Trebalo mi je neko vrijeme da skontam zašto mladi uvijek bježe u zadnji dio autobusa. Da se ne moraju nikome dignut sa svog krvavo stečenog mjesta. A nije da bi ih grizla savjest čak i da sjede u prednjem dijelu. U tom slučaju proučavaju krajolik kojim prolaze svaki ubogi dan svojih nježnih godina kao potpuno neotkrivenu divljinu. I stave slušalice. Trebalo mi je neko vrijeme da skontam zašto stalno imaju te proklete slušalice. Da nikoga ne čuju. Da se zatvore u svoj svijet. Da ne moraju biti pristojni slušači i ugodni sugovornici. Prosvjetljenje mi je došlo jednog divnog sunčanog dana kad je kraj mene sjeo neki pilator. Brzina udarca njegova jezika može se mjerit s brzinom tipkanja najbrže njujorške daktilografkinje. Ona pri tom i diše. Ovaj do mene nije uhvatio zrak do Pila.Tako sam na vlastito oduševljenje saznala sve o njegovim bolestima koje vuče još od stoljeća sedmog. Jer je sve u genetici, a on je direktni rod Tugi i Bugi. Više Tugi, pretpostavljam. Pa našlo se tu visokog tlaka, šećera, psihosomatskih oboljenja, kronične upale gluposti i gihta. Vrhunac je bio momenat kad je izvadio rendgensku sliku svog srca pa mi ko Mujo za žmigavac od auta (radi-ne radi-radi-ne radi) stao objašnjavat kako njemu srce kuca-ne kuca-kuca-ne kuca. A bilo je tek izvanzorskih 7 i put do grada traje po ure. Tješila sam sebe da sve jednom mora proć i da nakon kiše jednom mora doć sunce. Momentalno, bila sam stisnuta njegovim šupcima veličine vrata od grada uz prozorsko staklo i molila Boga da me uzme sebi. Zagledala sam se u jednu točku pred sobom, klimala glavom ko onaj kučak-igračka što ga neki vozači stave pred zadnje prozore pa on klima glavom svaki put kad auto zakoči ili promijeni smjer – a to je stalno. Svako par minuta odmjerenim glasom samo bih dodala "da, da, naravno" i opet nestala u svojim mislima. Nažalost, točka u koju sam se zagledala bila je ogromna pufica na vratu nekog poslovnog čovjeka – sve ostalo na njemu bilo je ulickano i dotjerano osim te pufice pa sam stala smišljat kako bih je ja iscijedila. Imala je bijeli vrh i kao da je zvala "iscijedite me, molim vas". Sjetila sam se i situacije u nekom kafiću neki dan. Sjedim s curama od 18, upravo su snimile spot za oproštaj od srednje škole pa su vesele i otvorene. Pričamo o najdražim bojama. Ja: Meni je zelena fenomenalna boja, čak i na muškima. (Ulazi neki mladićak u totalno IN zelenoj jakni). Evo, ja bi sad skinula ovu jaknu s ovoga maloga i odnijela je doma svom sinu. Cure: Da, i mi bi ga sad skinule i odnijele doma. Nasmijem se, čovjek do mene pomisli da je ispričo nešto duhovito pa se nadoveže: Znaš, davno me niko nije tako lijepo saslušo pa ću te zauzvrat otpratit do posla, ti ionako ideš pješke preko Ploča.I tako, što reći, moja agonija nastavila se u revijalnom tonu i zvono za početak mog radnog vremena nikad mi nije ljepše zvučalo. Na povratku doma prvo mi je bilo kupit slušalice. Sad slušam ono što JA hoću, kad hoću i koliko hoću. Možda i ništa. Bitno je da ovi što im treba liječnik opće prakse i psihijatar za razgovor više ne žele sjesti kraj mene. Jer sam u svom svijetu. Zatvorena i nekomunikativna. Zahvaljujući slušalicama. To ti je ko da na vrata sobe objesiš upozorenje "Do not disturb". Možda sam tako izgubila i one s kojima bih JA rado popričala, ali sve u životu ima dvije medalje. Da, ne nosim ih stalno, ne slušam glasno i pazim u prometu. To je za ove koji bi me rado vidjeli gluhu, ludu i prilijepljenu uz pločnik ko "ležećeg policajca". Eto, još čekam samo da izmisle plašt nevidljivosti. Za doć do posla.Maja