Županija Dubrovnik

POTRESNA ISPOVIJEST MIRJANE KRISTOVIĆ

"Nakon njegove prve pijane scene sam ga prijavila, bila sam u Sigurnoj kući, zatražila razvod. I onda mi je jedne noći izmasakrirao lice sjekirom"

POTRESNA ISPOVIJEST MIRJANE KRISTOVIĆ
Donosimo priču Mirjane Kristović, majke troje djece od 10, 13 i 15 godina, koja za institucije nije bila hitan slučaj sve dok ju suprug alkoholičar nije pokušao ubit.

"Ja nisam tipična žrtva nasilnog muža, nisam od onih koje zatvaraju oči i traže opravdanja. Prijavila sam ga kad je prvi put pijan napravio scenu, a kad sam vidjela da se neće promijeniti podnijela sam zahtjev za razvod.
No, tijekom brakorazvodne parnice suprug mi je izmasakrirao lice u našem domu, sjekirom ili nečim sličnim. Liječnici su mislili da neću preživjeti. On je tada imao 11 prekršajnih osuda, jednu kaznenu i obavezno liječenje od alkoholizma. No, ja za institucije nisam bila hitni slučaj jer me nijednom do tad nije udario. Imamo savršene zakone koji su mrtvo slovo na papiru. Realnost je nešto drugo. Moja priča je pravi dokaz za to."
 
"Djetinjstvo sam provela u Zagrebu. Imala sam 9 godina kad su mi se roditelji rastali. Majka kasnije nije nikad pitala za nas. Kao dijete sam prošla sve, imala sam tatu, mlađeg brata i mlađu sestru koju je tri mjeseca nakon maminog odlaska pregazio automobil pred mojim očima. Život me stvorio borcem, odmalena sam naučila da život nije bajka.
Dvije godine su vodili vezu na daljinu. Za Iliju sam se udala prije 16 godina. On je bio automehaničar kao moj pokojni otac. upoznali smo se u Zagrebu. Jedne godine je s rodbinom na Branimirovoj tržnici prodavao cvijeće sa svojom rodbinom.
Zaljubili smo se. Dvije godine smo bili u vezi na daljinu jer je on živio u Župi dubrovačkoj. 2003. godine, nakon što mi je umro otac od raka, ja sam došla k njemu u Dubrovnik. Živjeli smo zajedno godinu dana prije braka, bili smo u kući s njegovim roditeljima. Nikad ga do tad nisam vidjela pijanog."  
 
"Kad se najstariji sin rodio suprug nije imao stalni posao nego je radio po selu kad je nekome što trebalo. Onda se zaposlio u Čistoći, vozio je kamion. Većinom su mu kolege bili samci koji bi se nakon posla popili koju čašicu više. Tu je i on počeo piti.
Ali u našoj kući nikada nije bilo nasilja. Ako bi i popio, doveli bi ga u 2-3 sata ujutro, on bi legao i zaspao. Prvi put kad je krenuo da bi se svađao, odmah sam nazvala policiju. Idi, pa se trijezni. Nekad je radio scene, kad bi došao pijan bi vikao po kući, nekad bi navijao muziku do kasno u noć, iako bi djeca već spavala. Rekla bih mu 'nećeš mi djecu maltretirati'. Moj djed je bio alkoholičar, rekla sam da ja to nikada neću trpiti."

"I tako je prošlo pet godina. Na poslu je bio odličan radnik, nikad nije tamo radio problema. 5. kolovoza, nakon što je s prijateljima bio na proslavi Oluje, vratio se pijan. Legao je spavati i drugi dan nikako da se digne, nije želio na posao. I tako mjesec dana. Poslovođa mu je rekao da ne može tako, a onda je on iz inata dao otkaz. Razmišljala sam o razvodu kad sam vidjela da to ničemu ne vodi. Nakon toga je počelo. Dječji doplatak je išao na njega. Sve je više pio. Ja sam i dalje zvala policiju.
Razmišljala sam o razvodu. Vidjela sam da to više ne vodi nikud. Imao je 11 prekršajnih osuda, sve su to uvjetne od godinu dana uz obavezno liječenje od alkohola. Dobio je jednu kaznenu prijavu za zanemarivanje djece. I tu je dobio uvjet da mora na liječenje, ali ni toga se nije držao."

"Bili smo pod nadzorom Centra za socijalnu skrb još nakon prve prijave. Jedna žena koja nam je dolazila bila je odlična, ne mogu reći da nije pomogla. I danas smo u kontaktu. Kako su se sve češće ponavljale scene dobili smo plan da jednom tjedno treba dolaziti socijalni radnik da ga kontrolira. Odredili su nam jednog mladića, valjda se tek zaposlio. Došao bi jednom u mjesec dana. Nakon pet mjeseci me pitao kome moj suprug treba na liječenje, a to je bio njegov posao da zna?? Najmanje dijete tad je imalo 4 godine. On je pio šest litara piva minimalno na dan. Bilo mu je samo bitno imati alkohol i cigarete, i onda bi navečer došao - ili pjevajući ili urlajući."

