Sport Nogomet

DUBROVAČKI NOGOMETAŠ KOJI JE IGRAO UTAKMICE JOŠ U GRUŠKOM POLJU PRIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA...

MARIO HURE DANAS SLAVI 96. ROĐENDAN 'Kopao sam i ravnao teren, gradio zid oko njega, igrao utakmice te poslije trenirao djecu!'
 

DUBROVAČKI NOGOMETAŠ KOJI JE IGRAO UTAKMICE JOŠ U GRUŠKOM POLJU PRIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA...
Sve se do Drugog svjetskog rata igralo u Gruškom polju. Tamo je vojska vježbala, tamo gdje je stanica Lapad, a sad nova zgrada Atlantske te Bazen... Poslije smo, kad se nakon Drugog svjetskog rata oduzimala zemlja, došli u Lapad, gdje je i danas igralište. To je bila većim dijelom, ako se ne varam, zemlja od Pitarevića – počeo je svoju nogometnu (sportsku) priču Mario Hure, krenuo je od 30-ih godina prošlog stoljeća, a njemu je danas, u četvrtak, 21. studenog, 96-i rođenda. Živi do igrališta u Lapadu, niti 200 metara od ulaza, a u igralište je ugradio godine i godine svog života.

- Svi smo radili igralište u Lapadu. Pokojni Mato Puljak, ja, ha, bilo nas je još puno...  

Prošle godine je Davor Nakić, bivši igrač, pokazao sliku staru 80-ak godina koja pokazuje vinograd na mjestu gdje je danas igralište u Lapadu.

- Bilo je tu i smokava, maslina, a ne samo loza... Bili su u došli u ono doba neki Hvarani. Oni su radili oko te loze. Poslije smo mi to, kad se odlučilo da će tu bit igralište a ne više dole u Gruškom polju, očistili teren. Kopali smo dan i noć. Radili smo, a tko će znat koliko... Poslije smo napravili do terena oružanu. Pa zid oko igrališta...

Gospar Hure je igrao nogomet prije i poslije Drugog svjetskog rata.

- Krajem 30-ih sam igrao sa starijima od mene deset do petnaest godina. Igrali su, sjećam se, Radmilo Gračić, pa Majstorović... Da, Majstorović, i to Ljubo. Bio je još jedan Majstorović. Pa je igro Andro Vlahušić, pa Toni Orlić, pa Portolan... kako se ono zvao, da, Tonči Portolan. Tako je, Tonči Portolan....

Ragovor s gosparom Hurom vodili smo u društvu njegova sina Pera, te Maria Pasqualicia i Iva Lučića, također dvojice bivših igrača, kojima je Mario Hure bio trener dok su bili juniori. Spomenuli su ime Boža Brokete i Šime Milutina.  

- Da, pokojni Šime Milutin je igrao za nas nakon Hajduka, ali je poginuo odmah nakon rata, ako se ne varam 1946. godine – nastavlja razgovor gospar Mario.

- Broketa je, ako se ne varam, a ne varam se, poslije Drugog svjetskog rata znao, dok je bio u Hajduka, ponekad trenirati po Lapadu te ići odatle na utakmice u Split. Bio je odličan igrač, baš odličan. I Šime Milutin je bio klasa.

Ostalo je u povijesti dubrovačkog nogometa zapisano kako je ondašnja vojna komanda zabranila igranje i treniranje u Gruškom polju od 1934. do 1936. godine, te se gotovo dvije i pol godine u Dubrovniku nije mogla igrati nogometna utakmica. Poslije je ta zabrana povučena te se opet nabijala lopta po Gruškom polju.

- Igrali smo potom, krajem 30-ih, nekoliko puta do rata protiv Hajduka u Gruškom polju. Zatim smo išli u Split igrat protiv Splita, pa nam je došlo u goste Sarajevo, pa ekipa Veleža iz Mostara... Koji su to, Bože moj, bili igrači, pogotovo u ono vrijeme igrači Hajduka. Nama su bile utakmice gotovo svake neđelje. Skupilo bi se par tisuća ljudi dolje u Gruškom polju. Potom je došo Drugi svjetski rat. Neki su igrači, članovi kluba, poginuli u tom ratu, neki su uhićeni, a poslije smo doznali da su streljani. Da, takva su, nažalost, bila vremena.

