Sanja Mihaljinac Marinović je novinarka koja već godinama živi i radi u talijanskoj metropoli. Podrijetlom je s Korčule i uvijek rado ističe svoje obiteljske korijene vezane uz korčulanske graditelje, braću Andrijanić. Mihaljinac je profesorica engleskog i arapskog jezika, a kako živi i radi u Rimu, iz tog je grada neko vrijeme bila dopisnica Vjesnika i sarajevskog Oslobođenja te Radija Deutsche Welle za Balkan. Već je objavila knjigu o kalabrijskoj mafiji "‘Ndrangheta, tko stoji iza najmoćnije mafije svijeta" i njezinoj povezanosti s ex-YU zemljama.
Prije devet godina s velikim je entuzijazmom prihvatila ideju formiranja web TV koja će se baviti isključivo imigracijom:- Neki kažu da smo bili vidoviti jer je to danas udarna vijest i ključni problem u EU. Osnivači web-TV bila je grupa inozemnih dopisnika koji žive u Rimu, Madridu i Parizu. Inače, svi koji žive vani znaju dobro što znači biti imigrant...Duga čekanja u redu za dobijanje dozvole za boravak, stalno dokazivanje da si isti, ako ne i kvalitetniji od onog koji te prima, borba s ksenofobičnim mentalitetima...Sviđalo se to nekima ili ne, fenomen imigracije je oduvijek bio i vječno će ostati. Mijenjaju se samo rute, zemlje i profili imigranata. Nedavno sam u jednom članku napisala da su Rim osnovali potomci prvog imigranta u povijesti, grčkog heroja Eneje koji poslije Trojanskog rata bježi u Italiju. Enea je prije Rima izgradio Ardeu, mjesto u kojem živim, oko 30 km od Rima, na čijim pješčanim plažama je izgradio svoje novo prebivalište. Danas se, nažalost, susrećemo s masovnom imigracijom iz Afrike, što je neprirodni fenomen koji može djelovati destruktivno na zemlje u koje dolaze. O masovnoj imigraciji se negativno izrazio čak i Dalaj Lama. Zemlje EU su nespremne za dolazak stotine tisuća imigranata, od kojih mnogi nisu izbjeglice s ratnih područja već profiteri koji vide lak način ulaska u EU. Mislim da je najbolje pomoći im u njihovim zemljama: dati novac za nova radna mjesta u Africi, za školovanje, omogućiti im zdravstvene usluge i pokušati olakšati život u njihovim domovinama. Ali, uspjeli su malobrojni imigranti: plaćaju silne novce, investiraju svu životnu ušteđevinu, najmanje 3.000 eura za putovanje u nesigurnom gumenom čamcu da bi došli u Italiju i radili po cijeli dan za zaradu od maksimalno desetak eura dnevno ili ih iskorištavaju kao novo roblje da rade za par eura dnevno.
O sebi samoj, Sanja kaže: feministica sam i veliki animalist. Uvijek sam na strani žena koje su teško ostvarile svoja prava na osobnom i profesionalnom planu. Mislim da je budućnost je u rukama žena. Borim se za prava bespomoćnih kao npr. djece i životinja. Oni nisu zanimljivi političarima jer ne glasuju. Moja udruga daje glas onima koji ga nemaju i bori se za njihovu dobrobit. Javljaju nam se djeca razvedenih roditelja koji ne znaju kako da se postave jer se često manipulirani od roditelja koji svoje frustracije prebacuju na njihova nejaka pleća i opterećuju ih, umjesto da im pomognu da prebrode taj teški period. Kao udruga, uspjeli smo naći domove za brojne napuštene životinje, a sada je u Italiji u pripremi zakon koji predviđa vremensku kaznu u trajanju do pet godina zatvora za svakog tko ubije psa ili mačku. Nadamo se da će se proširiti i na ostale kućne ljubimce.
