Ivici Tucku je prvo veliko natjecanje bilo Svjetsko prvenstvo u Barceloni 2013. godine. Hrvatska je branila ugled olimpijskog pobjednika, trijumf ostvaren pod vodstvom Ratka Rudića u Londonu. Hrvatska je u Barceloni prije pet godina stigla do polufinala sa svih pet pobjeda, mučila se jedino u četvrtfinalu (Australija), ali u nije uspjela slaviti i u polufinalu (Mađarska), te je za broncu igrala protiv Italije. Uspjela je pobijediti, te je na plivalištu na kojem se 1992. godine odigrao vaterpolski turnir Olimpijskih igara stajala na najnižoj stepenici pobjedničkog postolja. Tužna zbog izgubljenog finala, ali sretna zbog osvojene medalje.
Pet godina poslije te prve medalje koju je osvojila pod vodstvom Tucka, na istom mjestu, sad na Europskom prvenstvu, Hrvatska je opet s pobjedama stigla do polufinala. Mučila se jedino u četvrtfinalu (Crna Gora), a nije uspjela dobiti i polufinale (Srbija), te će za treće mjesto igrati protiv Italije. Tucak je u prilici osvojiti kao izbornik desetu medalju na velikim natjecanjima. Hoće li uspjeti? Istina, naš izbornik neće biti na klupi u utakmici za broncu zbog crvenog kartona u polufinalu. S klupe će Hrvatsku voditi njegov pomoćnik, Mile Smodlaka.
Luka Lončar, Maro Joković, Andro Bušlje, Anđelo Šetka i Marko Bijač su kvintet igrača koji je prije pet godina pod vodstvom Tucka uzeo u Barceloni tu svjetsku broncu. S druge strane od tog meča za broncu, koji je pripao nama 10:8, 'preživjela' su trojica u redovima Italije. I danas su u kapici Italije Marco Del Lungo, Pietro Figlioli i Valentino Gallo.
Italija je u četvrtak navečer bila daleko bliže finalu protiv domaćina, Španjolske, nego Hrvatska protiv Srbije. Italija je početkom posljednje četvrtine vodila sa 7:5. Više nije postigla niti jedan pogodak, a primila je tri. Istina, postigla je na kraju osmi pogodak, ali ga suci nisu priznali.
Iako je naš kapetan Andro Bušlje odmah nakon poraza od Srbije rekao: Zaboravimo polufinale, okrenimo se utakmici za treće mjesto, i nakon prospavane noći glavna tema je polufinalni sraz između dvije najuspješnije reprezentacije posljednjih godina, koji je zasluženo dobila Srbija s 9:7.
Našima nije išlo, završni potez s igračem manje je bio loš, i kad im baš ništa nije polazilo od ruke, uvukla se nervoza te je svaki zvižduk, pogotovo kad se nije znalo što se sviralo, a takvih situacija je bilo napretek u režiji Naumova i Korzyne, izbacio ih je dodatno iz takta. U takvom stanju našima nije bilo pomoći.
Nakon utakmice Tucak je udario po sucima. U jednom se moramo složiti s izbornikom. Suđenje je bilo katastrofa. Takva je baš bila odluka sudaca da se on isključi. Međutim, ne možemo se složiti kako je suđenje bilo debelo na našu štetu. Svi skupa smo mogli upaliti svijeću početkom druge četvrtine kad je naš Loren Fatović potpisao nesportski potez utakmice udarivši preko vode šakom u glavu Filipa Filipovića. Trebao je biti kažnjen isključenjem bez prava zamjene. Srbija je u tom trenutku vodila s 5:3. Već tada smo se trebali oprostiti od borbe za finale, i od Fatovića, ne samo do kraja utakmice, već i u utakmici za treće mjesto. Ovako Fatović, iako je poslije dobio crveni karton, može igrati protiv Italije.
Uglavnom, suci se, srećom po nas, nisu oglasili kad je Fatović udario Filipovića, te smo ostali na životu. Poslije je, slažemo se, bilo svega i svačega, a to dvojac u bijelom nije znao kontrolirati. Međutim, imali smo više puta igrača više, ali smo se obrukali. To je razlog našeg poraza. Napisali smo odmah nakon utakmice. Nisu Naumov i Koryzna sudili ni za jedne, ni za druge, već kontra vaterpola. Stoji kako su naši jedinu pravu utakmicu u skupini, onu protiv Grčke, odigrali odlično, ali već protiv Crne Gore su se provukli. Crna Gora nije imala kvalitetu kazniti naše pogreške. Srbija kvalitete ima napretek.
Nema vremena za plakanje. Našima ostaje večeras bitka za pobjedničko postolje. Naravno da ne može biti isto ako se kraj EP-a dočeka s medaljom ili bez nje. Utakmica u kojoj poraženi može plakat, u kojoj će ostati praznih ruka, te otići u zaborav (tko pamti tko je bio četvrti na velikim natjecanjima), počinje u 20.30 sati (HTV 2).
Hoće li treća biti sreća za naše?
Jedno nikad nismo uspjeli na EP-ima, a to je - dobiti utakmicu za broncu. Zvuči poražavajuće - naši su ogled za treće mjesto gubili čak četiri puta. U Beču 1995., Sevilji 1997., Budimpeštti 2001. i u Malagi 2008. godine.
Treći put u Španjolskoj igramo za treće mjesto na EP-u. Treća sreća za Hrvatsku?
Petica Srbije ili prvi naslov Španjolske
Hoće li Srbija nastaviti niz te osvojiti četvrti put uzastopno naslov prvaka Europe, niz koji je počela u Eindhovenu 2012. godine, nastavila u Budimpešti dvije godine poslije te kod kuće 2016. godine? Ukoliko uspije, Srbija će doći na korak do Mađarske, koja je uspjela osvojiti pet Eura u nizu, i to prvih i jedinih pet, koji su odigrani između Prvog i Drugog svjetskog rata. Srbija je prvi put samostalno nastupila 2006. godine. Iz prve je osvojila zlato. Zatim srebro 2008. te u Zagrebu 2010. broncu. Nakon toga slavi zlato.
Suparnik joj je domaćin, Španjolska, koja je plasmanom u finale izjednačila svoj najbolji rezultat. Prvi i do sad jedini put je u finalu EP-a igrala 1991. godine u Ateni kada je u finalu bila bolja bivša Jugoslavija. Ima još tri bronce. Zadnju je osvojila 2006. u Beogradu. Veliko finale počinje u 22.15 sati. Španjolska će imati bučnu podršku s tribina, veliku želju. Iznenadila je Italiju u polufinalu, ali sad je čeka teži zadatak - Srbija.