Nakon četiri operacije, ugradnje umjetne čašice na koljenu, svega lošega što mu se događalo u zadnje vrijeme, eto njega u lučici Orsan. Desetmetarski brod je 'okovan' skelama, a on na njemu. Sređuje ga. Ne ide mu sad na ruku temperatura. Hladno je, a ni to što je dan kratak te, kaže, što sam napravio do 14 sati, napravio sam.
I dok se penjemo na brod, 'probijamo' između stupova i dasaka, Jadran Gamulin, koji gotovo 70 godina piše povijest dubrovačkog jedrenja i Jedriličarskog kluba Orsan, napominje kako je sve čvrsto.
- Da je skela bila odmah ovakva, čvrsta, ne bi se dogodilo, što se dogodilo.
74-godišnji Gamulin je pao sa stare skele nakon čega su počele njegove 'nevere'. Lijeva noga je nastradala te danas, nakon četiri operacije, ne može kao što je to radio čitav život, 'skakat' po brodu i oko njega.
- Poslije prve operacije su mi rekli kako umjetno koljeno mogu ugraditi tek nakon godinu dana, a doktor Ivan Benčić, stručnjak iz Draškovićeve, koji jednom mjesečno dolazi u Dubrovnik, koji mi je trebao napraviti tu drugu operaciju, dakle, ugraditi umjetno koljeno, operirao je prethodno dva moja prijatelja, koja su bila zadovoljna s njegovim radom. Kad je on vidio moje koljeno nakon te prve operacije rekao je kako on ne može ugraditi ništa na takvo koljeno te kako treba napraviti ponovno operaciju, i ja sam već nakon par dana od pregleda opet bio na operacijskom stolu, a ne na Južnodalmatinskoj regati za koju sam se bio spremio. Digao je Benčić s prednje strane kuka dio kosti te to ugradio na koljeno. Skinuo je sve one pločice te su ostala samo tri šarafa.
I dok su doktori gledali kako će srediti koljeno, Gamulin je gledao kako će kupiti novi brod. Još koji mjesec prije operacije na internetu je pronašao jedan, koji mu se svidio.
- Činilo mi se preskupo, a s druge strane ne znaš kako će proći operacija te kad je ona prošla u najboljem redu, došlo mi je da sebe nekako 'nagradim' za tu svu pretrpljenu kalvariju. Nazvao sam Talijana te pitao je li brod prodan. Kaže, nije te sam se s njim nagađao oko cijene. Uspio sam drastično smanjiti cijenu broda, a kad je cijena sa 16.000 pala na 9.500 eura, eto, dogovorili smo se. Još dok sam ležao u bolnici razmišljao sam o tome da se brod može kupiti ako bude više vlasnika jer je to zahtjevan brod koji traži deset ljudi u posadi i bar na brodu uvijek dva vlasnika. To nije lako ostvariti. U početku je sve krenulo dobro. Našao sam još trojicu, koji su zainteresirani za suvlasništvo te kad se taj iznos, plus 3,4 tisuće eura, koje smo potrošili za transport, podijelio to nije bio neki novac. Računao sam, ako su četiri vlasnika i svaki dovede na brod po jednog prijatelja, evo nas već osam. Dakle, u toj situaciji ne bi bio problem ni za posadu, a sva četvorica, koja su bila zainteresirana za suvlasništvo, bili su vrsni jedriličari. Nažalost, kad je brod došao u Dubrovnik sve je krenulo naopako. Ta naša 'kompanija' se razbila te smo ostali samo dvojica, Baldo Miloglav i ja. Zatim, meni je i s nogom sve otišlo naopako te sam sad primoran riješiti se svoje polovice broda jer s ovakvom nogom nisam u mogućnosti doprinijeti tom brodu u jedrenju. Mogao bih doprinijeti jedino kao taktičar zbog iskustva kojeg imam, ali po jačem vjetru, kad treba 'skakat' s jedne na drugu stranu, s ovakvom nogom bi bio u problemima, tj. to ne bih mogao.