Nakon oslobođenja Dubrovnika počelo se uređivati igralište u Lapadu. Prva utakmica u Dubrovniku nakon Drugog svjetskog rata bio je ogled reprezentacija Grada i Lapada. Potom je osnovan klub Jedinstvo, a obnovljen klub Jug. Kasnije su se ta dva kluba ujedinila. Hure je s prvim rođakom Nikolom igrao prije rata za GOŠK, a nakon rata za Jedinstvo, pa je fuzijom klubova nastao Jug. GOŠK je obnovljen 1954. godine, a Mario Hure je ponovno njegov član. Igrao je tih prvih godina nakon obnove kluba...

- Znaš kako smo putovali na utakmice? Kamionom, da, kamionom. U kamionu bi načinili klupu, složili par motuna, na njih stavili par dasaka, i sjedi na dasku. Ako bi bila kiša, nešto si bacio gore preko. Nije bilo u to vrijeme magistrale. Put je bio, a nikakav. Vodio je preko Vrgorca, pa si se onda spušto za Split.

Sjeća se gostovanja u Kninu, krajem 40-ih.

- U Kninu smo igrali po glibu. Znam da su nam govorili kako je nedaleko od igrališta još uvijek minsko polje. Uglavnom, igramo tako, teren nikakav. Upadne ti kopačka u glib, te ne možeš izvuć' nogu. Završila utakmica, igrali smo protiv domaće Dinare, a svaki od nas šporak. Sav od zemlje, ne samo po nogama, po rukama i po licu, već u kosi blata koliko hoćeš, a nemaš se nigdje za otuširat, i nema druge, nego zagazi onakav u rijeku, koja je bila blizu terena. Bože ti sačuvaj, pa onda došla jednom depeša da imamo igrat u Gospiću. Otamo je bio jedan igrač, koji je tu u Dubrovniku služio vojsku. Glavom je igrao sjajno. On nas je prihvatio u Gospiću, a mi gladni, jadni, nikakvi nakon puta. Donio nam je iz podruma suhog mesa, izrezo pršuta, kruha. Sve smo pojeli, a kako i nećeš kad si gladan, nikakav. Do Gospića smo išli cijeli dan. Dobili smo utakmicu. U to vrijeme, ako bi igrali u neđeju, trebalo je krenut u subotu. Ako smo išli u Split, a išli brodom, također je trebalo krenut u subotu jer se putovalo iz Gruža do Splita brodom cijeli dan. Gdje smo spavali? Ako smo išli brodom, a u štivi. Gdje bi drugo. Jedan do drugoga, k'o sardine. Onda kad smo išli u Gospić, sjećam se, ušli smo tamo u jednu malu prostoriju. Stavi pod glavu što imaš umjesto kušina, nešto na pod i lezi na to. Tako smo spavali.

Nakon Drugog svjetskog rata su igrali kup utakmice te prijateljske utakmice. Nisu se odmah uključili u prvenstvo.

- Vraga se treniralo svaki dan – odgovara gospar Hure na pitanje kako se u njegovo vrijeme treniralo, je li svaki dan?

- Tek poslije, kad sam ja počeo voditi mladost, radio se svaki dan. Inače, tada kad sam počeo voditi mladost, još sam igrao za prvu momčad. Znaš, svatko od nas je negdje radio. Nogomet je bio, ha, ako si im'o slobodnog vremena. Valjalo je nakon posla pomoć doma svojima. Mi smo se znali dogovorit nakon utakmice da se nađemo tada i tad prije iduće utakmice. Tko je mogao, on bi došao na taj trening, tko ne bi, a što ćeš... Došo je na utakmicu. Ali, vrlo brzo je sve to postajalo ozbiljnije i ozbiljnije. Ove mlađe, koje sam vodio, naučio sam da se ne može naprijed ako se ne radi svaki dan, a kako su oni ulazili u prvu momčad, tako su prenijeli i tu naviku da se trenira svaki dan.