"Ponudili su mi Sigurnu kuću. Mislila sam da tamo idu one koje tuku, a mene moj nije tukao. Ja sam institucije molila da maknu njega od nas, ali ništa. Kad sam vidjela da stvarno više djeca i ja ne možemo tako pristala sam ipak na Sigurnu kuću u Zagrebu jer tamo imam brata. 10. 12. 2013. s djecom sam otišla u Zagreb. Prije toga sam zvala policiju da ga maknu iz kuće da možemo mirno otići. 'Sigurna kuća nije sklonište za majke s djecom koje nemaju gdje', govorili su mi u Dubrovniku. Nije bilo bitno što smo pet godina trpjeli nasilje u obitelji. Nakon svega sam spala na ženu koja, eto, nema kud.
Odmah po povratku iz Sigurne kuće on je tražio da vidi djecu
Šest mjeseci smo proveli u Sigurnoj kući, djeca su išla u školu u blizini. Imali smo pravo ostati tamo do lipnja, a onda smo morali van. Sredili smo brat i ja da dođemo živjeti k njemu u Remetinec. Taman sam trebala početi raditi i djeci bi škola bila preko puta. To je škola u koju sam i ja išla. Zahtjev za razvod podnesen je krajem 2013. Kad sam pola godine kasnije izlazila iz Sigurne kuće još nije bio gotov postupak. Objasnili su mi da je Sud u Dubrovniku u rasulu, nisu imali suca koji je mogao voditi postupak. Nisam hitna, nema veze."
 
"Socijalna radnica me odmah po izlasku nazvala da mi kaže kako otac ima pravo znati gdje su djeca i rekla mi je da će ona braniti njegova prava. Ja djeci nikad nisam branila kontakte s ocem. Odmah je došao u Zagreb s majkom da vidi djecu.
Kad sam došla u osnovnu školu s molbom da želim prebaciti djecu, pedagogica mi je rekla da ih ne mogu upisati jer moram imati potvrdu da otac pristaje ili da sudac da potvrdu da su djeca sa mnom do kraja postupka. Tata neće potpisati, suca nema.
U školi su me odbili, rekli su da suprug može tužiti mene za otmicu. Više nisam imala izbora. Škola u koju su išli dok smo bili u Sigurnoj kući bila je na drugom kraju Zagreba. Brat i ja sa svojim radnim vremenima nismo nikako mogli mališane satima razvoziti po gradu. Morala sam se vratiti u Dubrovnik. To je bilo sredinom kolovoza. Tek u 10. mjesecu je moj tadašnji suprug dobio poziv sa suda. Trebalo im je skoro godinu dana da krene brakorazvodna parnica." 

"On je krenuo na liječenje, zaposlio se kao pomoćni radnik. Znala sam da ću uspjeti otići samo ako se zaposlim
Željela sam zadržati obitelj na okupu i naravno da sam podržavala njegovo liječenje. Jednom je nakon sastanka na kojem smo bili skupa otišao na pivo. Rekla sam mu 'ako ćeš se liječiti moraš si priznati da si bolestan. Između djece i pive, ti biraš bocu pive.' Ja nisam odustala od rastave, ali sam shvatila da to mogu provesti jedino ako počnem raditi. Zaposlila sam se prvo kao sobarica u hotelu. Svekrva je uskakala iako je i ona tad bila zaposlena. Bilo je komplicirano kako da svi iskombiniramo smjene. Nakon mjesec i pol dana, on je rekao da to tako ne može. Ja sam rekla da ja otkaz ne dajem. Pa ga je dao on, kao fol da čuva djecu. On je bio normalan dok je bio trijezan, radio je s djecom, napravio bi im jelo, radio u vrtu. Govorila sam da živim s dr. Jekylom i mr. Hydeom. Bio je drugi čovjek prije i poslije boce."

"Kasnije sam se prebacila biti čistačica u autoprijevoznoj službi. Imala sam plan otići s djecom i bili mi je jasno da ću to uspjeti samo ako ću raditi. Stanovi u Dubrovniku su preskupi. Onda mi je on počeo govoriti da se kurvam. Počeo je sve više piti. Dolazio mi je na posao, tražio novac. I pred policajcima, ako bi ih pozvala, govorio bi 'da sam im sigurno dala'. To je bilo bolesno. Rekao mi je da će mi glavu isjeći sjekirom kao zmiji. I dalje me fizički nikad nije napao. Djecu nikad nije dirao, igrao se s njima ili ih je ignorirao dok je bio pijan. Da je na mene ikada krenuo, ja bih mu vratila. Jednom sam mu opalila šamar potpuno sluđena od svega. Stvarno nisam netko tko je puštao."
 
