Legendarni redatelj Đorđe Kadijević otvorio je dušu za srpske medije. Iza njega ostaj serija "Vuk Karadžić", jedina jugoslovenska televizijska tvorevina uvrštena u UNESCO-vu riznicu svijetske kulturne baštine, ali i niz drugig vrhunskih ostvarenja zbog kojeg je ponio titulu legende još za života.
Priča čuvenog redatelja nikog neće ostaviti ravnodušnim, piše Kurir.rs.
U nastavku donosimo njegove izjave o rodnom Šibeniku, majci Hrvatici, Jasenovcu i ustašama, Titu, ali i koroni.
Djetinjstvo u Dalmaciji
- Lako je biti Srbin u Kragujevcu, treba to biti u Šibeniku, gdje sam rođen. Moj otac Gojko je bio Srbin, a majka Milka Dulibić bila je Hrvatica, i kako da se onda ja osjećam, kao neki Kentaur iz nespojivih dijelova. Po ocu sam Srbin, po majci Hrvat, a ja sam Južni Sloven, tačnije Jugosloven. Sa gubitkom Jugoslavije, izgubio sam i svoju zemlju.
Kadijevići su inače poreklom iz Crne Gore. U 18. stoljeću dobili smo prezime Kadijevići jer smo se preselili u Imotsko polje, gde je živeo neki poznati kadija. Veruje se da su nekom od mojih predaka govorili: "Ti znaš sve ko kadija", i tako smo dobili taj prefiks.
Teško mi je što danas ne mogu da odem u svoj zavičaj, jer je to druga zemlja. U Hrvatsku samo idem kad sam pozvan kao kulturni radnik. Ne znam kako bih bio u svom rodnom gradu dočekan i odbijam da se izložim takvom iskušenju.
Rođen sam 6. siječnja 1933. u istoj ulici u kojoj se rodio i Arsen Dedić, u mletačkoj kući porodice moje majke Milke iz 18. stoljeća, ispod tvrđave Svete Ane, koja je bila zaštitnik grada. Navikao sam na buđenje uz brujanje kršćanskih zvona. Zvonila su u isto vrijeme zvona i pravoslavne i katoličke crkve, a s našeg prozora mogao se vidjeti izlazak sunca. Imam čežnju za svojim zavičajem, za tim pogledom na more...
Ime po Jurju Dalmatincu
U obiteljskoj igri traženja imena za prvorođenog sina, odlučeno je da se zovem Đorđe. Moj otac je bio veliki štovalac Karađorđa i dao mi je ime po voždu, kao da je slutio da ću jednog dana napraviti film o njemu. Majka je voljela ime Jurja Dalmatinca koji je gradio Šibenik, a na srpskom njegovo ime znači Đorđe.
Mi smo iz Šibenika pobegli 1941. od ustaša da ne bismo završili u Jasenovcu. Moj otac je bio kraljevski oficir i odmah je zarobljen od Njemaca i odveden u vojni logor u Hamelburgu. Majka, sestra, moja baka i ja uspjeli smo čudom se izvuči iz NDH.
Moj otac je planirao da studiram u Zagrebu. Da nije bilo Drugog rata oženio bih se kao i on Hrvaticom. Mi nikad nismo pravili razliku, jer smo slavili dva Božića. Međutim, igrom sudbine došao sam u Beograd.
Mogao sam lako postati mizantrop. Gledao sam kao mladić pakao. Svjedok sam takvog pakla koji je donio rat, ali i 1944. kad su nas saveznici bombardirali. Trajalo je to cijelu godinu dana. Nijedan Nemac nije poginuo, a više od 3.000 Srba jest. Bježao sam iz kuće koja je bila pogođena bombom, a poslje je bila opljačkana, ne od Njemaca, već od naših susjeda.
I dalje mi je ta scena pred očima. Kad sam se vraćao iz bežanije od bombi Nemanjinom ulicom, samo sam pazio da ne stanem na mrtvaca. Od tijela se nije vidio asfalt. Na pragu me je zatekao leš žene koja je poginula. Zamislite kakvo to može djetinjstvo da bude... Od tada sam izgubio povjerenje u čoveka i helenski ideal... Shvatio sam da živimo u svijetu koji je dobro opisao u svojim djelima Albert Camus. Bačeni smo u neki tuđi svet, a opet ga volimo.
Gubitak oca
Spadam u onu kategoriju koja se na romantičan način naziva nesretnom. Počelo je s gubitkom oca koji je nestao za vrijeme rata, pa proganjanjem od strane novih komunističkih vlasti koje nisu trpjele emigraciju kraljevskih oficira, pošto je moj otac otišao u Njemačku i oženio se nekom Švabicom. Koliko me je to boljelo što se on nikad više nije vratio...
Sreo sam se posle nekoliko puta s njim. Dolazio je on poslje u Jugoslaviju kao službeno lice i direktor jedne njemačke firme. Rekao mi je jednom prilikom da nam se nije vratio jer je vjerovao da će opet završiti u nekom logoru. Mislio je da će mu biti suđeno, a mogao je lako da postane i kapetan JNA. Procijenio je dobro. Imao je tamo bolji život. Nikad poslje u životu nisam imao relaksiran odnos s ocem. Živio sam za taj dan kada će se tata vratiti, ali to se nikada nije dogodilo.
Strahote majke
A kakvu je tek strahotu prošla moja majka! Iako profesor jugoslovenske književnosti i srpskog jezika, nije mogla da se bavi svojim poslom, već je prala posuđe u kafićui. Izbacili su nas iz našeg stana i strpali u jedan koji smo dijelili sa još dvije obitelji, a nas četvoro - baka, majka, sestra i ja. Imali smo pravo samo na jednu sobu. Pedesetih godina proslavljali smo kad je mama dobila posao kao pisar u Domu zdravlja. Više nije dolazila kući premorena i sa žigom da joj je muž izdajnik i emigrant. Međutim, na mene se pokazivalo prstom....
Cijeli razgovor s legendarnim Kadijevićem možete pročitati OVDJE.