StoryEditorOCM
BaštinaBogata baština Burnuma

Od blata do zlata: Tako bi se najbolje mogao opisati rad Frederika Levarde, glavnog restauratora Nacionalnog parka Krka

Piše Zdravko Pilić
11. listopada 2020. - 19:34

U Burnumu je bilo smješteno sedam tisuća rimskih vojnika i svi su oni, kompletna legija, mogli ući u amfiteatar i gledati borbe gladijatora - 'Ajmo, udari ga, nije ti brat!' - vikao je jedan, dok je drugi vika - 'Ubij Tovara!' odnosno, 'Purgera', s tim da je tada to bilo - 'Delmata', ili 'Japoda', satari 'Ilira'. Na 'kladari' se - sto posto - vrtila velika lova kao i danas, a neki od rimskih legionara, kome se tih dana zalomila 'velika para' - negdje između godine 76 do 86 poslije Krista - od sreće je svoju kacigu zavitlao u zrak.

I nikad je nitko nije pronašao sve dok skoro dvije tisuće godina kasnije, 2003. godine, na južnom ulazu u Burnum, nisu Hrvati, odnosno naši arheolozi Joško Zaninović i akademik Nenad Cambi, poveli arheološka istraživanja, odnosno iskapanja i našli je.

Do tada se još i sumnjalo da li se tu stvarno nalazio rimski amfiteatar - jedni su tvrdili je, drugi da nije - ali kad se našla kaciga, onda sumnji više nije bilo. Je, tute je, udri, kopaj! I nema dana da se nešto ne nađe i ne otkopa. Vrhovi strijela, kopalja, mačeva, noževi, komadi oklopa, konjske opreme, čak i kirurški instrumenti.

Eto, kad smo mi stigli u arheološku zbirku u kampusu na Puljanima, koja buja kao tijesto, taman je na restauraciju i konzervaciju, stigao veliki kameni postament fontane, s finom isklesanom glavom Gorgone. Iz čijih je usta tekla voda, tu je rupa u kojoj je očito stajala olovna cijev, već davno istrunula.

A što se moje forenzike tiče, nastale pod utjecajem kasnog gledanja TV-a i serije 'Zaboravljeni slučaj', to izgleda baš i nije bilo tako. Veli mi moj sugovornik, Frederik Levarda, glavni restaurator Nacionalnog parka Krka, sva je prilika da nesretni rimski legionar nije u rajskom krajoliku Nacionalnog parka Krka ostavio samo svoju kacigu, nego i - glavu. Jer, ona rupa koja je na njoj bila, zajedno s udubljenjem, nije samo nastala od vremena, odnosno od hrđe, vjerovatno potiče od kakvog oružja - da li rimskog, ili ilirskog, a možda je i koji Delmat igrao s njime 'kamena s ramena' - pa tako pet - šest puta... Ko će ga znati? I foto-reporter Ante daje svoje stručno mišljenje: 'Ćovće, zamličilo ga soron. Da zna di je doša! Lako mu je bilo gori na Rajni, sa Germanima.!'

Ko' u doktora!

U svakom slučaju, na njegovoj je kacigi Levarda radio punu godinu dana, a sastavio ju je, ili bolje reći, rekonstruirao iz čak 68 komada. Ustvari, kad čujete što je sve na njoj radio, mukotrpno je, pod povećalima i pod mikroskopom, čisteći od svega što se na njoj u zemlji nahvatilo i nataložilo u ovih dvije tisuće godina, dođe vam da ga nazovete - alkemičarom. Koji od kamena i blata dolazi do zlata! Bila je krhka kao šećerna tabla, pod prstima se mrvila. Trebalo je to mukotrpno lijepiti, na podlošku, modelu glave od stiropora, danima, mjesecima. A laboratorij - ili što bi naši ljudi rekli 'balatorija' - mu je takva da bi mu i 'kolege', liječnici, što prave glave krpaju, pozavidjeli na njoj. Rentgen? Ima i njega!

- Predmet najčešće dođe prekriven okoricom, zemljom, ne vidite njegovu unutrašnjost. Pogotovo kad se radi o različitim materijalima - drvo, srebrna žica, olovo, bronca. I to onda tek na rentgenu vidite, koji su to točno materijali, i što će te raditi, što treba čistiti, što paziti, sačuvati... Evo, ovo su mačevi, iz prapovijesti, iz brončanog doba, rentgenska snimka, još iz drniškog muzeja. Tu se vidi i u kakvom je stanju metal. Vidite kako je ova bronca ručke stabilna, ne propušta zrake, dok ovdje gdje je metal rjeđi, propušta, što znači da je oksidirao metal, na oštrici, i tu se onda, kad se pristupa čišćenju, treba raditi puno pažljivije - objašnjava mi Frederik, kojeg prijatelji i kolege zovi Fredi i koji je završio umjetničku akademiju u Splitu, smjer konzervator - restaurator, a pokraj njega cijela hrpa, pun stol i police brojnih uređaja i razbog alata: skalpela od damasciranog čelika, ultrazvučnih dlijeta kojim skida naslage kao stomatolog kamenac sa zubi.

A i posao mu je jednako pipav. Kako postoje liste čekanja u bolnicama, tako postoje i u arheološkim zbirkama. Jer, stiže ogromna količina predmeta, odnosno 'pacijenata' pa se Frederik i kustosi dogovaraju o 'trijaži', što će prvo raditi - ono što je najugroženije, što je najvrijednije, što ide na objavljivanje, u stručnu literaturu, a što će, laički rečeno, ići u 'špajzu'.

