Knjiga o Jugu kasni 67 godina, tek sad je ispunjen zaključak skupštine kluba iz 1952. godine

Na glavnoj godišnjoj Skupštini Plivačkog kluba Jug koja je održana 28. prosinca 1952. godine donesen je zaključak kojim se zadužuje Upravni odbor kluba da pokrene sve aktivnosti u cilju izdavanja knjige "30 godina Juga" povodom nadolazeće jubilarne godišnjice kluba. Taj je zaključak skupštine dubrovačkog vaterpolo kluba ispunjen tek ove, 2019. godine netom izašlom knjigom "Pet do 100" autora Željana Konsua.
Kad bi Vas pitali da jednom riječju opišete Jug, što biste rekli? Medalje, trofeji, 64 naslova... A Jug je mnogo više od toga, on je tradicija, obitelj, način života, po njemu Dubrovčane prepoznaju u čitavom svijetu. To je sukus knjige ove dugoočekivane monografije, odnosno tiskane povijesti kluba napisane u povodu 95. obljetnice postojanja najtrofejnijeg dubrovačakog i hrvatskog sportskog kluba. Autora Željana Konsua koji je bio predsjednik Juga od 1998. do 2003. godine, a od tada je dopredsjednik kluba, te također i dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, član Nacionalnog vijeća za sport i član Izvršnog odbora HOO-a, pitamo zašto tek sada i zašto pet godina prije 100. obljetnice?
- Knjiga je trebala izaći i bila je planirana uz 30. obljetnicu Juga, za što donosim u knjizi i dokument o toj odluci. Međutim, Svaki puta kada je Jug imao neku okruglu obljetnicu, nešto bi se dogodilo. Za 30. obljetnicu imali su problem kako prikazati politički raskol u klubu koji se dogodio 1940. godine. Uz 40. obljetnicu ispali smo u drugu ligu, prvi i jedini puta, za 50. još je trajala kriza, za 70. je bio Domovinski rat pa nije nitko ni razmišljao o knjizi, za 75. sam ja kao predsjednik već nešto pokušavao, ali tu se pojavila kao točna ona stara izreka kad nešto ne želiš napraviti osnuj komisiju pa ništa nije učinjeno. Kako nam se približava stoti rođenadan, a na nama bi se za obljetnice uvijek nešto nezgodno dogodilo, umjesto za stoti sada smo za 95. rođendan Juga po prvi puta dobili knjigu. Mi smo najtrofejniji sportski kolektiv u Hrvatskoj i to ne samo u vaterpolu nego uopće u sportovima. Imamo 64 trofeja, četiri puta smo bili prvaci Europe, ali ne želimo mi stati na tome.
Odlučili ste se za kronološki pristup pa je Jugova povijest dana po godinama, no sigurno nije bilo lako toliku povijest i tolike uspjehe, pa i ljude oko Juga sažeti u jednu knjigu?
- Jedan od ciljeva bio je kako svesti broj ljudi koji će biti njome biti nezadovoljni na što manju mjeru. Dugo sam se mučio s jasnim kriterijima što će i tko biti u knjizi i kako god bih ih postavio, netko bi od meni dragih ljudi ostao ispod crte, a neki od onih za koje je bilo dosta zahtjeva da ne budu uvršeni u knjigu, je bio iznad nje. zato sam i zbog sebe morao postaviti jasan kriterij, a taj je - poštuj najstarije i cijeni najveće sportske rezultate.
Svemu ovome pristupam klasično inženjerski. Moja je profesija vođenje projekata i kada sam postavio kriterije ni meni nije bilo drago što su neki ljudi ušli u knjigu jer su u kasnijim fazama života radili protiv Juga, ali ranije su s Jugom ostvarili najveće rezultate. To su fakti i kriteriji s kojima sam se vodio do kraja.