Tko je igrao s Vama nakon rata?

- Ha, tko je igrao? Trebalo bi uzet papire te sve to nać, a tko će sve to sad nać. Ako se ne varam Kutleša je bio vratar, pa igrao je Antun Kurtela, otac Lovra i Marina koji su poslije igrali u Hajduka i Dinama, pa Nakić, ne Davor nego njegov otac, a što se tiče Davora on je jedan od deset najboljih igrača koji su igrali za dubrovačke klubove duže vrijeme... Znam da tad nije igrao Broketa, koji je s nama počeo igrat dolje dok smo još bili u Gruškom polju. Tada, nakon rata, bio je već u Hajduku. Broketa je bio veliki, veliki igrač. Glavom je igrao odlično. Sjajan, a znao je deset puta zaredom volejom naciljat isti kantun. Nije on bio veliki talenat, to vam tvrdim, već je bio veliki radnik i veliki borac i postao je velikim radom veliki igrač. Poslije je tako u nas počeo igrat Ante Žanetić. Sjajan, veliki igrač. Njega sam znao koji put trenirati. I on je vrlo brzo otišao u Hajduka. Poslije je i on igrao za reprezentaciju. Tako su u nas počele Kurtele igrat, pa Mario Bonić, ali je to bilo dosta, dosta kasnije, a ja tad nisam bio više u klubu...

Potom će gospar Hure odmah natrag, u godine nakon Drugog svjetskog rata.

- Igro si, a radio si poslove oko terena, uređivo ga, čistio. Tako je to bilo u to vrijeme. Sjećam se pokojnog oružara Miše Zmajića. On je znao odnijet doma kopačke, očistit ih, nabiti im čepove, lustrat i donijet ih za utakmicu. Mi koji smo igrali nosili bi doma dres te ga oprali i donijeli na slijedeću utakmicu. Kad sam ja počeo igrat, a tad se igralo u Gruškom polju, oružana je bila u Remizi. Tamo smo se presvlačili i u maloj crkvici koja je tamo gdje je prije bila zgrada Atlantske plovidbe. Inače, kad sam ja bio dijete, mi smo trčali po Glavici, raznim drugim mjestima, gdje se moglo nabijat loptu i to bi bio trening. Nitko nije trenirao na igralištu. Jesmo li imali loptu? Jesmo, a u to moje vrijeme bilo je već za kupiti loptu u butigama iako je bilo onih koji su sami znali sašit loptu. Lopta je nama bila sve, baš sve. Nije bilo druge igre.

Poslije Drugog svjetskog rata najvažnije je, ističe, bilo prvo napravit igralište.

- Kopao sam i ravnao teren, gradio zid oko njega, igrao utakmice te poslije trenirao djecu. Ja sam vam sportaš u duši. Volio sam sport, i ne samo nogomet. Voljeli su me moji suigrači, zatim djeca koju sam trenirao. svi. Bilo je dana kad nisu htjeli ići igrat ako ja ne bih mogao ići s njima. Jednom, imam tako radit u vinogradu, a utakmica. Došli su me uzet s autom, nagovorili me, a kako ćeš im reći ne kad te kume, mole. I tako su me ukrcali te im je, rekli, su, odmah bilo lakše igrat jer ću ja biti s njima. Bio sam igrač, trener i sve u klubu. Sve, a sve sam sam naučio. Gledaj druge, vidi je li to valja, te ako valja, a onda to reci drugima, pokaži im.

- Hure je bio titan, jak, velik. Bio je i plivač, te veslač. Ronio je. Svestran sportaš – hvale svog trenera Lučić i Pasqualicio.

- Nas je učio, a sa seniorima je igrao – dodali su.

