Račun – 400 kuna.
Sutradan joj se začepio sudoper u kuhinji. Kuku majci, zovi 10 brojeva, kumi, moli, na koncu našla čovjeka, došao isti dan s električnom sajlom, svaka mu pjevala, riješio problem za po' ure, konta ona neće to bit nešto skupo...
Račun – 400 kuna.
'I sad ti meni reci zašto bi netko u Hrvatskoj htio biti liječnik, pravnik, ekonomist, furao se na diplome, doktore znanosti, zašto bi netko bio novinar, profesor, općenito težio za poslovima gdje je plaća realno 6,7 tisuća kuna, kad mu satnica može biti i 800 kuna? Zato što je, pajdo moj, sramota radit!, kaže ona meni, sva u žaru ustanka protiv balkanskog mentaliteta, gdje je samo lak novac poželjan, pa nek je i nepošten, koga to danas još uznemiruje?
- Kod nas kao da važi neko prešutno uvjerenje da je sramota radit' – potvrđuje i ravnatelj Obrtničke škole Dinko Mandić, kao da je bio svjedok razgovora s početka priče.
Keramičara nema već 20 godina
Prije dvadesetak godina Obrtnička škola u Dubrovniku prestala je upisivali keramičare. E, sad se sjetite koliko vam je trebalo za doći do keramičara, koliko ste ga častili i kokolavali samo da učini posao kako treba, te koliko vam je na koncu zaračunao. E sad, da ponovimo: Obrtnička škola prestala je upisivati keramičare jer – nije bilo interesa. Pa barem se u Dubrovniku, kao nigdje u Hrvatskoj, godišnje opremi novih 50 do 100 novih apartmana! A gdje su oni koji trebaju renoviranje!Dakle, keramičar je, po logici stvari, tražen kao halva jer se viđa rijetko kao Jeti. I eto šanse onima bez posla ili za one koji razmišljaju o budućnosti svoje djece koja bi si mogla jednostavno osigurati egzistenciju, bez velikog učenja i ulizivanja strankama, ali – šipak.
Tko to danas može pošteno zaraditi?
- Dobili smo novce za renoviranje naših kupatila, to je većinom keramički posao, i zvao sam dva poduzetnika. Jedan me je pitao 'Keramičar? Da si rekao neurokirug, našao bih ti dva, ali keramičara nemam' – slikovito opisuje ravnatelj Mandić. - Otkad ja radim u ovoj školi, izgubili smo već pet-šest zanimanja. Prvi je bio strojobravar, zanimanje koje je nestalo s TUP-om. Onda su bili keramičari, pa zidari, tesari... Zidar je fizički jako zahtjevan posao, radi se u teškim uvjetima i interesa nema. Nama Ministarstvo dozvoljava da tri godine za redom ponudimo neko zanimanje i ako interesa nema, oni ga ukidaju. U odnosu na zidara, lakše je biti keramičar, ali radi se na koljenima, sagnut. Postoje neki izračuni, po kojima keramičar, ako radi subotom, može zaraditi 30 tisuća kuna mjesečno – podatak je koji zvuči jako primamljivo.- Tko to danas može pošteno zaraditi? - pita se i ravnatelj Obrtničke škole. Ove godine za upis nude razna zanimanja – za automehaničara, elektroinstalatera i elektromehaničara, arhitektonskog tehničara i pomoćnog cvjećara za učenike s poteškoćama u razvoju, a od uslužnih za frizera i kozmetičara.
Odmah po maturi, čeka ih posao
- Prije dvije godine pokrenuli smo novi smjer kozmetičar jer smo vidjeli da je velika potražnja za takvim kadrom. Prednost naše škole je da naše učenike, odmah po maturi, čeka posao – ističe Dinko Mandić. - Čovjek, naravno, mora imati sklonosti i vještine za ovakve vrste poslova, ne može to svatko raditi.Točno je i to, potvrđuje Mandić, da ima puno samoukih meštara i da svi dobro rade jer ih tržište jednostavno treba. Tu su, recimo, dobar primjer pituri.