Ultra lagani i super brzi brod, kojeg je bivši vlasnik nazvao po Antoniju Stradivariju, najvećem majstoru izrade violina, građen je za 100 milja Lago di Garda, regatu na najvećem jezeru u Italiji, raj za jedriličare u podnožju Alpa.
- Kad je zaplovila smatrala se jednom od najboljih jedrilica. Ne čudi što je nazvana Stradivari. Nije tada imala 'balkone', oni su napravljeni jedno sedam godina poslije. Brod je napravljen od karbona i težio je bez 'balkona' samo 2080 kila što je za brod dužine 12,70 metara bilo nezamislivo. Gaz mu je tri metra, ima samo 500 olova. List kolumbe mu je težak 300 kila. Dakle, dole imamo 800 kila, te 200 kila opreme, ispada da samo trup teži 1000 kila, što je lagano, da ne može biti lakše. Brod je za lagani vjetar, ali, priželjkivao sam, ako uspijemo skupiti osam, nazovimo ih 'žonglera', koji će skakati s jedne strane na drugu, onda će biti 'ubojit' i po jakom vjetru jer on mora imati 700 kila tereta na ovim 'balkonima'. Tada on ima stabilitet i može nositi svako jedro, a njemu je jedro 80 i nešto kvadrata, a spinaker 250 kvadrata. Nažalost, taj brod je sad prezahtjevan za moju ozljedu. Na njemu može jedriti pravi sportaš, sposoban, okretan i brz, a ne invalid.
Međutim, to što neće sjesti u 'formulu', ne znači kako neće više jedriti.
- Ovaj brod na kojem sad radim i kojeg pripremam je desetmetarski brod, i na njemu s pet ljudi u posadi, mogu, a tamo, s deset ljudi, ne mogu. Na Mrduji smo se sa Stradivarijem doslovno topili zato jer je bilo puno vjetra. Od Splita do Mrduje smo došli četvrti, s dvije, tri minute zaostatka za prvim, ali kako smo se okretali, dva broda ispred nas su odustala. Shvatili su da će upropastiti jedra po tako jakom vjetru. Pokušali smo samo s flokom se probiti do Splita, ali kad smo došli do ponte Brača, shvatili smo da ne možemo. Brod je bio toliko nagnut da ga deset ljudi na brodu nije uspjelo ispravljat, a nama je to bila tek druga regata u tom sastavu. Nismo još bili savladali punjenje balastnih tankova za što treba imati posebno čovjeka, koji zna tu tehniku. Sve mora biti sinhronizirano, a vremena za sve to posložiti baš nema, tj. nije baš bilo prvo zbog mojih problema s nogom, a zatim jer je moj partner pomorac, koji je svako dva mjeseca na brodu. Zatim, Baldo i ja smo na kormilu. Ne može netko od nas dvoje biti i na tim ventilima….
Stradivari je širok 5,60 metara. Jarbol mu je od dna skoro 20 metara. Gamulin bi danima mogao pričati o brodovima te regatama.
- Je li mi draže graditi brodove ili jedriti? Draže mi je graditi. To je odgovor danas jer smatram kako sam se najedrio dovoljno, ali čar regate je nešto što se ne može zaboraviti.
Nema novaca za ići na udaljene regate, ali, kaže, Split je blizu, a to je centar.
- Kad čovjek otiđe u Split, tada si došao u sredinu gdje su na najmanje tridesetak brodova pravi regatjeri, a protiv takvih je gušt jedriti.
Nema tko ne zna Gamulina. Iza njega je devetnaest Mrduja, nastupio je na najmanje pedeset Viških regata….