Tako kniga ide redom od onih koji su svojedobno igrali još u Portu od Hrvoja Kačića, Davora Pokovića, Pera Katušića, Pava Dabrovića, Lukše Peka. Tu je i najstariji živući predsjednik gospar Boro Kosović koji ima 87. godina, a i tete Pere Dragojević koja već preko 40 godina prodaje karte za sve naše utakmice. Tako su zastupljeni svi segmenti kluba u dijelu tko je najstariji, a što s tiče najvećih sportskih rezultata ako je u pitanju pojedinac onda je to naravno, olimpijska medalja. Zanimljivo je da u Dubrovniku jedna olimpijska medalja dolazi na niti 2000 stanovnika što je rekord u svjetskim razmjerima.
- Puno je arhivskih fotografija, je li ih bio veći problem prikupiti ih ili odabrati što će u knjigu?
- Knjiga obiluje s nikad objavljenim fotografijama iz 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, a do nekih od njih sam došao na čudne načine. Recimo, fotografija iz 1934. godine, za koju sam negative dobio na malim stakalcima netko je našao na smeću i donio k meni jer je vidio da su fotografirani neki vaterpolisti, a nije znao da je to reprezentacija bivše Jugoslavije iz te godine među kojima sam prepoznao i Dubrovčane.
Puno je tu starih fotografija iz Porta i Danača, jer je Gruž tek četvrta lokacija na kojoj je trebao biti Jugov bazen. Prva odluka da se gradi bazen koju sam našao naime, predviđala ga je na mjestu klalonice. I ja sam se pitao gdje je to, nitko nije znao. Ni u Arhivu nije bilo objašnjenja. Tek kasnije kroz dugo 'kopanje' u arhivu došao sam do toga da je novogrčka riječ za klaonicu Komarda, a kasnije sam tako još povezao neke dokumente s tom lokacijom. Dakle prvi bazen je bio planiran na Komardi uz zid Lazareta, a tu gdje je danas restoran bila je klaonica koja je srušena pedesetih godine. Projekt je napravljen, određen je bio i novac iz blagajne tada Zetske banovine, ali dolazi rat nakon kojega 1947. konzervatori zabranjuju gradnju bazena i upućuju Jug da gradi bazen u u Uvali Lapad. Nakon godine dana odlučeno je da ni ta lokalcija nije dobra pa je Jugu dana lokacija na Dančama, i od 1948. godine do 1950. utrošeno je nekih 12.000 radnih sati za pripremu terena na Dančama. Međutim 1950. konzervatori i tu zabranjuju gradnju bazena i tek se tada došlo ovdje u Gruž gde se bazen gradio 10 godina uz brojne stanke. Gradnju je pomagao i komandat garnizona JNA Janko Bobetko koji je eto nakon 40 godina došao u Dubrovik kao general HV-a i onda kada se 8. lipnja 1961. bazen pustio u rad to je bio nedovršen bazen, nije bilo grijanja vode, keramike...
Puno je tu priča izdvojeno, a u dugoj ih je povijesti Juga ih ima još puno. Primjerice, priča o suradnji Juga s kulturnjacima. Na primjer Andrija Maurović otac hrvatskog i jugoslavenskog stripa cijelo je djetinjstvo proveo ovdje i bio član kluba pa imamo i njegovu karikaturu iz 1927. godine. Tu je i Lukša Peko najbolji vaterpolista među slikarima... Tu su prikazani i Jugovi balovi već od prvog bala 1926. godine. Od svega prikupljenog iz knjige sam morao odbaciti možda i 90 posto materijala, između ostaloga i zbog zahtjeva grafičkog urednika Orsata Frankovića i Studia Flomaster koji su napravili ovaj sjajan posao.
- Promociji knjige prethodila je izložba Državnog arhiva u Dubrovniku „Jug – priča s Danača”, koja prikazuje dio povijesti Juga kroz arhivski fond.