"U travnju 2014. krenula sam u noćnu smjenu. Rekao mi je da niti ne dolazim ujutro doma jer da će mi 'glavu isjeći sjekirom kao zmiji'. Odmah sam ga prijavila, rekla sam da mi prijeti ubojstvom. Taj dan sam kasnila na posao, policija me ispratila. Nakon dva-tri dana zvali su me istražnom sucu, pitaju me što je bilo. Nakon par dana dobila sam obavijest da je protiv njega pokrenuta prijava radi prijetnje smrću. I ništa se nije desilo. I dalje sam zvala policiju, on je dobivao uvjetne. I došao je taj 13. kolovoz. Prije toga je bio 13 dana u pritvoru jer je napao svekrvu. Čekao me na autobusnoj stanici. Rekao je neka mu dam novac, dala sam mu i rekla da me samo pusti na miru."
 
"Pitao me imam li se namjeru miriti. 'Ma kakvo mirenje, čovječe božji. Ja čekam taj papir da s tobom više nemam ništa! I dalje ne možeš bez pive. Ti si izabrao bocu, ja sam izabrala djecu. Nemamo mi više o čemu'. Poludjela sam i rekla da ću se radije baciti s mosta nego se miriti. Otišla sam na posao u popodnevnu smjenu. On je naravno pio cijelu večer. Došla sam s posla oko 10 navečer. On je bio s djecom po putu uz kuću, jedva je stajao. Mališani su se igrali. Rekao je 'što je, kurvo, došla si doma'. Otišla sam u kuću. Govorio mi je ružne stvari, ali bez vike. Ušla sam po stvari, uzela jastuk. Rekla sam mu da ću sjesti negdje van, u kuću ne idem s njim. Prošlo je nekoliko sati, djeca su otišla na spavanje, ja sam stavila najmlađeg, svekrva je pomogla starijima. Legla sam na terasu i odlučila tamo zaspati. Zadnje čega se sjećam bilo je da sam pogledala na sat, bilo je 1.30 sati."

"Što je Ilija tada sa mnom radio, ne znam jer sam pala u nesvijest. Iz te nesvijesti probudila sam se ujutro oko 11 sati i vidjela da sam cijela krvava i strahovito me boljela glava. Sve je bilo u krvi, pod, roba, posteljina, moj ruksak, a luđak je sjedio kraj mene.
Čujem najmanjeg sina sa strane kako govori 'tata tjera mušice sa mame'. Glava mi je bila smrskana, kosti skroz prerezane.
Kasnije sam ga pitala kako je mogao dozvoliti da me djeca takvu vide??! Moja kćer je kasnije rekla da je vikao da sam sve zaslužila, da sam bezobrazna. Hitna me odvela tek u podne idućeg dana. Rekao je da sam pala niz stepenice, da sam se razbila. On je to najvjerojatnije napravio sjekirom ili nekakvom mačetom."
 
"Liječnici su se borili za moj život. Povremeno sam dolazila svijesti. U dva dana sam imala dvije teške operacije.
Teretili su ga za teško ubojstvo u pokušaju, on kaže da to nije istina jer da je htio, on bi uzeo bolje oružje. Kažu da je bio smanjeno ubrojiv. I ja bih bila s tri promila. Zaključili su da je bio smanjeno ubrojiv. I ja bih bila smanjeno ubrojiva s tri promila. Kažu da nije planirao. Tereti ga se za teško ubojstvo u pokušaju, minimalna kazna je 10 godina zatvora. Vještačenje je uzeto u obzir, dobio je četiri godine na račun toga. Broji mu se i vrijeme koje je bio u pritvoru. Žalilo se Državno odvjetništvo i njegova odvjetnica. I jedni i drugi su tražili da mu se ponovno sudi. Dobio je šest godina. Nakon 2/3 služenja kazne ima pravo tražiti puštanje. Uskoro bi trebao izaći."

"28.1. je bio kod suca gdje je tražio prijevremeni otpust. On mu je odobrio otpust, ali Državno odvjetništvo se žalilo. Sad se čeka odluka Vrhovnog suda. Redovito se čuje se djecom na njihove telefone. To su njihove stvari. Sustav je takav da mu to ne mogu braniti. Naš sustav ne reagira. Ja sam se mogla rastati kao svi drugi, ostati u Zagrebu i ne vratiti se nikad. Ništa se od ovog ne bi dogodilo. Hitan slučaj sam postala tek kad se užas dogodio. Ne vjerujem mu nikako, niti danas. Tko je jedanput za tako nešto sposoban, može opet. Iako, ja se njega ne bojim. Može me ubiti samo jedanput. Rekla sam i tamo na suđenju - da sam te noći bila budna, mogla sam ja sjediti na optuženičkoj klupi na njegovom mjestu."

"S djecom živim kao podstanarka u Dubrovniku. Borim se za njih. Želim im omogućiti što bolji život. Oni su jedini smisao postojanja i sva moja ljubav i energija usmjerene su prema njima. Živimo od moje plaće i dječjeg doplatka i ne žalim se. Navikla sam na borbu."
Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije

Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku

Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku
Danas je u OŠ Ivana Gundulića obilježen Dan škole, a središnji događaj bila je svečana priredba kojoj su uz učen...
Skrbeći o prirodi skrbimo o čovjeku