"Ovo je moja kuća, a ova prekoputa Diegova. Spojene su mostom preko kojeg prelazimo kad želimo biti zajedno", rekla je u jednoj sceni biografskog filma Frida Kahlo. Zapravo rekla je to Salma Hayek, no nije izmišljala. Slavna umjetnica živjela je u svojoj Casi Azul, Plavoj kući, nedaleko od meksičkoga grada Coyoacana, koja je danas muzej i koja je uistinu bila, i još je, mostićem spojena sa susjednom kućom, u kojoj je živio njezin suprug Diego Rivera.
Frida i Diego nisu bili jedini koji su se odlučili na takav životni aranžman. Na sličan način zajednički su život vodili Mia Farrow i Woody Allen, ona s jedne strane Central Parka, on s druge. Prije koju godinu, glumica Gillian Anderson je kazala za The Times kako ne živi sa svojim partnerom Peterom Morganom te je dodala kako vjeruje da je ta odluka jedna od najzaslužnijih za opstanak njihove veze.
Frida i Diego, Gillian i Peter te mnogi drugi čije priče nisu završile na velikom platnu ni u velikim intervjuima žive na način koji se naziva "living apart together" (LAT), a podrazumijeva "zajednički odvojeni život", odnosno dugotrajnu vezu u kojoj su partneri odlučili da neće stanovati na istoj adresi.
Je li to budućnost modernih veza? Hoće li zajednički suživot postati tek jedan od načina života u vezi, kao što je danas brak tek jedan od oblika modernih partnerskih odnosa? Uostalom, prisjetimo se kako su do prije dvadesetak godina, barem ovdje kod nas, parovi koji su živjeli skupa i zajedno podizali djecu ali bez sklapanja braka djelovali kao rijetke egzotične zvjerke za kojima se vrijedi okrenuti na ulici, a danas su sasvim uobičajena stvar.
Vani su i ovi koji žive u LAT vezama već poprilično déjà vu. No kladimo se da i takvi, kad dođu kod bake na ručak, slušaju pitanja tipa: "Pa dobro, dico moja, kad se vi mislite uselit zajedno?", nakon kojih slijede propovijedi o tome kako se samo na "rendesima" ne možete dobro upoznati, bla-bla-bla...
Možda je baš u tome stvar – možda se danas sve manje želimo upoznati? Jesmo li došli u fazu kad su nam važnija vlastita mala zadovoljstva nego pristanak na kompromise? S obzirom da suživot pod istim krovom ne jamči trajnost veze, ravnomjernu raspodjelu obveza ni vjernost, mnogi se pitaju čemu onda on uopće. LAT se čini kao komotnija varijanta, koja, što nije baš zanemariva stavka, jamči partnerima očuvanje one tako potrebne doze misterija i iščekivanja. Dajemo si vremena da si počnemo nedostajati.
Hm, no je li sve baš tako i je li ovaj trend i u našoj maloj konzervativnoj sredini pustio svoje metropolitansko korijenje? Da više ne teoretiziramo, s ovim smo se pitanjima obratili Sandi Puljiz Vidović, ravnateljici Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. A ona nam je odmah dala zdravu dozu realnosti: Hrvati za takav trend, mišljenja je, jednostavno nemaju novca.
– Ljudi su u nas donedavno živjeli gotovo u plemenima, po nekoliko obitelji pod istim krovom. Lako je živjeti svaki sa svoje strane Central Parka kad imaš na raspolaganju dadilje koje će priskočiti oko djece. Ljudi danas ostaju na istoj adresi i kad stvari prestanu funkcionirati, jednostavno jer sebi ne mogu priuštiti odvojeni život – ističe psihologinja.
Ipak, ovaj trend nije joj nepoznanica, tvrdi da je u Hrvatskoj primjetan već godinama, osobito kod partnera koji u veze stupaju nakon 35. godine, kao već izgrađene osobe sa svojim obvezama i karijerama.
– Kad ljudi sebi već stvore život u nekom gradu, nisu baš spremni na preseljenje, osobito u drugi grad. Teško se odlučuju sve ostaviti iza sebe i postati ovisni o drugoj osobi pa se radije viđaju samo kad imaju vremena jedno za drugo. To može savršeno funkcionirati, takvi parovi mogu zajedno podizati djecu, bez obzira što žive na različitim adresama, čak i ako ih dijele kilometri – mišljenja je Puljiz Vidović.
Ali – naravno da postoji jedan veliki "ali" – za takvu daljinsku idilu, primjećuje psihologinja, postoji nekoliko važnih preduvjeta. Najvažnije od svega je da su se partneri striktno dogovorili da će njihova veza postojati baš u takvom obliku, jer ako jedan od njih očekuje da će se veza u nekom trenutku razviti u zajednički život, postoji problem. Indikator problema je i izbjegavanje jedne strane svih konstruktivnih razgovora na ovu temu.
Treba sve definirati, iskomunicirati, kao i sve druge bitne stavke u vezi, uostalom, i što ranije, to bolje. Kad je sve jasno, stvoreni su uvjeti za zdravu vezu. Pa bila ona na dvije adrese ili na jednoj, zaključuje naša sugovornica.