- Jug je dobrovoljno sav naš arhiv pohranio u Državom arhivu. Kada sam počeo kopati u Arhivu za ovu knjigu, a krenuo sam od starih novina, prišli su mi naši arhivisti s prijedlogom da usput sistematiziraju tu Jugovu arhivu pa smo to i učinili. Sada imamo sve sjajno posloženo. Koju god godinu da uzmete, imate zapisnik skupštine, prepisku s drugim klubovima, s igračima, utakmice, statistiku, to je sada zbirka koja je otvorena i sistematizirana.
Što je bilo vama osobno najzanimljivije otkriće iz povijesti Juga.?
- Uvijek se tajilo kakav je bio raskol kluba 1940. godine koji sam sada dao detaljno kroz dokumente. Tada, na prvoj utakmici koju je službeno Banovina Hrvatska igrala protiv Mađarske u Splitu, dio igrača nije želio izaći na predstavljanje sa banskim grbom. Tu su nastali problemi na nacionalnoj osnovi koje donosim u dokumentima kako se klub skoro raspao, no došao je rat pa se većina svih izbačenih vratila u klub. Ne donosim tu sudove već smo izlažem dokumente obzirom na ta osjetljiva pitanja.
Jug i vaterpolo u Dubrovniku imaju obiteljsku publiku. Da Jug bodre cijele obitelji i cijeli Grad vidi se i na starim i novim fotografijama u knjizi.
- Tako je od početka, imamo fotografije iz 30-tih godine gdje su sve gospođe došle sređene na utakmicu u Portu. Uvijek je u publici dosta žena i djece. Ovo je i povijest grada. Naprimjer, dr Marku Margaritoniju za njegov tekst o Jugovim liječnicima pripremili smo popise svih ranijih Jugovih liječnika, što je na kraju sva povijest dubrovačke medicine 20. stoljeća. Kroz tekst Pera Kulaša o Atlantskoj plovidbi koji su od prvoga dana sponzori Juga, povijest je Atlantske pa mi je najveći problem bio i kako sve to svesti na ovih 556 stranica, a prikazati sve aspekte Juga. Nema naime, nigdje u svijetu kluba kojemu redovito na utakmice dolaze biskupi u navijačkim majicama kao kod nas, a i papi Franju smo darovali Jugove kupaće gaćice i imamo potvrdu da ih nosi.
Osim kronologije kluba i sportskih uspjeha zapinje za oko poglavlje o uputama za buduće uprave kluba za koje navodite da ova knjiga mora biti obavezna lektira?
- Jest upute za one koji dolaze, na koji se način traže proračunska sredstva. Donosimo od prvih pisama kada se 1930. godine pisalo banu Zetske banovine, pa onda kako dovesti turiste na utakmicu, a mi smo već 1936. godine imali višejezične plakate na češkom i njemačkom. Donosim upute kako dovesti strane sponzore, gdje je Jugu Bata bila sponzor još davne 1930. godine, pa onda i upute kako surađivati s vlastima, te na koji način ne treba birati skupštinu kluba. Tu je i prikaz kako ne treba surađivat sa sucima, pa onda i ono kako raditi sa sucima (prazna stranica op. a.), i što napraviti ako klub tri godine zaredom ne postane prvak (prazna stranica op.a.). Poseban dio povećen je djeci u koje uvijek moramo ulagati da postanu ponosni Jugaši i ako ne budu reprezentativci.
Knjiga je tiskana u vrlo maloj nakladi od svega 1000 komada, a prodaje se po gotovo simboličnoj cijeni. Zašto?
- Bili smo oprezni je je bilo dosta obećanja poltičara da će pokriti sav trošak tiska, no taj postupak traje. Mada sada kada su vidjeli kako je ispala knjiga, svi žele sudjelovati, a puno je ljudi koji žele imati knjigu. Za nekih mjesec dana, idemo s priprema engleskog izdanja za koje trebam pročistiti neke dokumente pa očekujem da će i englesko izdanje biti gotovo do kraja rujna.