- Imamo tu u školi zaposlene obrtnike koji vode frizerski ili kozmetički salon, imaju privatne firme i najbolji vozni park – s osmijehom kazuje ravnatelj. - To je i normalno jer ako je čovjek vješt, treba i dobro zarađivati. No, to sve nije dovoljno da bi porastao interes za upis na naše smjerove. Svi naši ovogodišnji maturanti mogu odmah početi raditi. Nama dolaze poduzetnici iz, recimo, elektrostruke, predstavljaju se, podijele vizitke i već u školi traže radnu snagu, a učenici mogu birati gdje će raditi. Nakon par godina svaki naš učenik može položiti majstorski ispit, zaposliti druge, to su toliko dobro plaćeni poslovi da uopće nije dvojba što je bolje – raditi ovo ili završiti fakultet – ističe Mandić. - Ako se uspješno bave njime, uskoro ne moraju više sami raditi nego zaposle druge – kaže. - Kakav ravnatelj škole, kakvi profesori! - s osmijehom će.
Treba se zapitati
- Imamo jednog obrtnika tu koji ima četvero djece, među njima dvije kćeri. Jedna je kod nas završila za frizerku, druga je studirala. Ova što je završila frizersku školu, odmah se zaposlila u salonu gdje je radila praksu, uskoro se osamostalila i otvorila svoj salon, a za to vrijeme sestra je završila fakultet, ali nije mogla pronaći posao. Pričao mi je njihov otac kako je kći frizerka kupila sebi auto, sad razmišlja i o stanu, dok fakultetski obrazovana kći traži od njega 50 kuna – primjerom opisuje današnju stvarnost. - To kad čovjek čuje, zaista bi se trebao zapitati što i kako. Ostaviti djetetu apartman i misliti da smo time riješili sve njegove probleme, nije zdrav način razmišljanja. Mentalitet rentijerstva je poguban za ovo društvo. Kao da je sramota raditi rukama – čudimo se zajedno. - U jednoj pripovijetki Iva Andrića ima sjajna rečenica: 'Biti radnik majstor, čovjek od posla, ničeg boljeg i pouzdanijeg u ovom životu u kojem mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa' – zaključuje naš sugovornik.Uspješna djeca
Obrtnička škola jako se trudi predstaviti svoja zanimanja atraktivnim. Imaju Erasmus projekt – razmjenu učenika, u kojem učenici idu na stručnu praksu u Španjolsku i Portugal po nekoliko tjedana.
- Nastojimo osuvremeniti školu, opremiti je suvremenim nastavnim pomagalima, uspostavljamo partnerske odnose s drugim školama. Imamo praktičnu nastavu u našem frizerskom i kozmetičkom salonu, imamo i automehaničarsku radionicu. Nastojimo učiniti školu afirmativnom. Na trećoj godini školovanja imaju 90 posto praktične nastave, tako da su nakon školovanja odmah spremni za tržište – kaže ravnatelj Mandić. Nedavno su bili i na utrci u Sisku, gdje su nastupili sa svojim električnim automobilom, koji su sami izradili.
Radne navike
U mlade ljude treba usaditi radne navike uz koje će moći svojim radom, ostvariti ciljeve i steći zadovoljstvo. Malo što je usporedivo sa zadovoljstvom koje čovjek doživi kad ostvari rezultat napornim radom. To zadovoljstvo ispunjava čovjeka. Ako, na žalost, mlade odgajamo da je sramota raditi i ako im je sve servirano, dolazimo do toga da oni ispunjenje i zadovoljstvo traže na umjetan način, drogama, jer nema drugog načina da bude sretan u životu. Više problema dolazi do viška nego od manjka materijalnih dobara, ističe Dinko Mandić.