- Alis je dio moje obitelji, dio mene, jer mi je život bez Alis sada nezamisliv. Ona ja sa mnom stalno i po danu i noći... Ne šalim se, i po noći, jer doslovno spava u krevetu zajedno sa mnom i suprugom, govori nam vatrogasac Srđan Botica iz Slanoga.
- I moja Bachy je stalno sa mnom. Istina ne u krevetu kao Alis jer ima svoj boks ispred kuće, ali gdje god ja idem s Mljeta, i ona ide sa mnom. Nedavno sam je vodio u Zagreb, u Đakovo na Đakovačke vezove, Dubrovnik, Split... Kuda ja idem, i ona je sa mnom, priča svoju priču Niko Stjepović iz JVP Mljet.
Gotovo svakodnevno vježbaju traženje unesrećenih ljudi...
- Idemo Alis! Idemo Bachy! Kad nađete dobit ćete tenis lopticu za nagradu! - započinje vježbanje za zadatke koje, nadamo se, neće trebati.
Koga traže? Čemu tenis loptice? Zvuči nestvarno, ali upravo je to dio vježbe traženja u napuštenom odmaralištu u Slanome. Dril ide ovako: netko od suradnika sakrije se u neko od brojnih zabačenih mjesta u kući prepunoj starog namještaja i skrovitih kantuna, a psi trčeći obilaze sve prostore dok ne nađu "unesrećenog". Prodoran lavež govori njihovom vlasniku da je zadatak ispunjen i da je "unesrećeni" pronađen. Za nagradu pas dobije tenis lopticu. Niko sa svojom Bachyijem također vježba u staroj vojarni na Mljetu.
Zvuči čudno, ali upravo su tenis loptice nagrade za ove pse tragače.
- Najviše vole tenis lopticu. Naši psi su dresirani tražiti po njuhu žive ljude, a mirisi iz loptice im daju motivaciju, doslovno ih dovode do ludila u traženju, govori Srđan. Nisu obučeni tražiti mrtve ljude, jer traženje mrtvog u slučaju potresa i ruševina, je nažalost, gubljenje vremena. Živi ljudi su u tim neprilikama prioritet. Psi čuju otkucaje srca, disanje i rad mišića na jako velikoj udaljenosti, kroz zidove i, ne daj Bože, ruševine. Već smo s njima sudjelovali u potragama za izgubljenim ljudima u šumama, morskim stijenama i slično. Morate znati da jedan pas zamjenjuje 25 ljudi tragača. Ovi psi imaju gotovo 10 do 15 tisuća puta jače osjetilo njuha od čovjeka, govore vatrogasci.
Alis je stara godinu i pol, a Bachy tri godine. Relativno rano su položile licence za tragače, s obzirom da se njihov radni vijek kreće do sedam i više godina.
Obje su ženke, iako kod ovakvih vrsta su i mužjaci odlični tragači. Jednostavno ženke su zato jer su njihovi vlasnici - muškarci. Kod ovih vrsta najpogodnija je kombinacija suprotnih spolova tragača i njegovog psa.
- Samo velikim trudom, ljubavlju, voljom i odricanjem može se dresirati kvalitetnog psa tragača. U mojoj kući su psi već više od 20 godina, a pored Alis koja je tu godinu dana, imam ih još tri, govori Srđan. Svakoga volim na svoj način, ali Alis mi je ipak najveća ljubimica...
Niku je ovo prvi pas u životu, novo iskustvo, nova ljubav.
- Kad sam čuo za ponudu kako bi se mogli donirati potražni psi, prihvatio sam i niti jednog trenutka nisam zažalio, kaže Niko. Sada ne mogu zamisliti život bez Bachy. Ona je sam mnom od ožujka 2018. godine. Iza nas je ogroman trud i učenje koje se na kraju isplatilo. Kada je Bachy dobila licencu, meni je bio osjećaj kao da sam ja doktorirao...
