Kaprije u doba korone, proljeće 2020.
Što li bi naš Državni stožer za Covid-19, i svi oni stručnjaci koji mjesecima s ekrana poručuju da je jedna od ključnih zaštita od korona virusa higijena ruku, stalno i temeljito pranje svega oko sebe, što li bi rekli da znaju kako u nas postoji naseljeni otok u kojem je drastično ograničena potrošnja vode, a tko se toga ne može pridržavati - ako itko može - toga čeka papreni račun u tisućama kuna!?
Priče o šibenskim otocima u koroni završavamo, evo, Kaprijem. I, to je taj (još uvijek...) naseljeni otok.
Naselje je raspršeno
Na Kapriju je ovih virusnih dana nešto više stanovnika jer su ostali oni koji su se tu zatekli - sve je tu isto kao i u pričama o drugim šibenskim otocima. Ima, napokon, i djece, uređuju se okućnice, vrtli, sade pomidore, kukumari i ostalo. Dućan radi uz posebne regule, privremena ambulanta isto, evo stiže i vijest iz gradske uprave da će se uz pomoć fondova obnoviti zapaljena ambulanta, a koliko je naroda na Kapriju teško je reći:
- Naselje je raspršeno, malo se izlazilo, pa je jedino dućan pokazatelj koliko nas je, i mjesto gdje ponetko ponekoga sretne - govori nam Mirko Miljković, šibenski prijatelj koji je sa svojom Milicom nekadašnji obiteljski brod zamijenio čvrstim plovilom usred mora - otokom, Kaprijem, i kućom svoga sina Viktora.
Dinka Jelovčića, predsjednika Mjesnog odbora zovem, a on moli da se čujemo malo kasnije jer je u nekom poslu. Pa opet kasnije. Pa smo se tražili jedno dvi ure. A ja pogrešno mislim - biti u mirovini, i na Kapriju, pa tu ne znaš šta ćeš od sebe i viška vremena...
Šjor Dinko, kakav je, očigledno ne spada u dokone...
Moja treća pošta za sliku s otoka, s proljeća 2020., su Mirjana i Ive Ivić. To su oni, iz jedne naše priče u “Slobodnoj”, priče o njima i o kaparama koje majstorski rasađuju, i od kojih ovih dana već pune bočice za rodbinu, prijatelje i znance. Radni vijek su učinili u Splitu, a onda se skrasili u matičnom arhipelagu jer oboje su rodom sa šibenskih prostora.
Što rade u koroni - pa isto što i izvan nje! Vidi se to na njihovoj bajnoj okućnici s bokorima kapara, vrtlom, maslinama, cvijećem...
- Ne smijem ni reć’ ali... govori moj Ivo da živimo u najlipšem zatvoru na svitu... - ispod glasa mi, da puno ne uzruja onaj nebeski satelit koji telefonski spaja Zlarin i Kaprije, govori Mirjana.
Zanimljivo: to smatraju svi koje je virus zaustavio na nekom od otoka, od Zlarina preko Prvića, Kaprija, Žirja do kornatske Lavse i uvale Golubovac na Žutu - to je ono što sam ja obilazila telefonom i raznim pisanim porukama protekla dva mjeseca.
Svi su se, recimo to ispod glasa, u ovoj pandemiji po tim otocima zatekli u najlipšem zatvoru na svitu... Ali!
Vratimo se Kapriju. I njih je, kao i sve, život u koroni učio da moraju, i mogu, biti samodostatni za život.
Problem s vodom
- Ma, mi smo i inače naučili na izolaciju, i šta ćeš sad u gradu, hodati s maskom, rukavicama, čekati u redovima a moraš uhvatiti jedini brod do otoka jer su linije reducirane. Sad smo se samo dodatno bolje organizirali, a to šta su ljudi uredili vrtle i posadili povrće - to je pun pogodak. Da nije toga s vodom - govori mi vrijedni Dinko Jelovčić.
I tu sad počinje glavni dio ove priče s vodom na Kapriju, problem koji se zametnuo prije korone, lani u ljeto, s novim novcijanim Zakonom o otocima, a koliko će trajati, to se ne zna.
On, Zakon, je savršen primjer što birokracija i državna administracija mogu zakuhati i zapetljati i što nisu u stanju raspetljati - a niti ih je briga to raspetljavati.
U najnovijem Zakonu o otocima iz srpnja 2019. i vremena ministrice Žalac netko se genijalno domislio da samo osoba s prebivalištem na otoku ima pravo na godišnju potrošnju vode, i to 45 kubika, odnosno 3,7 kubika mjesečno. Izbačen je institut domaćinstva iz starog zakona, a uveden institut prebivališta. A i tih 45 kubika godišnje, utvrđeno je da je dostatno za 9 mjeseci...
