Kockarima je adrenalin važniji od novca, pate i kad dobivaju

Patološko kockanje teška je ovisnost koja se i teško liječi. To je poremećaj koji se sastoji od čestih, ponavljanih epizoda kockanja koje dominiraju životom osobe, sve do oštećenja socijalnih, radnih, materijalnih te obiteljskih vrijednosti i obveza.
O problemima kockara razgovarali smo s Irenom Primorac Bošnjak, dr. med. specijalisticom psihijatrije, voditeljicom Odjela za mentalno zdravlje Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije, gdje se odnedavno sastaje grupa kockara koji dolaze na grupne terapije. Dotakli smo se i drugih ovisnosti jer, na žalost, jedna ovisnost najčešće vuče i druge.

Koliko kockara dolazi na terapiju? Je li to realan broj ovisnika o kocki u Dubrovniku? Poznato je da kockari, kao i drugi ovisnici, dugo ne priznaju da imaju problem i ne prihvaćaju pomoć.

- Grupa za pomoć osobama koje su patološki kockari krenula je 18. veljače. Sastaju se svakog ponedjeljka u 17.30 sati i zadržimo se oko sat i pol. Na ljeto ćemo malo pomaknuti satnicu. Sve je krenulo jer su ljudi dolazili i tražili pomoć za problem kockanja. Odlučili smo formirati grupu jer je metoda izbora za liječenje ovisnika o kocki grupna terapija, i to socio-terapijska grupa. U grupi se oni osjećaju prihvaćeno, važan im je taj osjećaj pripadnosti i što ih se ne osuđuje. Tu se osjećaju i shvaćeno, jer koliko god mi empatizirali s njima, ne možemo do kraja razumjeti kroz što oni prolaze u borbi s porivom da ponovno odu u kladionicu, automat klub ili kasino. Jedan u drugome bude nadu. Sad u ovoj grupi imamo osobu koja apstinira već pola godine. Ovi drugi, koji su još u tim aktualnim problemima, dobiju nadu da će i oni prestati. Nema nikakve osude jer su svi u istom problemu. Javlja se i altruizam. Jedan je rekao da je od prošlog susreta ipak recidivirao i otišao u kasino, a ovaj koji je u višemjesečnoj apstinenciji odmah se ponudio da ga nazove kad ga uhvati kriza i dao mu svoj broj. U grupnoj terapiji često isplivaju i sadržaji koji se ne bi javili u individualnoj terapiji. Recimo, otkrijemo neki neprihvatljivi stil ponašanja koji je osoba do tada negirala jer jedan drugoga vide kao u ogledalu. U grupi uče prihvaćati sebe i druge. Njihove su afektivne reakcije burne, osoba često želi ispričati ono svoje i često puta ne sasluša drugu osobu. I u tom dijelu se nauče kako pravilno slušati i čuti drugu osobu. Bilo bi dobro da to svi mi naučimo, jer priča često puta ne dopire do nas, slušamo, a zapravo ne čujemo bit.
- Jako mi je važno da ova grupa zaživi i stvori koheziju jer će se onda osobe, koje dođu u grupu kasnije, lakše uklopiti u nju. Nije lako ako u grupi ima osoba s dosta izraženim narcisoidnim crtama, koji su dominantni, naobraženi i elokventni, pa mogu 'potopiti' druge u grupi, da drugi ne dođu do izražaja. Sve skupa je jako dobro krenulo, zadovoljni smo, a grupu jedan ponedjeljak vodim ja, a drugi kolegica psihologinja. O broju osoba u grupi ne bih, ali zanimljivo je da nemamo nijednu ženu. Općenito se kockanje dvostruko češće javlja kod muškaraca. To se objašnjava većom impulzivnošću i sklonošću za traženjem uzbuđenja jer činjenica je da kockari kao najveću draž kockanja opisuju porast adrenalina. Dakle, ne dobitak, nijedan od njih nije izrazio da mu je dobitak primarno zadovoljstvo. Naravno da, kad dobiju veći iznos, budu sretni, ali daleko veći osjećaj zadovoljstva izaziva taj porast adrenalina. Kockara je najteže motivirati da potraži pomoć. Oni dođu već u stanju beznađa, u smislu 'ja sam predugo u ovom i ne vjerujem da mi možete pomoći'.
- Među kockarima u našoj grupi ima mlađih, od 20-tak godina i starijih, do 45 godina. Nema pravila. Neki su samci, neki su oženjeni, neki su visokoobrazovani, neki zarađuju prosječno, neki daleko iznad prosjeka. Pravila nema, što znači da se ovisnost o kockanju može dogoditi mnogima.

Kako se postaje kockar, što nekoga navede da postane ovisan o kockanju? Zašto kažu da je to najgora ovisnost?

