“U Pakovom selu postoji tri čovika, kojima ime počinje sa “F”: Vrane, Pilip i Verdo”. Tako smo u žargonu spomenutog mjesta na koncertima šibenskih klapa “Masline” i “Bonace”, kojim se često pridruživao i Arsen Dedić, najavljivali pjesnika Vranu (Franu) Bilića.
Priznatog poetu i velikog domoljuba, koji je, uz gradonačelnika Pule Pilipa (Filipa) Zoričića i vatrenog Slavena Bilića, najpoznatiji među Dalmatincima, koji vuku porijeklo iz Pakova sela, mjesta iz srca Dalmatinske zagore.
Franu su, dakako, popularnim učinili stihovi iz dalmatinskog evergrina “Da te mogu pismom zvati”, a tako se zove i njegova zbirka pjesama, koju je predstavio u zagrebačkom hotelu “Dubrovnik”.
- Nisam vjerovao svojim očima kad sam vidio koliko je ljudi došlo na promociju pjesničke zbirke. No, nije samo brojka od gotovo 300 nazočnih bila impresivna. Silne emocije probudio mi je osjećaj da je Frane svojom zagrebačkom promocijom objedinio cijelu Dalmaciju – pričao nam je zagrebački Bračanin Toni Eterović.
Prvi susret
Skladatelj, aranžer i pijanist koji je bio aktivni sudionik cijele priredbe. Nije teško naći argumente za tezu o “objedinjenju cijele Dalmacije”, ako otkrijemo da su stihove čitali Trogiranin Joško Ševo i Šibenka Franka Klarić, kako su zapjevali Ivo Pattiera i klapa Sebenico, da je stigla i zagrebačka klapa “Nostalgija”, u kojoj mahom pjevaju Dalmatinci, poput Skradinjanina Vatavuka. O svemu je, pak, na svoj način brinuo zagrebački Siverićanin Ivan Odak, predsjednik Nadzornog odbora hotela “Dubrovnik”. A sve je počelo “Šibenskim mementom”, točnije pjesmom, koju je Frane Bilić posvetio preminulom Arsenu.
- Rodio sam se u Pakovu selu, školovao u Drnišu, Splitu i Rijeci, ali sam prosto “zapeo” u Šibeniku. I nije mi žao zbog toga. Šibenik je, kako kaže popularna pjesma, “grad što grube riči ne uzme za zlo”. Posebno emotivan bio mi je moj prvi susret s Arsenom, koji je na svoj način simbol Krešimirova grada. Bio sam, priznajem, silno uzbuđen, kad smo popili piće u zagrebačkom hotelu “Esplanade”. I silno ponosan, kad je prihvatio zamisao da uglazbi moje stihove, posvećene hrvatskom kralju Petru Krešimiru četvrtom, koji je svojom darovnicom 1066. godine prvi spomenuo Šibenik. Poslije Arsenove smrti samo sam nastavio suradnju, pa i prijateljstvo s njegovim sinom Matijom – otvorio nam se “na prvu loptu” Frane Bilić.
Zbirku “Da te mogu pismom zvati” izdao je zadarski ogranak Matice Hrvatske, pa su je logično predstavili i zadarski profesori Josip Lisac i Ivan Vigato, ali i šibenski skladatelj Dušan Šarac, s kojim Bilić posljednjih godina ostvaruje plodnu suradnju.
Okus zavičaja
- Moj put u glazbi počeo je daleke 1987. godine, kad je pokojni Tomislav Ivčić na Splitskom festivalu izveo skladbu “Dalmacijo, kad te more budi”, za koju sam napisao tekst, a riječki bodul Ivica Badurina glazbu. Badurina je napisao glazbu i za moju najpopularniju numeru “Da te mogu pismom zvati”. Ne, ne mogu vam opisati tu sreću, koju sam doživio, kad sam u “Slobodnoj” pročitao informaciju da će pjesma “Dalmacijo, kad te more budi” biti izvedena na splitskim Prokurativama – pričao nam je Vrane(Frane).
Zagrebačka promocija Bilićeve zbirke pjesama “Da te mogu pismom zvati” bila je samo sjajna repriza jednako efektne priredbe, održane u šibenskom samostanu sv. Ante na Šubićevcu. A Frane ne kani stati. Već je dogovorena promocija u Zadarskom kazalištu, a nisu daleko reprize u Puli, koja će biti domaćin Kongresa hrvatskih iseljenika, Stuttgartu, Muenchenu…
- Drago mi je što moje promocije izazivaju nemalo zanimanje kod hrvatskih ljudi. Riječ je o dugo “kuhanim” stihovima. Domaćim riječima, u kojima naši ljudi, posebice Dalmatinci prepoznaju sebe, okus zavičaja. Vjerojatno im pjesme razgaljuju dušu. Da je to tako govore i narudžbe knjiga, koje mi šalju naši iseljenici iz Australije, Kanade, Švedske… Bio sam silno sretan, kad sam na zagrebačkoj promociji ugledao iseljenika – povratnika iz Švedske Antu Brajkovića, nekadašnjeg predsjednika poznatog kluba “Velebit” u Goeteborgu – bez lažne skromnosti će Frane Bilić.
Mnogi su Franinu zbirku pjesama etiketirali i kao “Razglednicu iz Zagore”. Točnije, u njoj su na svoje došli ljudi iz Pakova sela, Drniša, Promine, Miljevaca…. “Da te mogu pismom zvati”, “Dalmatinske oči plave”, “Dalmacijo, kad te more budi” “Ostala si ista”, “Dugo nije pala kiša”, “Samo ti si”… To je samo dio naslova skladbi, koje su skrenuli pozornost na pjesnika Franu Bilića, a koje su, osim njemu najbliže klape Maslina, izvodili već spomenuti Tomica Ivčić, Mladen Grdović, Bepo Matešić, Marko Škugor, Ivo Pattiera, klape Cambi, Maslina i Skradinke… No, ne mislimo da će Bilić prekinuti s “proizvodnjom” stihova.
- Već su spremne za uglazbljenje četiri pjesme. Ne, ne mogu prestati s pisanjem. Pjesma veže ljude, izaziva dobre vibracije. Ljudske i umjetničke – zaključio je Frane Bilić.