smjer prema Gradu je puno opterećeniji nego obrnuto.
Stanje na cestama kroz Dubrovnik također nije sjajno...
- Ulaže se koliko ima para. Nešto se radi. Popravljaju se oštećenja na kolniku. Lapadska obala jest u očajnom stanju, ona zahtijeva rekonstrukciju. Tu se nema što popravljati. Onaj obalni zid propušta more, koje ispire podlogu ispod asfalta. Normalno da asfalt propada. Rade se samo kozmetička rješenja, ali bez ozbiljne rekonstrukcije nema popravka. U nekim prijašnjim planovima ta se rekonstrukcija trebala izvršiti s izgradnjom marine. To je trebalo biti, ali nije. Ne znam u kojoj je to sada fazi, ali nema smisla to samo krpati.Za prometne gužve najčešće se prozivaju istodobni dolasci više kruzera, ali izgleda da nije baš tako.
- Problem je turističkih gradova, a tako i Dubrovnika, što ljeti od grada s 50-tak tisuća stanovnika naraste na grad od 150 tisuća stanovnika. Sva infrastruktura se treba raditi na neko vršno opterećenje, a to košta. Znači, moramo imati prometnice, vodovod i svu ostalu infrastrukturu za 150 tisuća stanovnika da bi to funkcioniralo, a mi to, na žalost, nemamo. Tome su 'pripomogle' izmjene i dopune urbanističkih planova, povećao se stupanj izgrađenosti, sve je manje zelenih površina. Izgrađenost, odnosno izgradnju zgrada ne prati izgradnja infrastrukture.Postoji ideja o zabrani prometovanja oko povijesne jezgre svima, osim lokalnom stanovništvu, autobusima koji su prethodno najavljeni i servisnim vozilima. Što mislite o tome?
- To bi riješilo da i ono malo domaćeg stanovništva više ne dolazi u Grad. Može se to tako postaviti, ali treba dijagnosticirati tko radi probleme, dolaze li od turizma ili od domaćeg stanovništva. Po meni je to turizam. Nama je cilj da što više ljudi dođe u Grad, ali oni se nekako trebaju prevesti.Svakodnevno se događaju kolone iz smjera Župe dubrovačke i Konavala, odakle u Grad vodi samo jedna dvotračna cesta. Isto je i sa zapadne strane, iz smjera Dubrovačkog primorja.
- Taj problem je još davno uočen, pa je zato i napravljen Projekt Južni Jadran. To je bilo prije više od 50 godina, kada je u tom projektu planirana četverotračna cesta do aerodroma. Projekcija pojačanja prometa rađena je do devedesete godine. Zaključili su da bi trebalo napraviti četiri trake kako bi se osigurala brza veza s aerodromom. Ta ideja nije provedena zadnjih 50 godina. Čak je bio napravljen i idejni projekt, s potpuno riješenom situacijom.- Zapadni ulaz nije bio toliko problematičan, računalo se na autocestu koja je trebala biti izgrađena, tada se zvala Jadransko-jonska. Od Trstenoga do Grada se ne može nikakvim obilaznim putem.
- Najopterećenija točka je ona u Župi dubrovačkoj u Kuparima. Sad smo u problemu u kojem jesmo. Na magistrali je promet pregust, nema obilaznih pravaca. Projekt Južni Jadran je sada već zastario, a sve postavke tog projekta nisu poštivane, od gustoće izgrađenosti na užem području Grada pa nadalje. Bio je stav da se uže područje Grada više ne treba širiti, nego ga zadržati na 45 tisuća stanovnika. Širenje Dubrovnika trebalo je ići kroz satelitska naselja, Mokošicu, Župu, Osojnik, Orašac. To se jednostavno nije učinilo i sad smo u velikom problemu. Treba sve to hitno ispraviti! Takvi projekti rade se na državnoj razini, ali poticaj mora doći iz lokalne zajednice. Moraju malo 'kimčit'. Sjećam se kako su prije rata Korčulani imali odlično razrađenu prometnu infrastrukturu. Za njihove ceste bila je nadležna uprava u Splitu. Nisu čekali da se Splićani sami dosjete, nego su sve pripremili – platili su projekt, riješili imovinsko-pravne odnose i otišli u Split s gotovim projektom. I tako su dobili novce da sve financiraju. I moram naglasiti – projekti trebaju biti realni. Ne zahtijevati nadvožnjake i tunele i reći 'hoću tako'. To ti neće napraviti jer nema para, a ne zato što ne žele. Moramo se spustiti na zemlju. Besmisleno je tražiti nešto nerealno, neće vas ni saslušati. Dat ću za primjer Pelješki most. Priča se o njemu ima sigurno 20 godina. Još je pokojni župan Šprlje gurao taj most. A kad je taj projekt postao ozbiljan? Tek kad je Europska zajednica rekla da će ga financirati. Do tada je to sve bila priča, bajka i mrtvo slovo na papiru. Tek kad su se našle pare, projekt je postao realan.