Uskoro u izdanju poznate talijanske izdavačke kuće Feltrineli objavljuje novu knjigu "Akademija prostitucije" uz podnaslov "Ja, prostitutka u Italiji". Na upit što ju je inspiriralo da napiše tu knjigu, Mihaljinac kaže:
-Punih 15 godina sam bila dopisnik raznih medija u Italiji: za Hrvatsku zagrebačkog Vjesnika i Glorije te riječkog Novog lista, za BiH Oslobođenja i Federalne TV, crnogorskih Vijesti....Izvještavala sam za Radio Deutsche Welle, Slobodnu Europu... Primijetila sam da je su svim medijima među najčitanijim vijestima uvijek informacije o nekom krvoproliću ili seksualnim aferama. Tako je moja prva knjiga o kalabrijskoj mafiji 'Ndrangheti, najmoćnijoj na svijetu, koju sam napisala s nizozemskim novinarom Aart Herringom i talijanskim državnim tužiocem za borbu protiv mafije Albertom Cisternom bila napisana nakon krvoprolića u Duisburgu (2007. godine- op.A.K.). Ovo je moja druga knjiga i radi se o prostituciji istočnoeuropskih žena u Italiji. Prvi dio knjige su istinite ispovijesti protagonista sa svim pikantnim detaljima izrečenih njihovim originalnim riječnikom, dok su u drugom dijelu knjige znanstveno obrađeni fenomen prostitucije i psihološki profil klijenata. Taj je dio napisao poznati talijanski pisac i povjesničar Enzzo Cicconte.
-Što možete reći o sadržaju ispovijesti prostitutki?
-Pojam prostitucije je vrlo širok. Mnoge od intervjuiranih žena ne osjećaju se prostitutkom jer se ne nude na ulici, već u uredima gdje traže sponzore koji će ih uzdržavatu. Osobno nisam veliki moralista, ali su one za mene prostitutke. Razlika je samo u cijeni i ambijentu u kojem, nazivimo to tako, cirkuliraju. Zanimljive su priče o ženama iz naših krajeva koje vnisu provele niti jedan dan u Ministarstvu inozemnih poslova a načinile su iz horizontalnog položaja bajkoviti vertikalni uspon u diplomartskoj ili novinarskoj karijeri...Nakon svih njihovih priča mogu slobodno reći da su najpoštenije prostitutke koje se nude upravo na ulici: cijena je njihovih usluga fiksna, ne žele vezu, ne ruše tuđe brakove, ne traže skupocjene darove, ne zovu u nezgodne sate...
-Intervju s vama o knjizi koja će, sigurno, biti zanimljiva talijanskim čitateljima, napisao je novinar talijanskog lista La Repubblica?
-Mislim da bi moja knjiga mogla biti izvrstan vodič za sve udane Talijanke čiji partneri posjećuju prostitutke. Dovoljno im je pročitati što traže talijanski muškarci od žena na prodaju i da to primjene u svom bračnom krevetu. Da: katkad se radi o teškim perverzijama, pa postoji prešutna tolerancija žena koje, nakon prijevare, od nevjernog supruga zbog njegove nečiste savjesti dobiju dijamantni prsten. Inače, taj razgovor dobro pamtim: bila sam u Madridu te me je taj novinar intervjuirao preko telefona, a on nije znao da sam novinarka. Samo su mu rekli da napravi razgovor s autoricom knjige "Ja, prostitutka u Italiji". Prvo pitanje bilo mu je da opišem svoju profesiju, na što sam odgovorila da pravim intervjue s poznatim osobama, ali i da pišem o svim značajnim događanjima u Italiji. Zadovoljno se nasmijao i rekao: OK, znači tako ćemo definirati vaš rad. Vi pravite intervjue.Tko je bio posljednji intervjuirani?
-Odgovorila sam "Jučer sam napravila intervju s odvjetnikom Berlusconija, Nicolo' Ghedini i dosta sam se namučila jer sam došla sa profesionalnom kamerom koju još uvijek nisam znala koristiti. Počeli smo intervju u sali hotela pored Montecitoria gdje je odsjeo da bi ga završili u njegovom hotelskom apartmanu jer je u njemu bilo više svjetla". Kad je novinar oduševljeno viknuo "Vi snimate vaše intervjue?" naivno sam, još ne shvaćajući da on misli kako sam ja protagonistica knjige, odgovorila "Normalno da snimam jer se više plaćaju". Zatražio imena svih značajnih osoba s kojima sam napravila intervjue te kad je čuo za Pietra Grassa, Berlusconija, Benettona, Gian Franca Finnia, Matea Renzia...oduševio se: vaša će knjiga biti bestseller!" Tada sam mu objasnila da sam novinarka koja je intervjuirala prostitutke iz Istočne Europe u Italiji. Njegovo je oduševljenje silno splasnulo.