Sve se čovjek nešto zamisli kako na pragu osmog desetljeća života jedva nosiš i podnosiš sebe sama, nekmoli još koga uza se, a onda uslijedi poziv na intimni, kućni domjenak za 71. godišnjicu braka Ane i Ante Cvitana, vjerojatno najstarijeg bračnog para u Šibeniku, gdje žive u zgradi “Pionir”, ali i u Zatonu, odakle su oboje rodom.
Koliko je poznato, ‘dijamantne’ bračne obljetnice po nekim verzijama navršavaju se već sa 60 godina zajedničkog života, a po drugima, kada se ispuni 75. Kako bilo, Cvitani su od čvrstog materijala, na skali između dijamanta i nekakve ‘x’ tvari koju znanost tek treba ispitati i definirati.
Šjor Ante s pune 92 (1929.) zašao je dakle, u 10 dekadu života, dok je Ana (1931.) još malo pa u 90-tima, a zajedno su od 1949. I kako su se onda jedno u drugo zagledali s ljubavlju i naklonošću, gledaju se i danas. Štoviše, pozvali su me nakon našeg ljudikanja na 75. obljetnicu braka što smatraju vrlo izvjesnim iz prostog razloga jer su govore, oboje dobre genetike.
Puno odvojeni
Ante je tvrdi, “povuka na racu svoje matere koja je doživjela stotu”, a teta Ana domeće kako je i “njezin did’ bija dugovit i dobar dio života toliko snažan da je smriku golin rukama moga iščupati, a sam bi za sobon dvojicu težaka ostavija kopajući”. Podijelio sam s njima onu uvodnu misao o umoru i zasićenju od života u nekoj dobi života, no uskočio je smijući se njihov stariji sin Mirko (71). On im svakodnevno donosi ručak, inače je umirovljeni inženjer elektotehnike, nekoć direktor ugašenog “Dane Rončevića” gdje je danas plaža na Brodarici.
- Je, zajedno su 71 godinu, no od toga su fizički jedno uz drugo bili najviše 16! Pa ispada da je upravo u tome tajna složnog zajedničkog života. Potvrđuju i nasmijani slavljenici da je tako, naročito šjor Ante, majstor za specifikacije materijala u građevini. Pa ako je kao školovani poslovođa na dobrom glasu kao prvoklasni stručnjak u splitskom “Lavčeviću” mogao gotovo do u ciglu ili bloketu točno odrediti koliko će trebati za čitav neboder ili manje zdanje, svejedno, s jednakom je pedantnošću izračunao koliko je u sedam desetljeća života stvarno proveo sa svojom Anom.
- Uzeli su se 21. svibnja 1949., a ja sam se rodio točno devet mjeseci poslije. Znači, ćaća nije falija, sve je izračuna! - smije se Mirko, koji još ima mlađeg brata. I sada slijedi prava životna priča, teška, tužna, a opet i vesela u isto vrijeme, jer stariji sin oca gotovo da nije vidio narednih šest godina! Kako? Pa jednostavno. Kada je Anu doveo u kuću, šjor Ante je odmah otišao na odsluženje vojnog roka i to u mornaricu, koja je za ondašnje ročnike u ‘marini’ trajala tri godine.
U Puli je tada, prisjeća se, bilo pet tisuća stanovnika i šest puta više vojnika, jer je još uvijek u tada mladoj Titovoj državi kuhalo i iskrilo oko Trsta. Za to vrijeme samo je jednom bio kod kuće, a kada se naposlijetku vratio kući u Zaton i jedva prenoćio u vlastitoj postelji, tada je otišao na trogodišnje školovanje za građevinskog poslovođu u Crikvenicu.
U to vrijeme bio je jedan od rijetkih školovanih u toj struci koja mu je odredila da će najveći dio radne karijere provesti na terenu, daleko od obitelji, vodeći izgradnju mnogobrojnih višekatnica diljem bivše države i u svome gradu koje se i danas diće solidnošću izrade. Šjor Ante je s “Lavčevićem” dvije-tri godine gradio i po Libiji, u Bengaziju, kada je mladi pukovnik Gadafi došao glave kralju Idrisu izvevši puč.