- Prije sam naučio jedriti nego plivati. Znate, ni kad sam bio mali, nisam imao sreće sa zdravljem, i tako, zbog bolesti u djetinjstvu, moji me roditelji nisu puštali plivati, pa sam jedrio sa sedam godina, a plivao tek s osam. Od prvih dana jedrio sam na vlastitom brodu, što je utjecalo na moj jedriličarski odgoj. Naučio sam još kao dječak kako je brod vrlo teško nabaviti i koliko je skupo imati brod. Pedesetih godina svaki dio na brodu se nakon plovidbe brižno spremao i nosio u kuću, jer nije se moglo tek tako kupiti novi dio, a i policijski nadzor je bio takav da se na brodu, bila to jedrilica ili motorni brod, preko noći nije smjelo ostaviti ništa što se moglo upotrijebiti kako bi zaplovio, jer su ljudi bježali u Italiju.
Jedriti je naučio na Galebu, drvenom krstašu dugom deset metara.
- U to doba normalno nitko nije mogao tuć' legendarnu 'Bobaru', koja je uvijek bila apsolutni pobjednik. Jednom se dogodilo da Bobaru, koju su izvukli dan prije vani da bi joj očistili dno kako bi ona bila najbrža i najbolja, ujutro zbog velike oseke nisu mogli vratiti u more. Tada su se brodovi izvlačili na malom navezu, a Orsanov motorni čamac koji je nju trebao povući nije imao dovoljno jak motor.
Sljedeći brod mu je bila Lorena, koja pripada seriji Šljuka. Potom je kupio od kluba rashodovanu olimpijsku jolu, nakon nje i rashodovani Finn, dok 1964. postaje vlasnikom Lovrijenca, s kojim jedri narednih šest godina. Počevši od 1964. godine bio je dva desetljeća stalni član posade Bobare.
- Odjedrio sam na Bobari regata i regata, što u Splitu, zatim dvije Transjadranske regate do Trsta i od Trsta do Splita te nekoliko Jadranskih. Mislim da nam je zadnja Jadranska s Bobarom bila od Opatije do Kopra u Sloveniji sredinom 80-ih.
Sedamdesetih je u Orsanu pokrenuta gradnja novih jedrilica. Odlučilo se na taj korak razmišljajući o mogućem nasljedniku Bobare.
Bobara se morala sukobljavati s plastičnim brodovima. Ona još nije gubila regate, ali je bilo naznaka da se bliži kraj njenoj dugogodišnjoj nepobjedivosti. Tonći Kordić, brodograditelj Buratović, pokojni Kruno Stulli, Andro Knežević i ja potaknuli smo taj korak. Odlučeno je graditi brod od deset metara. Novi klupski brod Argosy, iako je bio zamjena za Bobaru, zbog nacrta koji nažalost nije bio toliko dobar, nije mogao polučiti rezultate koje smo bili očekivali. Zatim, prema nacrtu i prototipu Tončija Kordića u Dubrovniku je osamdesetih bilo sagrađeno više od petnaest Čiopa. Jedna od njih je i Vesna, čiji sam bio vlasnik i s kojom sam regatavao od 1982. do 1990. godine. Veliki izazov mi je predstavljala izgradnja Južnog vjetra 1989. godine. Stari Južni vjetar pokazao se vrlo uspješan. Bio je prava novost u hrvatskom jedrenju, jer je bio vrlo kvalitetan u klasi deset metara, a bio je težak tri četvrtine tone. Konkurencija mu je bila oštra. Naime, 1990. je malo tko mogao imati natjecateljski brod dulji od deset metara, jer se to financijski nije moglo podnijeti.
Jedan od brodova koji su uništeni u bombardiranju Orsana 1991. godine bio je baš njegov Južni vjetar.
- Tada je uništeno 17 brodova. Južni vjetar dobio je direktni udarac kroz provu broda. Treći dan nakon bombardiranja uspio sam izvaditi ga iz mora i kasnije i popraviti. Zahvalan sam za to Dubravku Buratoviću, koji je s deset mladića članova Orsana, sudjelovao u spašavanju brodova i lučice. Borili su se sa zapaljenim brodovima, koji su nošeni širokom ulazili u lučicu. Da njih nije bilo, bio bi izgorio cijeli Orsan.
