StoryEditor
Županijasadržaj ostao isti

Priča o Kninu četvrt stoljeća poslije Oluje: Grad-muzej koji se posjeti jednom godišnje

Piše Davorka Blažević
2. kolovoza 2020. - 12:30
ilustracijaTom Dubravec/Cropix

Knin i Vukovar dva su hrvatska grada-simbola koja žive svoje spomeničke dane, slaveći nažalost, rat i kao pobjedu i kao poraz, njegove pale i preživjele junake, funkcionirajući više kao muzejski prostor u kojem se jednom godišnje masovno evociraju ratna događanja i stradanja. Nije lako živjeti u takvim gradovima. Vukovar o tome svjedoči svake godine 18. studenoga na Dan sjećanja, a Knin 5. kolovoza na obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja. Ali, čak i na te dane, i Knin i Vukovar su tek (političke) pozornice na kojima se odigravaju već viđene predstave, koje iz godine u godinu imaju sve manje publike.U svijesti ljudi, budimo optimisti, postupno sazrijeva saznanje da je vrijedno slaviti samo mir i život, a ne rat i stradanje. A život u ova dva grada, na nesreću, ne pruža puno razloga za slavlje...

Knin uoči 25. obljetnice Oluje ne djeluje nimalo entuzijastično. Nekadašnja "olujna" euforija koja je ranije organizirano poticana iz braniteljskih i desničarskih krugova, s vremenom je splasnula, dobrim dijelom jer su se u međuvremenu i glavni generatori kninske slavljeničke egzaltacije primirili. U Kninu se od 1995. puno toga promijenilo. Godine "ponosa i slave" tijekom kojih je vladala neka vrsta natjecanja tko će više ovom gradu donirati i tko će ga više puta posjetiti, nepovratno su prošle. Nekadašnja gradonačelnica Josipa Rimac koja je imala poseban smisao i dar za folklorno obilježavanje Oluje, uz puno vojske, ratnih postrojbi, kojekakvih vojnih odora, sve do crnokošuljaških HOS-ovih i inih, uz ritam Thompsonovih "budnica"i oduševljenje njegovih štovatelja, trenutno je u pritvoru zbog sumnje za više inkriminacija, a i inače je već godinama "detronizirana kninska kraljica".

Nestabilna vlast

Na čelu grada je danas znanstvenik, mikrobiolog Marko Jelić, koji pokušava svojom "nezavisnom politikom" homogenizirati ono što je u gradu ostalo oko programa koji su na dobro svima, a "ne samo njima". No, ne ide to ni lako ni jednostavno. Gradovi-simboli, poput Knina i Vukovara, imaju tu nesreću da ih se silom želi pretvoriti u muzeje rata, pa ma koliko država u njih ulagala, njihove mirnodopske priče nikako da dobiju primat pred onim starim ratnim.

Jelić, kako često sam ističe, ambiciozno nastoji angažirati najkvalitetnije kadrove koje grad još ima, ali njegovi (HDZ) oponenti mu u tome ne žele suflirati, ne žele "njegovu kadrovsku politiku provoditi". U zadnjih mjesec dana, gradonačelnik je pretrpio dva teška udarca od opozicije koja je beskompromisno rušila Jelićeve kandidate za ravnatelje Narodne knjižnice i Pučkog otvorenog učilišta. Nastavi li se tako, prijevremeni izbori u gradu, koji se sve glasnije spominju, mogli bi se i dogoditi, iako su i oni redovni (svibanj 2021.) već pred vratima. Ali, gradska vlast je u nezavidnoj situaciji, bez stabilne većine u Gradskom vijeću i doslovce " u milosti" oporbenog HDZ-a...

No, nije ni prvi ni najveći problem ovog grada njegova trenutno nestabilna vlast. Jer, i u godinama stabilnosti, za vladavine Josipe Rimac kojoj su stizale donacije i državne dotacije bez zastoja, grad je mijenjao lice, uređivao ulice i fasade, ali je sadržaj ostajao isti. Knin se nije razvijao kao grad novih mogućnosti i prilika za mlade ljude. Više se ušminkavao negoli suštinski mijenjao. Njegova je lokalna politička nomenklatura živjela vrlo dobro, ali su Kninjani živjeli sve lošije.
Prvi problem grada je gospodarstvo i radna mjesta. A radnih mjesta, izvan javne uprave, DIV-a, i trgovina prehrambenom robom, jedva da još ima. Kninjanima je stoga bilo poći drugdje, trbuhom za kruhom, svuda po svijetu, gdje će živjeti dostojnije čovjeku...