- Kockanje je ovisnost kao i ostale ovisnosti, jedina razlika je što nema unosa nikakve tvari. Javlja se žudnja koju ne mogu kontrolirati. Ako ne odu u kasino ili kladionicu, jave se znakovi apstinencijske krize koja po jačini može biti kao i kriza heroinskog ovisnika. To je možda iznenađujuće, ali se ovisnik o kocki isto preznojava i trese, usred zime naprave mu se fleke od znoja na majici. Javlja se zanemarivanje svih ostalih oblika zadovoljstva u životu, kockanje postane središte života. Cijela energija, zadovoljstvo, vrijeme, sve je usmjereno na to, bilo u samoj kockarnici, bilo u planovima kako se opet domoći novca, bilo da prepričava događaje vezane za kockanje. Da bi postigli istu razinu uzbuđenja, moraju stavljati sve veće uloge, kao što i ovisnik o heroinu treba sve više heroina za isti ushit. Oni kažu da im, kad stave ogromne iznose na kocku, u tom iščekivanju dobitka adrenalin toliko raste da je to neusporedivo s bilo čim drugim. Zato kažu da je najteže izliječiti patološko kockanje, upravo zbog te ovisnosti o adrenalinu. Recimo, alkohol ili droge su nekakav vid bijega. Ovisnik koji ubrizga šut heroina 'kljuca', pasivan je, ništa posebno se ne događa, osim što se povukao u lažni svijet u kojem je 'bolje'. Kockari su 'u akciji', doživljavaju adrenalin i to je ono što ih vuče. Kod takvih osoba problem je što su sklone svakom obliku ovisničkog ponašanja. Kad im uspijemo pomoći u kontroli jedne ovisnosti, vrlo često pobjegnu u drugu. Ne nalaze umjerenost u ničemu. Recimo, jednog smo ovisnika o heroinu uspjeli uvesti u stabilnu remisiju, bio je na supstitucijskoj terapiji, 'čist' od svega drugoga, ali ispostavilo se da je provodio na internetu po 14 sati dnevno, na društvenim stranicama ili igrajući poker. Riješili smo heroin, ali izbio je novi problem.

Svjedoci smo da se svako malo otvaraju nove kladionice, kasina i automat klubovi. Potražnja je očito velika. Kako se postaviti?

- Da, na svakom su kantunu. Kad je nešto dostupno, ljudi lakše posežu za tim. Posebno su izloženi adolescenti, koji žele pripadati grupi, to je faza njihovog psihološkog razvoja. Neki budu uvučeni jer nemaju dovoljno snage reći 'ne'. Tako znaju početi i s drogom jer čovjek u grupi napravi ono što nikad ne bi sam. Bolesti ovisnosti su inače u porastu, kao i poremećaji ličnosti, što je puno zahtjevnije za liječiti.
- Za razliku od alkoholičara, kockari su svjesni i jasno verbaliziraju svoj problem. Alkoholičar stalno negira da ima problem. Još nikad nisam dobila alkoholičara ovdje u ordinaciji koji je rekao 'imam problem s alkoholom'. Uvijek kažu 'ma dobro, pijem ja, ali držim to pod kontrolom', dok njegova supruga iza njega vrti glavom i koluta očima. Onda ja pitam 'što vam je to umjereno', pa on kaže 'dvije litre vina dnevno, a popijem i koju žesticu'. Dakle, potpuno nekritično i bez uvida, dok kockari bude silnu empatiju jer kažu 'svjestan sam da imam problem i da sam unesrećio obitelj, ali ne mogu prestati'.
U početku se poduzimaju mjere u vidu kontrole bankovnog računa, uzimanje kartica, zahtjev kasinu ili automat klubu da im se zabrani kockanje u njima, ali oni imaju crtu koja je tipična za sve ovisnike, inteligentni su, vrlo elokventni i manipulativni. U toj krizi lažu i izmišljaju i, zanimljivo, dođu do nekog novca. A da ne kažem da se stvar zna potpuno oteti kontroli pa obmanjuju cijelu obitelj, kredite im podižu i roditelji i bake i djedovi. Upadnu u goleme dugove i uspiju manipulirati čitavom obitelji.

Što savjetujete obiteljima ovisnika, posebno obiteljima patoloških kockara?

- Uvijek pozivam članove obitelji da im ne rješavaju dugove, ne posuđuju novac i ne podižu kredite da bi se pokrio njihov dug. Oni će reći da je to zadnji put, ali neće biti zadnji put. Oni će se kleti da je zadnji put jer ih ganjaju kamatari i kad im to pokrijete, nema više nijednog duga, sigurno nema, ali tek što je to uplaćeno, stiže novi potražitelj. Nema tu kraja. Poslije i roditelji i supružnici razviju cijeli niz depresivno-anksioznih poremećaja jer više ne znaju kako se nositi s tim jer su se i oni duboko ukopali. Ne pokrivati dugove i ne skrivati problem zato što je ovo malo mjesto i sramota je da se zna. Problem se inače neće riješiti, dapače, samo će se proširiti i zahvatiti cijelu obitelj.