Sama obuka pasa tragača je vrlo naporna. Prvo se kod učenja radi na zapovijedi, tj. pas mora prepoznavati glas svog vlasnika i slušati ga. Nakon toga mora zavoljeti tenis lopticu i znati da će je zaslužiti kod svakog dobro odrađenog zadatka.
- Na našem području, slično kao i u cijeloj Hrvatskoj, nema adekvatnih poligona za uvježbavanje pasa tragača, govore Srđan i Niko, tako da sami improviziramo vježbališta. Pored toga, naši psi prilikom dobivanja licenci postižu odlične rezultate. Ispitni poligoni su uglavnom u Istri i okolici Rijeke, dok primjerice Slovenci potražnim psima daju veliku pozornost i omogućuju adekvatno vježbanje. Svake godine moramo sa životinjama odlaziti na ispite na kojima im se produžuju licence. Teško je nam za naše pse reći da su oni "životinje"...
- Alis je "malo lud pas", a takvi su najbolji tragači. Ne boji se nikakve opasnosti, visine, skokova, korova, stabla... Za nju nema prepreka, govori Botica. Možda se s vremenom malo smiri, jer je ipak još uvijek jako mlada.
U narodu je uvriježeno mišljenje kako su vučjaci, tj. njemački ovčari najbolji za traganje, policiju, vojsku...
- Njemački ovčar je na žalost uništena vrsta psa, govori Niko. Rijetki su primjerci čistokrvnih njemačkih ovčara, jer su "eksperimenti" s njima, raznorazna križanja, dovela do toga da te pasmine gotovo više i nema. Problem je nastao najviše s njihovim "slomljenim zadnjim nogama". Uništeni su im kukovi i takvi psi su vrlo kratkog vijeka u traženju, za što budu obučeni. Naši psi, belgijski ovčari u punoj su snazi s 4 godine. Nakon toga može još tri godine odlično radit, a onda stagnira. Teško je reći do kada jer je to individualno od psa do psa. Belgijski ovčari, tj. molinoisi, su mnogo lakši od njemačkih ovčara, pokretljiviji su i imaju jači nagon za traženje.
Kod traženja, posebno na vanjskom prostoru, jako je važno iz kojeg smjera puše vjetar kako bi usmjerili psa da ide prema vjetru, a ne od njega. Stoga tragači uvijek sa sobom imaju kutijice pudera koji prosipaju oko sebe kako bi utvrdili u kojem smjeru puše vjetar, tj. gdje "leti puder". Na svaki zvižduk vlasnika, pas se vraća. U intenzivnim potragama dolaze izgrebani i izranjavani jer ne poznaju granicu u traženju unesrećene osobe. Na traženje zapovjednika Srđan i Niko spremni su sa svojim psima u svakom trenutku poći bilo gdje u Hrvatskoj i svijetu pomoći u traženju.
- Alis i Bachy su prave maze. Umiljate su i vole da ih se pazi i mazi, kaže Srđan. Nemaju nikakvu posebnu ishranu u odnosu na ostale pasmine. Posebno im je zadovoljstvo kupanje u moru. Bezbroj puta bacimo tenis lopticu u more i one skaču za njom i donose je. Više se umorimo mi bacajući lopticu, nego oni skačući i plivajući za njom. Isto tako kada netko blizu njih zaroni i ne izađe odmah na površinu, one također zaranjaju misleći kako je čovjek utapa. U svakom trenutku im je jedina misao traženje i spašavanje živih ljudi. Toliko su izdresirani za "posao" koji obavljaju, da je običnim ljudima teško shvatljivo što oni sve mogu.
Redovito idemo s njima na veterinarske kontrole, a Alis je radi svoga "ludila" već imala dvije operacije. Prvi put je zagrizavši štap probila sebi vrat, a drugi put je pojela ješku za ribu zajedno s udicom. Uspješno je operirana i mogla je nastaviti raditi. Ljubav je to koja nije mjerljiva. One su vezane uz nas i slušaju samo nas jer znaju da smo im odani i da ih nećemo nikada ostaviti ili poslati u nevolju.