... “a ostala tri mjeseca vodu bismo trebali dobivati u savezu sa Svevišnjim jer je predviđeno da će Kaprijani bar tri mjeseca koristiti vodu iz gusterni. Dok ovo pišemo završava prva trećina kalendarske godine a kiše niotkud...”
Ovo je djelić nevjerojatnog pisma što su ga Kaprijani, Mjesni odbor, odaslali svim šibenskim saborskim zastupnicima e ne bi li netko zagrizao pa u Saboru potakao izmjene uglavnom novog Zakona, onoga o otocima, koji je izvan snage stavio stari zakon iz 2013. A koji je, novi Zakon, za Kaprije proizveo sljedeće:
- Nama se svaka količina vode iznad 45 kubika godišnje naplaćuje 81 kunu za kubik - u gradu je to oko 12 kuna. Tako da su ljudima koncem prošlog ljeta došli računi u tisućama kuna. Mi na Kapriju imamo zatvoren sustav: vodospremu, mrežu i vodomjere, dakle kao i svi ljudi na kopnu. I dok oni na kopnu nemaju pojma i ne haju kako voda dolazi do njihovih špina - imaju mjerilo i plate što su potrošili i sve što još treba - nakon donošenja novog Zakona o otocima mi sami moramo platiti vodonosac koji vodu dovozi na Kaprije. Jer smanjenje količine vode toliko je drastično da u pitanje dovodi opstojnost obitelji na otoku. Odnosno, možeš ti imati vode koliko hoćeš, ali plati prijevoz. U našem računu iz kolovoza lani, koji iznosi 2300 kuna, 310 kuna je potrošnja vode, sve ostalo je prijevoz - govori Mirko Miljković.
Pismo zastupnicima
E, sad, što je obitelj na otoku? Iz Zakona o otocima kao da je izbrisan uopće pojam “otočna obitelj” - ostavili su samo one koji imaju pravo na vodu zato što tu imaju prebivalište! A i oni kad prekorače 45 kubika godišnje, najčešće kad se okupi obitelj, plaćaju svaki novi kubik 81 kunu.
S otoka se već odavno dobar dio obitelji morao iseliti na kopno zbog škole i posla, u grad, tuzemstvo, inozemstvo, tako je to na svakom otoku. No time nisu prestali biti članovi otočnih obitelji: povremeno, privremeno, sezonski, koronski, kako god...
- Oni koji su pisali novi Zakon iz srpnja prošle godine, znaju li oni uopće kako funkcionira otočna obitelj? I znaju li uopće da Zakon o obitelji jasno definira tko je obitelj: otac, mati, brat, sestra, djed, baka, unučad... Po ovome samo manji dio obitelji, u vodoopskrbnom smislu najviše dvoje prijavljenih, ima pravo na vodu, po normalnim cijenama kao i svaki građanin grada kojem Kaprije pripada i države u kojoj jest. Ostali članovi obitelji više se ne bi trebali moći okupiti u obiteljskim kućama jer - troše vodu koju izvan predviđenog, po kubiku plaćaju drakonsku 81 kunu!!! Za razliku od grada u kojem je kubik vode oko 12 kuna.
Ispada da su Kaprijani s prebivalištem na otoku sami na svijetu, da im je oduzeto pravo okupljanja njihovih obitelji, okupljanja u kojem se uz ostalo razvija i ljubav i osjećaj pripadnosti otoku.
“Molim Vas gospodine zastupniče, zaustavite se samo na trenutak, zamislite da svojoj obitelji morate obznaniti da od sutra ne može trošiti više od 3,7 kubika vode mjesečno jer će za svaki daljnji kubik platiti 81 kunu - umjesto dvanaestak, koliko plaća u gradu. Sami znate koliko jedna normalna obitelj može potrošiti vode pa pitanje glasi - koji to hrvatski radnik ili umirovljenik može platiti?“- stoji u pismu “gospodinu zastupniku” u kojem Kaprijani, eto, ponizno mole one za koje su glasali a i one za koje nisu, gospodine zastupnike svakako, da svrate pogled na jedan mali hrvatski otok i njegov golemi problem.
Ovo je svakako jedna romaneskna priča tipa hrvatskog književnog (ali i aktualnog, društveno-političkog) realizma. Priča o površnosti i bešćutnosti administracije, kako one koja za visoke plaće i još više probitke kroji i donosi zakone, tako i one (iste) kojoj se narod obraća, a ona je sveudilj površna i bešćutna...
