Svim onim facama o kojima čitamo po žutom tisku, a čiji je život bajkovito složen u par riječi tipa oženio-dobio dijete-našla zagondžiju-razgulio iz kuće, prioritet je izgled. Između dviju rastava i pet ženidba uglavnom stoji pred zrcalom i ljubi sliku svoju. Čeka valjda da iznutra progovori neki frik ko u Snjeguljici: „Najljepši na svijetu to si ti.“ To su njihovi rituali: masaže, pedikura, plastične operacije, uvećavanje donje usnice da se cigara može sama držat kad ga zaboli ruka i lijevog jaja radi simetrije, vježbe na sredstvima za mučenje po tri sata dnevno. Zato baba od sedamdeset izgleda bolje od babe od pedeset. Nije pošteno, ali hebiga. Ja sam sretna ako od svojih uobičajenih jutarnjih rituala uspijem obaviti jutarnje branje. Ono iza kafe. Koje neki zovu stolica. Ako je u normalnih ljudi stolica, moje bi se trebalo zvat stol s kompletnom garniturom za dnevni boravak. Velika smeđa kitopsina. Neki sportaši imaju svoje rituale prije tekme, npr. gledaju Teletabise, nešto za totalno zatupljivanje mozga. Neko se pomoli. Molim te, ženo, ne zovi me po 5 puta na dan.Kad sam na terenu i naganjam loptu, ne mogu ti se javit ni kupit kremu za pufice. Ja volim svoje rituale, daju mi osjećaj sigurnosti. No, rituali traže žrtve, a ja žrtvujem mali dio jutarnjeg izležavanja. Jer su mi oči velike i sjajne ko gvantijera već u pet pa je samo pitanje sekunda kad ću se skočit. U moje rituale mogli bismo stavit i vikendaško čitanje trač-časopisa. Treba mi kontinuitet: ako sam pročitala da su se zaljubili, život mi traži informaciju o tome jesu li i prekinuli. Hepienda nema, da se razumijemo. Za taj iznimno intelektualan tekst najbolja mi je poza na zahodu. Valjda to opuštanje mozga djeluje na stomak i dalje, što li. Ondak, u rituale spada i druženje s mojim najdražim frendicama. Zamislite, bez uvlačenja u šupak, bez ikakvog međusobnog iskorištavanja i pogodovanja, samo čista ljubav, poštovanje i razumijevanje. Katarza, matere mi moje. To Ameri plaćaju silne pare onim psihićima. A ovaj mu sve prebaci na odnos s ocem ili majkom u djetinjstvu koji su ga mlatili francuskim ključem po glavi kad bi u istoj rečenici spomenuo psa i mater. U raščlambi mojih psihoza moje cure ne trebaju ići tako duboko jer ja istresem odma sve iz sebe.Niko ti mene ne mlati francuskim ključem po glavi, ali se perfidno služe bojnim otrovima. Prnu pa ostanu živi. A mi naručimo pizze i zamislimo da su one naši neprijatelji pa ih ritualno smažemo duboko režući nožem svaki komad. A onaj komad kobasice prigodno nalikuje dijelu tijela koje sakatimo u mislima. U moje svakodnevne rituale spada i bestimanje prilikom skupljanja šporkih bječava svuda po kući, uključujući i one s lustera; ranojutarnje buđenje ukućana uz prigodnu pjesmu Ustani, bane, Hrvatska te zove; cviljenje pjesmice Potočić maleni pred vratima zahoda kao potpora onome što se čuje iznutra; izetizacija oko osam navečer i teški san salvador oko 9. Između toga svega – smijeh, smijeh, smijeh. Naravno, samo s onima koji to zaslužuju. Ove ostale odlučila sam razgulit njihovim vlastitim oružjem. Odvratnom facom.Maja