- Igrao sam do četrdesete godine – nastavlja priču vitalni 96-godišnjak - Poslije sam, kratko, vodio i seniore. Znate, Jozo Matošić je bio poznat, Božo Broketa također, i naravno, gdje će bit trener tamo neki Hure, koji je samouk trener, a imaš tu velikane Hajduka i ondašnje reprezentacije. To što sam ja imao rezultata, to se nije gledalo. Istina, igrači su željeli da ja budem i dalje, ali GOŠK je bio u to vrijeme popularan, Uprava je željela da bude još popularniji te je za trenera izabrala Matošića, zatim Broketu, a njih su svi znali.

Ističu Pasqualicio i Lučić kako je Hure otišao sredinom 60-ih, kad su oni, njegovi juniori, počeli ulazit u prvu momčad.

- Nama su išli u školu gledat kako učimo. Ako je bila jedinica, nema treninga i utakmice. Dundo Miše Zmajić bi došao, pogledo ocjene te javio tko može dalje igrati i trenirat, a tko se treba uhvatit knjige – ubacio se u razgovor Pasqualicio. Potvrđuje Lučić, koji dodaje kako je njemu, koji je došao iz Stona u Dubrovnik, sam, bez roditelja, Mario Hure bio takoreći drugi otac. I dok to spominje, gledamo slike. Na jednoj je igralište u Lapadu, a uokolo nema puno kuća.

- Nije bilo svijeta u to doba u Gradu koliko ih je danas. Ne znam ima li ta slika, ali kad smo napravili teren nismo imali nikakvu prostoriju uz teren za presvuć se. Nama su svlačionice bile gdje je sad restoran Pantarul. Tamo smo se svlačili. Tu su bile dvije velike bačve od dvjesta litara pod kupjertom, na taraci. Nakon utakmice bi se skupili ispod, i onda bi puštili odozgo vodu. Bila je, ma gotovo uvijek studena voda. Hahaha, nije bilo tad bojlera, niti se ta voda grijala. Mnogi se ne bi na kraju ni tuširali, već bi nakon utakmice, onakvi, kakav su bili, šporki, nikakvi, išli doma, pa se tamo prali. Znaš što još pamtim kad su u pitanju djeca što su igrala u ono doba. Nisu bila pokvarena, bila su složna, bila su k'o da su iz jedne familje. Takva su i bila vremena. Danas nije tako. Zatim, o nogometu se u to vrijeme pričalo na svakom kantunu, u svakoj betuli, u svakoj radnji po Gradu, u Gružu, tu u nas u Lapadu. I svi su dolazili na utakmicu, a najjače je bilo kad je GOŠK igr'o protiv Dubrovnika. E, tad nema tko nije bio na utakmici. Uvijek su bile pune tribine. Uvijek, uvijek. Koja je to bila ljubav bila prema sportu, a ako bi izgubili utakmicu, svi su bili žalosni...

Izbacio je podatak gospar Lučić: '31. osmoga 1963. godine – utakmica za Kup, GOŠK – Dubrovnik u Lapadu – 5378 prodanih karata!'

- Ma nisu svi koji su došli imali gdje stat. Bilo je baš tako. Zatim, djeca su čekala kad će napunit 15 godina da bi mogli igrat nogomet. Da, tada se počinjo igrat nogomet s 15 godina, ne prije. Im'o si juniore te seniore. Nije bilo k'o danas drugih mlađih kategorija, kadeta, pionira... Uvijek sam bio na čelu kad se radilo, te sam svoj toj mladosti uvijek govorio: 'Ako ja mogu s ovoliko godina, možeš i ti'. Uoči utakmice smo se zagrijavali, ne na terenu, već bi išli u Petku. Popeli se gore, istrčali se, razgibavali se, te kad bi vidjeli da je protivnik izašao na teren, onda bi krenuli dole. Došli bi dolje zagrijani, i tako smo ulazili u svaku utakmicu. Tako je trebalo ulazit u utakmicu. To sam ja znao, vidio kako to rade najbolji, i tako sam učio djecu. Nisam ja bio trener s koletom, u vestitu, nisam bio veliki igrač, nisam ja kao igrač ostavio traga u dubrovačkom nogometu, ali sam bio veliki radnik i taj rad je donosio rezultat klubu. Bio sam grez trener, to su govorili, i bio sam, ali sam bio pravedan.