Kiše nema mjesecima
I pokazuje se, iz medijskih istupa njezinih nositelja, od ministara do pročelnika, da ne poznaju sustav u kojem rade i o kojem odlučuju.
U naravi, evo kako to izgleda u priči jednog starijeg stanovnika otoka - ko smi reć ime gospodi koja ih zastupaju u gradu ili državi!?...
- Mi koji imamo prebivalište na otoku uglavnom smo stariji svit, pa mi muški samo na prostatu potrošimo tri i po kubika vode misečno! Ili da pišamo oko kuće i po ulici pa da sve smrdi!? A triba oprati sebe, sude, robu, opereš li deset mašina robe ode ti par kubika vode! Žena posadila desetak-petnajst pomidora, par tikvica, paprika, kukumara... pitan je čime će zalivat!? Ona kaže - snaćemo se. Snaćemo se je gusterna, ali kiše nema misecima. Pa zar nije lakše ubrat u vrtu nego ić u grad? Zar svi sad nisu vidili koliko je važna ta samoodrživost zajednice? Ali štaš... kad svi iđu guzicon, na se, a ne naprid. Mi ode ka da živimo za dišpet. Pa tako 600 godina. Sedamdeset i pet se ništa nije ulagalo u otoke, mi se s novom državom ponadali, i sad smo u još goroj kazni.
Iliti, kako stoji u pismu “gospodinu zastupniku”:
“Dođite nam, posjetite nas da vidite kako u ovo doba korone obitelj s dva člana preživljava s tih 3,7 kubika vode po osobi. Uvjeravamo Vas da naše okućnice i naši vrtovi uz dostatno vode koju, naravno, plaćamo, mogu osigurati naše potrebe u povrću neophodnom za život. U gradovima na terasama, balkonima, organiziraju urbane vrtove kako bi osigurali samoopstojnost. Zbog toga je još žalosnije da mi u našim vrtovima to ne možemo.
Sporni Zakon o otocima
Na kraju Vas molimo da svojim djelovanjem u Saboru pokrenete izmjenu Zakona o otocima i poništite njegove štetne odredbe. Valjda je korona zorno pokazala kako koristiti vlastite resurse za samoopstojnost - i koliko je higijena važna za očuvanje zdravlja, dodajemo mi. Tražimo da se za otočne obitelji ukine trošak prijevoza vode i da se u Zakon vrati OBITELJ, odnosno domaćinstvo u punom sastavu. Uvjereni smo da ćete shvatiti naš apel i da ćete pokrenuti izradu novog Zakona” - završavaju Kaprijani.
Autorica ovih nekoliko redaka iz antologije apsurda ima samo jedan sitni, mali, zločesti komentar koji glasi: oće, malo morgen!
Ali, čekaj, čekaj, možda nije sve izgubljeno!!!
Kad su ono izbori??
Čovjek se pita, ako ne ranije, ali otkad postoje svi ti EU fondovi, kako nitko nije uhvatio priključak za cjevovod za Kaprije i Žirje, danas to više i nije neka ubitačna akcija kad postoje i brodovi koji na licu mjesta proizvode i polažu podvodne cijevi, a imamo i imućna sufinancijera, EU!?
Priča se da jest pokrenuta ta priča o cjevovodu, s tim da je u prvoj fazi otok (luksuza...) Obonjan, dan na beskonačno upravljanje strancima i privatnicima za tamošnji (luksuz) i profit, a u drugoj su fazi otoci i otočani.
A da netko ne želi Kaprijanima ogaditi život do te mjere da sve jeftino rasprodaju i odu, pa da se napravi novi Obonjan!? Zakon o otocima učinio je prvi korak - komentiraju oni.
Da završimo: kako rekosmo, ovo je manji dio priče. Cijela se može pronaći u pismu “gospodinu zastupniku”, ili u Požurnici, redom: gradonačelniku Šibenika, svim saborskim zastupnicima, ministru zaštite okoliša i energetike, ministru regionalnog razvoja i EU fondova, Vijeću za vodne usluge koje odobrava cjenike - potonji su na dopise s Kaprija do sada ostajali potpuno bez odgovora...
A sve će njih (druga, dopunjena...) požurnica baš požuriti! Priča je počela prošlog ljeta kad su nakon famoznog novog Zakona o otocima počeli stizati famozni drakonski računi za vodu - i traje već skoro godinu dana.
Kaprijani su dali sve od sebe da se to riješi. Do sada ni makac.
Međutim, ima svjetla na kraju tunela! Šta smo ono rekli, kad su izbori!?...