Uspio je osposobiti svoju jedrilicu za nastup na prvenstvu Hrvatske u svibnju 1992. na Krku. Nije bio jedini Orsanov brod. Uz njegov Južni vjetar nastupio je Lero za čijim je kormilom bio Ivica Milić.
- Bili smo oduševljeno primljeni kao prvi jedriličari iz Dubrovnika koji su se nakon najtežih ratnih dana pojavili na regatama. Pored Krka, jedrili smo još Višku regatu i Mrdulju. Južni vjetar je 1993. bio ukupni pobjednik Kupa Croatie i najbrži brod regate, a godinu kasnije je, uz ukupnu pobjedu, bio i prvi natjecateljski brod sa zastavom Hrvatske ratne mornarice. Naime, zamolio sam prijatelje jedriličare iz Splita, koji su tada još uvijek bili aktivni članovi HRM-a, da financiraju hranu za posadu Južnog vjetra. Njih trojica došli su k nama na Krk s vrećom konzervi. Kad smo pobijedili, prijelazni pokal smo poslali generalu kontraadmiralu Kajiću, kod kojeg je bio godinu dana u Splitu.
Jedrio je sa starim Južnim vjetrom još nekoliko godina, ali kako nije protiv novih brodova bilo moguće postizati vrhunske rezultate, opet mu 'nije vrag dao mira' te je krenuo opet graditi. Tako je 'niknuo' novi Južni vjetar.
- I ovaj brod kad ga završim, zvat će se Južni vjetar. Mogao bi ga završiti do ljeta, a onda ćemo opet na Južnodalmatinsku regatu te put Splita, na Mrduju, Višku… Što ste očekivali da ću zbog operacija noge i ugradnje umjetnog koljena promijeniti život? Znaš, razmišljao sam otkinuti nogu, jer se pojavila neka bakterija, koja mi je stvorila dodatne probleme. Dakle, otkinuti nogu te staviti protezu. Bilo je puno kapetana na jedrenjacima bez noge. Toliko sam daleko išao samo da opet dođem na brod i jedrim. Meni su u genima jedrenje, more, brodovi. Moji preci su bili kapetani na jedrenjacima. Život bez nekog zadovoljstva nema smisla, a to za mene nije šetnja Stradunom ili sjedanje po kafićima, već rad na brodu i jedrenje.
Labudova Leda
Leda je trofejni brod Labuda iz Splita. U salonu Labuda možete vidjeti fotografije osnivača kluba Žarka Deškovića i prvih dana tog kluba s nacrtima Lede. Kao što se događa svugdje u svijetu, kad u jedriličarski klub dođu ljudi koji ne cijene povijest i jedrenje, prodaju se povijesni brodovi. Tako je Labud osamdesetih prodao Ledu, koju je bio kupio pokojni kapetan Jozo Merčep, zaljubljenik u brodove i jedan od mladića koji su se zauzeli oko popravka Bobare iza Drugog svjetskog rata. Kad sam došao u vlasništvo Lede, ponudio sam je Labudu, što su oni odmah prihvatili. Brod se danas nalazi kao eksponat na jednom zidu. Postavljen je bez jarbola i zaštićeni je spomenik jednog bivšeg vremena.
Poštanski brod
Želja mi je da Dubrovnik napravi repliku nekog svog malog broda s latinskim jedrom. Recimo, poštanski brod, gajetu dugu osam metara, kojom se u doba Dubrovačke republike vozila pošta za Veneciju, a koja je putovala četiri dana. Išlo se tada brodovima, jedrilo se i veslalo, te na konjima. Dakle, prvo se pošta vozila do Stona. Zatim na konjima do Trpnja, a nakon toga opet morem do Hvara…