A brojke kažu...

Podaci Državnog zavoda za statistiku govore o pravoj demografskoj katastrofi koju je doživio Knin, grad kojeg je, prema službenim brojkama napustilo oko 40 posto stanovništva! Preciznije, od zadnjeg popisa stanovništva 2011. do kraja 2018. iz Knina je otišlo preko 5900 stanovnika, pa se računa da grad danas ima oko 11. 500 žitelja, a samo ilustracije radi, 2006. je ovdje živjelo 16.600 stanovnika! Ako pitate domicilno stanovništvo, ono će vam u pravilu kazati da su realne brojke i gore, jer je velik broj domaćih Srba nakon Oluje odselio u Srbiju gdje svih ovih godina žive, ali su s prebivalištem (i osobnim dokumentima) prijavljeni u Kninu, gdje redovito koriste i svoje biračko pravo. Koliki su razmjeri iseljeničkog vala koji godinama zapljuskuje Knin, vidjet će se, smatraju mnogi, tek na idućem popisu stanovništva koji će se provesti 2021.

Grad napuštaju oni najpotentniji, a ako je tako, žalio se svojedobno Jelić, tko će raditi na demografskoj obnovi?! I nije problem u demografskim mjerama pronatalitetne politike, u smislu poticaja za svako novorođeno dijete, nego je problem izgradnja vrtića, bolnica i škola, uvođenje novih tehnologija, reforma obrazovanja, znanje kao temelj svakog napretka. Knin sustavno, u granicama svojih proračunskih mogućnosti, dodjeljuje poticaje, a Ministarstvo gospodarstva izravnim potporama stimulira gospodarstvo, ali sve to nije dovoljno da mlade ljude zadrži u ovom gradu.

Najvažnije je, kako je znao reći gradonačelnik Jelić, stvarati kod ljudi dojam da je svaki čovjek bitan i da svi imaju jednaka prava i jednake šanse. Ljudi su u Kninu zapali u apatiju i beznađe, a gdje nema nade, ljudi odlaze. Samo oni koji imaju nadu, koje nosi entuzijazam, mogu mijenjati svijet, govorio je gradonačelnik Knina, grada koji je prije rata, u statusu općine, imao čak 40 tisuća stanovnika (s Kistanjama Ervenikom, Biskupijom, Kijevom i Civljanima). Danas na tom cijelom prostoru nekadašnje općine ne živi više od 20 tisuća ljudi.

A budućnost?

I još malo statistike: od 2011. do kraja 2018. na područje Šibensko-kninske županije (čiji je sastavni dio i Knin) doselilo je 19.321 stanovnik, od čega 2.271 u Knin. Istovremeno, iz županije se odselilo 24. 268, a iz Knina gotovo 6000 ljudi!
Knin nije nikakvo mitsko mjesto kakvim ga se četvrt stoljeća pokušava učiniti, što bi rekao predsjednik Zoran Milanović. Knin zaslužuje živjeti, rasti, razvijati se. A to bi mogao tek ako bi se demitologizirao. Jer, mitovi žive samo kao predimenzionirane povijesne priče, koje se iz godine u godinu, i tako već četvrt stoljeća, sustavno obnavljaju. A čak i na Dan domovinske zahvalnosti,5. kolovoza, kada se i državni vrh spusti u ovaj stari, povijesni grad na sedam rijeka, nisu najvažniji ni Kninjani ni njihov grad. Čak i tada, za obljetnicu Oluje, sva je pažnja javnosti, a napose politike, fokusirana na one koji na proslavu dolaze ili koji s nje apstiniraju. Nitko ni riječi da kaže o devastiranom gradu iz kojeg ljudi odlaze. Svi se samo bave pitanjem hoće li Milorad Pupovac, sad kad znamo da šef države hoće, doći u Knin. A i da dođe, osim simboličke, političke dimenzije koju bi taj dolazak imao, što bi to značilo za stanovnike Knina?

S vremenom će se i to dogoditi, ali kad će, i hoće li uopće, Knin postati grad nove perspektive i zdrave, poticajne atmosfere?

Izdvojeno

01. listopad 2020 11:14