- Prvo ide mehanička čišćenja, skalpeli, željezo, bronca, mikroskopi, sa željezom ide mikropjeskarenje. Nakon toga imamo kadu za alkalnosulfitno odsoljavanje u kojoj ispiremo predmete s različitim kemikalijama, pokušavamo ukloniti kloride, koji su uzročnici korozije. Imamo i potenciometrijski titrator koji nam pokazuje kad je ta razina klorida svedena na najmanju moguću mjeru. Kad to završimo, onda predmet ide u vakuum sušionik, grije se dok vlaga ne ishlapi, premaže se sa zaštitnim premazima, i onda je spreman. Ili za skladištenje, ili za izlaganje - opisuje Levarda postupak. I za skladištenje imaju poseban sustav od Mitsubishija, vrećice koje ne propuštaju kisik, s posebnom kemikalijom koja vuče na sebe sve korozivne plinove. Na taj način se pakiraju i predmeti koji neće ići na konzervaciju, ali se i oni čuvaju za budućnost.

Dušik za dušu

Rimska kaciga se čuva u dušiku, u posebnoj, samo za nju izgrađenoj vitrini, u kojoj nema kisika, koji je potreban za koroziju. Dušik je za spasit dušu starih metalnih stvari. Ispod vitrine je i ormar, u kojem je boca s komprimiranim plinom koji se lagano otpušta, mjesečno jedanput, kako isklapi... A šta ste vi mislili, da je to evo na, dragi moji čitatelji?
- Ima i oko tih starih važa rađe kolko oš! - filozofski je zaključio moj kolega Ante. Da ima!

Fredi je, kao voditelj restauratorske radionice NP Krka, zadužen za svu pokretnu baštinu NP Krka - arheološku zbirku, etnografsku zbirku, zbirku industrijskih predmeta sa hidrocentrale na Skradinskom buku. Zdravlje svih tih predmeta je njegova odgovornost. On brine da oni budu skladišteni, izloženi, konzervirani, restaurirani. Kad idu na izložbe, on ih pakira, prebacuje. Svaki predmet ima svoj karton (kao pacijent i u njemu cijelu 'povijest bolesti).

-'Kad je nađen, kad je ušao u zbirku, što je on radio na njemu, jesu li ga kustosi obradili, u kojim knjigama piše o njemu. U bazi podataka ima pet tisuća komada predmeta koji su prošli kroz restauratorsku radionicu. Tu su svi predmeti s Burnuma, Nečvena, Ključice, prapovijesni predmeti iz Oziđane pećine, iz Jazinke, imamo i zbirke 'in situ' na tim lokacijama. Plus keramika, koja je u fragmentima, ne može se brojati komadno, ali se svakako radi o desecima tisuća komada - svašta ja saznajem od svog domaćina u Puljanima. I zaključujem - nije ova naša Krka najposjećeniji Nacionalni park samo ove godine u Hrvatskoj. Nego od prapovijesti. Svatko je ovuda bazao, svakog je ova ljepota i divota zavodila i privlačila, ovo Blago Božje mamilo, a voda i vodopadi pojili i opijali. Nisu ni rimski carevi bili mone. Zna je Dioklecijan di će napravit sebi vikendicu, a na istom potezu je Vespazijan i svojoj XI legiji napravio logor i vježbalište, u Burnumu, s amfiteatrom za razonodu, u znak pažnje i zahvalnosti što su ga podržali u borbi za vlast i omogućili mu da se zacari.

Razvoj arheologije

Frederik je jako ponosan na svoju radionicu. Veli da je svakako među prve tri najbolje opremljene u Hrvatskoj, za arheološki materijal - uz arheološki muzej u Zagrebu i Centar za podvodnu arheologiju u Zadru. A što će još biti kad presele u nove prostorije koje se upravo uređuju u susjednim zgradama bivše vojarne u Puljanima, koja je bila neperspektivna za vojsku, ali je itekako perspektivna za razvoj arheologije, Nacionalnog parka Krke, ali i turističkog uzleta cijelog ovog kraja, uzduž i poprijeko, koji još jednom pokazuje kako Krka nije samo Buk i Roški, nego da je i sjeverni dio parka i cijeli ovaj kraj riznica blaga. Gdje god ti oko pane, gdje god staneš, i lopata se zakopa...

- A još kad u sklopu ovog europskog projekta, kojim opremamo ove građevine, dobijemo XRF analizator... To vam je uređaj koji izgleda kao pištolj i koji usmjerite na predmet, on na njega odašilje rentgensku zraku, kupi elektrone koji se od njega odbije... I očitava o kojem se materijalu radi. Svaki metal, kao i otisak prsta, ima svoj trag. I on vam kaže - tu je toliko i toliko postotaka bakra, kositra, olova. U čas posla!'

A moj kolega Ante, on je više stručnjak za 'sekundarne sirovine', pa odoka vidi da u ovom komadu bronze ima 'oho ho' kila. Tridesetak čak, a riječ je o mačkuli nađenoj na Nečvenu, srednjovjekovnoj utvrdi u parku. Bila je na ispiranju, a sada joj slijedi mehaničko čišćenje... Čemu su one inače služile, pita Ante umjesto mene.

- To je kao minobacač. Napuni se barutom, stavi se unutra neko tane... I ispali! Taj je bacač pravio puno buke, bljeska, efekta možda malo manje... Ali tako je to u ratu. Nekad i buka dobro dođe. Kad te izrokaju, a ti pojma nemaš odakle tanad stižu, odakle neprijatelji kroz dim iskaču. U svakom slučaju, nekad je to bila vrh vojna tehnologija, kao recimo Panzerhaubica 2000, a danas je sjajan nalaz. Koji Fredi i dodatno usjaji, izluštra, otme vremenu, hrđi i zaboravu...

17. travanj 2024 00:43