Ljudi moji, rekao bi Mladen Delić, je li ovo moguće? U gradu ulice zakrčene turistima, igla ne može propasti. Čuju se samo strani jezici. Ali u jednosatnoj šetnji gradom nismo vidjeli da se gosti otimaju za mjesta u restoranima.
Pisalo je u Slobodnoj, kako nam turisti i "partijaneri“ u ugostiteljskim objektima ne traže ribu, već samo pizze. U Šibeniku i hamburgere i pizze u škartocu što se jede hodeći ulicom. Uz bananu kao desert.
Ipak, naišli smo i na one koji mogu potrošiti i uživati u bifteku od 180 kuna ili dobrim špagetima milanese za osamdesetak kuna i nešto jeftinijoj ribi, oslićima. U tom šarenom kaleidoskopu ponude, najkvalitetnija je ona u restoranima na šibenskoj rivi. S jednako tako kvalitetnim osobljem.
Ali, postoje i prave zamke u koje se znaju zaplesti i turisti i domaći svijet i gdje se, čast iznimkama, može naići i na lošu spizu i na loš servis. Događa se, naime, da sadržaj nekog deklariranog jela i onog što dođe na pjat nije isti. Sastojci znaju biti ne prepoznatljivi, začini neprilagođeni, jelo nedovoljno kuhano, ali količina - obilnija.
Na posljetku, željeli smo nešto odabrati i za sebe. Privukla nas je ponuda jednog kafića koji nudi voćne kupove sa sladoledom. Pa ima čk i kup s lazanjima. Mi smo se odlučili za jedan s nazivom „fantazia“ .Sastoji se od komada naranče, ananasa, banane, višnje, jagode i sladoleda vanilije. Poslastica i prava „vitaminska bomba“ za 48 kuna. Ima dostatno i za dvoje.
I dok smo prvi put uživali u takvu proizvodu, oko nas se, uz kazalište, sjatila gomila festivalskoga svijeta s djecom na 62. MDF-u. Gledala nas je jedna od tri hodajuće velike žirafe. Modeli, u koje se uvuku spretni ljudi i pokreću ih polugama. Kao da su prava iz neke daleke afričke savane.