Je li istina da ste određivali sastav, tko će počet utakmicu, na način da igra prvih jedanaest koji dotrče sa zagrijavanja na Petki do igrališta?

- Nikoga nisam mazio, ali sam poštivao radnike. Ako sam vidio da si radnik, igr'o si, ako sam vidio da si, što se ono reče, nitko i ništa, da ti se ne da, ma ajde ti sinko doma. A to što pitaš, bilo je ponekad tako. Jesmo li imali uvjete za trening, koliko smo lopti imali na treningu? Imali smo što smo sami napravili, a napravili smo puno jer smo imali veliku ljubav prema nogometu. Trčali smo po Petki, hvatali snagu, dole na igralištu učili igrat s loptom, a lopti smo imali. Nije nam ih falilo. One najbolje, nove si čuv'o za utakmicu, a one druge, koje si okrpio i koje su već stare, s njima si trenirao. Kad bi netko od igrača otišao u veći klub, naš klub ne bi ništa dobio, nikakve solde, ni dresove, ni lopte, k'o što se to radi danas, već bi mu skočila popularnost. Svi u klubu smo bili ponosni što je netko iz našeg kluba, koji je bio mali klub, otišao u veći. Eto, nek se zna, mene je naljutilo kad su se počeli vrtit soldi, kad se počelo dovodit ljude i plačat ih da rade u klubu te isto tako igrače da igraju za klub. Ponavljam, ja sam u njemu bio iz ljubavi prema nogometu, sportu, ljubavi prema klubu, prema djeci grada, a ne zbog solada. To je na kraju bio i glavni razlog zbog čega nisam više želio ostat, zbog čega sam poš'o iz kluba.
Kako budemo sijali, tako ćemo i žnjeti
GOŠK je u ono vrijeme izdavao svoju novinu. Tako u jednom broju piše: 'Među zaključcima Skupštine nalazi se i odluka o posvećivanju veće pažnje juniorima. Dosadašanja praksa pokazala se kao nemoguća, pa je uprava angažirala bivšeg igrača Marija Hure kao posebnog trenera juniorske ekipe. On se s puno elana i ljubavi prihvatio posla te se treninzi odvijaju prema utvrđenom planu. Nastave li marljivim radom, mnogi će uskoro obući dres prve momčadi. Te godine u juniorima su bili, vratari: Novaković, Kulišić i Kekić, bekovi: Medak, Nebergoj, Bajurin, Fazlagić i Žustra, halfovi: Avdić, Butigan, Čustović, Česko, Sesan i Carević te napad: Rajić, Lučić, Rusković, Simonović, Anđelković, Brković, Rajčević i Šober'. 
Hure
Mariov sin Pero je igrao nogomet za juniore GOŠK-a, generacija Maria Bonića. Poslije je otišao na brod, navego. Skupa s Mariom Hurom igrao je njegov prvi rođak Nikola Hure...
 
Špero, Nakić, Zaer...
Tko su bili najbolji igrači koji su dugi niz godina igrali za dubrovačke klubove? Miljenko Špero je bio veliki igrač, zatim Davor Nakić, pa Vlado Zaer, Đuro Šnajder, dobro, on je igrao samo za Dubrovnik, ali ne govorimo samo o GOŠK-u. Zatim je sjajan strijelac bio Husnija Dilberović... Bilo je u nas igrača, koji su bili pravi igrači, baš pravi igrači - istaknuo je Mario Hure.
 

Naslovnica Nogomet

Najčitanije

IVO ČENGIĆ Messi iz Trstenog!

IVO ČENGIĆ Messi iz Trstenog!
Bio je to, ističe tata Željko, nekoć vratar Malonogometnog kluba Square, Ivov prvi dodir s loptom u njegovom deb...
IVO ČENGIĆ Messi iz Trstenog!

Najnovije