Ali nada uvijek postoji...

- Uvijek ima nade, ali bitno je naglasiti da osoba treba imati želju da nešto mijenja i da ljudi u okruženju znaju na koji način mogu pomoći. Obitelj ne pomaže ako rješava njihove dugove. Isto tako, ne pomaže ako se počnu međusobno optuživati. Oni prebacuju krivnju na roditelje, roditelji na njih. Začarani krug negdje se mora prekinuti. Bilo bi idealno da roditelji dođu ovamo i da se s njima poradi, naravno, posebno, ne u grupi gdje su kockari. Roditelju je teško priznati da je propustio nešto u odgoju. Kod ovisnosti se uvijek suočavaju s pitanjem 'što sam kao roditelj pogriješio'. Njima je to bolno, to je veliki udarac za ego, a ego se brani od raspada. Brane se na razne načine, projekcijama, pa je najčešće krivo društvo, političari, zdravstveni sustav, policija, ili negiraju problem. Velika je odgovornost na roditeljima i njihovom stilu odgoja, u njihovim nerazjašnjenim fiksacijama i konfliktima. Mi ne otvaramo tu temu da bismo optuživali roditelje i stvarali im osjećaj krivnje, nego da bismo im pomogli shvatiti zašto su danas u tom problemu i što mijenjati u njihovom odnosu. Ne sumnjam da su voljeli djecu i da su im željeli najbolje. Oni su djecu odgajali kako su najbolje znali, ali se pokazalo da nije bio najuspješnjii način ili možda najbolji način za to dijete. Roditelji često navode da su prema djeci bili isti, ali samo je s ovim djetetom problem. Teško da smo bili potpuno isti jer i nas život mijenja, mijenjaju se i okolnosti u kojima živimo, što sve utječe na nas i način na koji se ponašamo. Još važnije od toga je da je svako dijete različito i idealan roditeljski pristup je da to prepoznajemo i prilagođavamo se različitosti djeteta. Drugim riječima, svako dijete trebali bismo odgajati na način koji je najbolji za njegovu osobnost.
- Često me pitaju kako gledam na komune koje imaju religijski dio. Apsolutno sam za sve što može pomoći osobi, sve treba iskoristiti. Osim što smo tijela i psihe, mi smo i duhovna bića, pa ako će duhovne metode liječenja pomoći da osoba bolje funkcionira, apsolutno sam 'za'. Dapače, kad razgovaram o razlozima zašto se pojavljuju ovisnosti, postoje biološki, psihološki, socijalni i usudila bih se reći, duhovni čimbenici u nastanku bolesti ovisnosti. Na genetiku ne možemo utjecati, no, jako su bitni psihološki čimbenici, odnosno način na koji se osoba psihološki formirala i koju strukturu ličnosti ima. To ovisi o tome kakvi su bili rani odnosi, kakav je bio rani odnos s majkom, kakav s ocem, kako su se roditelji slagali, koji su roditeljski odgojni stil primjenjivali. Danas znamo da beba u utrobi majke sve osjeća. Razlika je je li trudnoća željena ili neželjena, je li majka osjećala ljubav i pomoć partnera, je li dijete doista začeto iz ljubavi. Sve to beba osjeća i to oblikuje njenu psihu. Naravno da eventualne kasnije traume utječu također na formiranje strukture ličnosti, pogotovo traume doživljene u prvim godinama života jer je psiha nezrela i nema razvijene efikasne mehanizme obrane.

Kakav je profil prosječnog ovisnika?

- Svi ovisnici imaju nezrelu strukturu ličnosti. Mi im zapravo trebamo pomoći da njihova ličnost dozrije. Kockari su kao adolescenti, treba im pomoći da iz adolescencije prijeđu u odraslu dob. Oni su često ranjeni, imali su različita teška djetinjstva i naglašene narcisoidne crte ličnosti. No, ne radi se tu o malignom narcizmu, već o krhkom. Njihov 'ja' je gracilan, krhak. Nemaju dobru sliku o sebi. Njihova slika o sebi i samopouzdanje jako ovise o vrednovanju drugih. Kad ih drugi hvale, kad ostvaruju uspjehe, onda dobro funkcioniraju, ali čim dođe do situacije gdje su neuspješni, gdje ih se ne cijeni, posežu za narcisoidnim obranama, sebe uzdižu ili druge devalviraju da bi se oni bolje osjećali. To ne rade samo ovisnici, to se često susreće i u svakodnevnom životu.