Nakon te graditeljske epizode, prisjeća se šjor Ante, za 2100 tisuća engleskih funti, kupio je austina 1300, u to vrijeme skup i u moru ‘zastavinih’ automobila luksuzan automobil, koji je za dobar novac prodao prije odlaska u Australiju na dvije godine, a novac predao na ruku sinu Mirku koji je tada s fakulteta u Splitu prešao na zagrebačku elektrotehniku, nižu se detalji iz njihova života. U Australiju su otišli s mlađim sinom, na poziv Anina brata, a Mirko nikako nije htio napuštati zemlju. Da je i on pristao, vjerojatno bi tamo i ostali, no obitelj je htjela biti na okupu u svome gradu i to je presudilo povratku. Cvitani su se, kao, prava korenika dobro razgranali: Ana i Ante od dvojice sinova imaju petero unučadi i 12-ero praunučadi, a da sve ne bude obično i svakodnevno, među praunučadi je čak šestero blizanaca!
Dozvola za vjenčanje
Važan biser, kako kaže Mirko, jest da se on, kao stariji sin godinama nije prezivao Cvitan, nego Mrša, po materi. Evo i objašnjenja: Ana i Ante 1949. su se uzeli, ali ne i vjenčali, premda su ženikove namjere otpočetka bile poštene. Ona je naime, bila maloljetna, no kada je Ante u zatonski mjesni odbor stupio prijaviti građanski brak, odgovorili su mu je li poludio!? Pa za maloljetnicu treba ishoditi posebno odobrenje!
- E, kada ja od nekoga trebam dozvolu za vlastito vinčanje onda ništa! Moja dica nosit će mi barjak na piru! - odbrusio im je Ante i otišao u mornaricu. Već tada vidjela se njegova čestita, nepokolebljiva puntarska narav zbog koje su ga kao čovjeka i stručnjaka cijenili šefovi i podređeni. Sve građevine na kojima je vodio grupe od najmanje 50 zidara bile su predane u roku i bez ikakvih primjedbi na dan tehničkoga prijma
- Bio je ćaća u pravu, jer je s barjakom u mojim rukama na vjenčanju skoro tako i bilo, dopunjuje oca Mirko. Napokon, službeno su se vjenčali tek 1956. Oko toga je, nastavlja Mirko, nastala kratkotrajna zabuna kada se on ženio, a tadašnja cura - tko bi drugi - pošla je kod matičara prikupljati potrebne dokumente. Svoga momka nigdje nije mogla pronaći pod prezimenom Cvitan, dok se nije prisjetila da su i brat i on, sve dok se Ana i Ante nisu vjenčali, bili prijavljeni s majčinim djevojačkim prezimenom Mrša. Ani su govori, godine odsustva njenoga Ante na početku zajedničkog života bile kao vječnost. A na pitanja žena boji li se da će je ostaviti, nevjenčanu i s dvoje djece, odgovarala bi da ako on tako odluči, nikakav joj papir neće pomoći niti bi njega odvratio od nauma. Za nju, koja nikad nije bila formalno zaposlena, njihovi najljepši trenuci bili su u polju, dok su još bili u snazi. Zemlja je njihova zajednička ljubav, a ona je i konje ko od šale uprezala, vozila kar do polja i radila na zemlji što je trebalo. Iz Zatona napaćenog terorom talijanskih okupatora dospjela u zbjeg u El Shatt i kao djevojčica kupala se u Suezu spuštajući se niza strmine kanala; bila je to rivijera djece iz izbjegličkog logora usred okrutnog rata koji je još bjesnio.
Unatoč svom obilju posla na sjajnim građevinama i drugim objektima na kojima se svojski radilo, plaća je bila malo bolja od mizerne, te bi šjor Ante poslijepodne i kada nije bio na terenu izvan Šibenika, radio faturete da poboljša život obitelji.
- Kada sam, priča glava Cvitanovih, odlučio otići u Australiju, direktor me pokušao odvratiti govoreći neka ostanem, a da će mi poduzeće napraviti kuću za sinove. Ne, dok imam svojih deset prstiju, a tako je i bilo. Gradili smo je šest godina, i još sam uspio s 53 otići u mirovinu! A znaš zašto? Jer sam uvijek volio i cijenio rad, međutim nisam više htio raditi za ondašnje oficire, koji su redovito postajali penzioneri baš u tim godinama života...