Za pse njihovi vlasnici od Vatrogasne zajednice Županije dobivaju sredstva za cjepivo, hranu, veterinarske usluge te putne i druge troškove kada odlaze izvan svog mjesta boravka.
Srđan i Niko aktivni su vatrogasci u svojim postrojbama u Slanome i na Mljetu. Psima su se počeli baviti "usput", ali vremenom je ono "usput" postalo važnije od vatrogastva.
- Ako sa psima radite "usput" onda od toga nema ništa! Nama dvojici psi moraju biti na prvom mjestu. Kada bi Alis i Bachy dobile nove vlasnike, mislim da bi s njima trebale ponovno proći cijelu obuku. Mnoge ljude interesira cijena ovakvih pasa. Kada ostare i ne budu mogli radit ostat će nam kao kućni ljubimci. Mi se s njima dogovaramo pogledom, jer u svakom trenutku znamo što im treba. Imamo odnos kao što ga majka ima s djetetom i obratno. Da mi ovo shvaćamo kao posao, ne bi se s ovim bavili. Ovo je prava, istinska ljubav!
Sve ima cijenu
Mladi psi, na leglu, koštaju od 500 do 1000 EURa, a nakon obuke njegova vrijednost ide od 10.000 do 50.000 EURa kada je pas u punoj spremi star oko 6-7- godina. Nakon toga cijena opet pada.
Obuka za potražne pse
Od davnina je poznato kako su Dubrovnik i njegovo šire područje seizmički vrlo osjetljivo područje. Stariji bi ljudi rekli da nije bilo generacije koja u svom životu ovdje nije doživjela potres, jedno od najgorih prirodnih nepogoda. Pored toga, cijela naše područje geografski je vrlo raznoliko... brda, šume, stijene, špilje... Imamo sve "uvjete" kako bi se neko "izgubio" u prirodi, posebno brojni turisti i avanturisti... Svjesni područja na kojem živimo, pred nekoliko godine, pokrenuta je akcija nabavke pasa tragača koju je provela Vatrogasna zajednica Dubrovačko - neretvanske županije.
Danas u Hrvatskoj postoje 22 licencirana vatrogasna K-9 tima koji pokrivaju područje Slavonije, Središnje, Sjeverne, Gorske Hrvatske, Istarski poluotok, Primorje i Dalmaciju. Da bi vatrogasac i pas stekli naziv licenciranog K-9 tima, vodič mora završiti posebnu obuku kojom stječe znanje iz neophodnih područja kako samog rada sa psima, tako i spašavanja unesrećenih. Obuka psa za tako zahtjevne zadaće traje do 2 godine, a svi hrvatski vatrogasni K-9 timovi su svoje vještine i znanja stjecali na specijalnom ruševinskom poligonu Primorsko-goranske županije pod nadzorom međunarodno priznatih instruktora. Nakon završetka obuke vatrogasac i pas pristupaju licenciranju te ukoliko zadovolje sve segmente (teorijsko znanje, poslušnost i prepreke te traženje unesrećenih) dobivaju licencu za tekuću godinu.
Vatrogasna zajednica Dubrovačko-neretvanske županije, među prvim županijskim vatrogasnim zajednicama u Republici Hrvatskoj, donijela je odluku da se pripadnici vatrogasnih postrojbi s područja Dubrovačko-neretvanske županije upute na obuku za vodiče potražnih pasa.
Ova odluka se pokazala u svemu opravdanom, jer vatrogasci sve češće sudjeluju u potragama za nestalim ili unesrećenim osobama. Zajednica je snosila sve troškove osposobljavanja vodiča potražnih pasa, te sufinancira troškove hrane i veterinarske troškove za potražne pse. Zajednica planira i u narednom razdoblju, a na temelju dosadašnjih izuzetno pozitivnih iskustava s potražnim psima, nastaviti s ovim projektom, odnosno obučit će se dodatni broj potražnih pasa i nastavit će se s obukom pripadnika vatrogasnih postrojbi za osposobljavanje za vodiče potražnih pasa.