Ivana i Josipa Jurković: blizanke su opet najbolje!

Ivana i Josipa Jurković su državne prvakinja u dvojcu na pariće u juniorskoj konkurenciji. U nedjeljnom finalu sestre blizanke, članice Ošjaka iz Vele Luke, ciljem su prošle dvije sekunde prije posade zagrebačke Trešnjevke, brončana posada Zagreba je kasnila sedam sekundi, preostale dvije posade u 'A' finalu nisu bile ni blizu…

Zahvaljujući njima, Ošjak se opet može pohvaliti: imamo opet zlato s državnog prvenstva. Isto mogu uzviknuti i sestre Jurković. Njima je ovo osmi naslov državnih prvakinja!

Prošle godine, u lipnju, objavili smo priču o sestrama Jurković, kojima od kuće do hangara Veslačkog kluba Ošjak ne treba niti pet minuta pješke. Ne treba ih nitko vozit na trening. I škola im je blizu.

- Sve nam je tu na dohvat ruke – pričale su.

Od starta do cilja na regatama također potroše tek koju minutu. U životu Ivanu i Josipu Jurković dijele minute.

- Ja sam starija dvije minute od Josipe – istaknula je Ivana. Rođene su 13. listopada 1999. godine. Sestre blizanke Jurković u školi imaju samo petice, a uz njihova imena na regatama su samo 'jedinice' za koje dobivaju i u veslanju opet petice, najveće ocjene.

Junakinje naše priče su se 2011., 2012. i 2013. s državnog prvenstva vraćale s po jednom medaljom, naravno, zlatnom. Prethodne dvije godine s po dvije.

Iako im je baš sve nadohvat ruke, tako blizu, za sve im treba tek koja minuta, do brojnih zlata nisu stigle lako. Godine i godine mukotrpnog rada, svakodnevnog treniranja, su za zlatnim veslačicama Ošjaka.

- Koliko smo kilometara izveslale tijekom jedne godine pripremajući se kako bi bile najbolje na državnom? Sad ste nas zatekli s pitanjem. Nismo o tome vodile računa. Ali, s obzirom koliko imamo treninge, koliko veslamo na jednom treningu, sad tu treba oduzet one dane kad zbog lošeg vremena ne možemo izaći na more i veslat, recimo kako je za nama 400, možda i 500 kilometara. Sad nismo baš sigurne, ali, trebalo bi biti tu negdje.

Prijateljice su ih nagovorile da počnu trenirati veslanje. Do tada su trenirale rukomet. Prvi trening veslanja odradile su prije gotovo sedam godina.

- Što smo rekle nakon tog prvog treninga veslanja? Pa, to je to. Baš nam se svidjelo na prvu. Jedva smo čekale kad ćemo opet doć na trening. Tako je i danas.

U početku nisu skupa veslale. Ivana je prvu medalju na državnom uzela u skifu, a Josipa u dvojcu.

- Onda je trener išao vidjet kako će to izgledat ako veslamo skupa, hoće li biti dobro.

Bilo je više nego dobro te su zato sad nerazdvojne i u veslanju.

Kad već nisu sigurne koliko kilometara izveslaju tijekom jedne sezone, znaju kako im od starta do cilja treba točno 200 zaveslaja. Taj put bi znale proći zatvorenih očiju i zato su se malo naljutile na pitanje: 'Je li se ikad dogodilo da je jedna zaveslala krivo?'

- Ne! Nikad! Odradimo to k'o jedan. Pa, zlatne smo. Nismo druge.

Ispada kako im je teže iz hangara iznijeti brod te veslati u luci, nego na regatama doći do zlata.

- U luci je tijekom ljeta dosta jedrilica, prometno je, baš kao na cesti koja prolazi ispred hangara.

Tako je svaki dan na treningu prvi izazov iznijeti brod iz hangara te ga odnijeti do pontona.

- Tko nosi prvi mora gledat dolazi li auto s jedne i(li) druge strane, potom krećemo dalje preko puta, a kad dođemo na ponton, kad ga spustimo te sjednemo u brod, tada treba pazit ide li koja barka, gliser, jedrilica... Znate, jednom je jedna jedrilica prepolovila brod u kojem su bila dva naša veslača. Srećom, sve je prošlo bez težih ozljeda, ali su se njih dvojica baš bila prepala.

Ivana i Josipa, u šali će reći njihovi u klubu, takve probleme nisu imale i nisu mogle imati. Razlog, kako kažu: Naše blizanke su prebrze i za jedrilice u luci, a ne samo za konkurenciju na regatama.

- Ne možemo svi trenirati u isto vrijeme. Klub nema toliko brodova. Ali, zna se. Kad jedni završe s treningom, dolaze drugi. Dnevno sat i pol, dva, nekad više.