StoryEditor
Spektarmarjansko STABLO

Predmetni bor leži, a tko leži, ne bježi, a i nije baš svježi. Uostalom nek se ukloni - sam

24. svibnja 2020. - 19:53
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Prije tjedan dana u Slobodnoj Dalmaciji novinarke A. Popović i D. Barbarić pisale su o boru koji je mjesecima stajao na klupi na Marangunićevu šetalištu pored crkvice sv. Nikole.

Kolegice su ispitivale slučaj zgrožene činjenicom da stablo mjesecima stoji na jednoj od ne baš gusto posijanih klupa kod crkvice, unatoč činjenici da Javna ustanova za upravljanje park-šumom Marjan ima 60 zaposlenih koji bi se trebali brinuti o mitskom splitskom brdu.

Ali ispostavilo se da javna ustanova ima problema s pravnim okvirom za zaštitu Marjana.

– Nažalost, imamo situaciju zakonskog izostanka prava na gospodarenje šumom. Nemamo zakonsku osnovu za gospodarenje koju konstantno potražujemo od našeg osnivača – rekao je Damir Grubšić, ravnatelj Javne ustanove za upravljanje park-šumom Marjan.

Što se predmetnog bora tiče...

– Za slučaj predmetnog bora koji već dulje vrijeme tamo stoji znamo, no ne ugrožava živote ni sigurnost, kao ni brojni slični slučajevi unutar šume koje bi trebalo pročistiti od brojnih vjetroizvala, na što smo konstantno upozoravali, kako našeg osnivača, tako i meritorne državne institucije.

Nažalost, Grad oteže s procedurom kojom bi omogućio ustanovi ili nekoj drugoj pravnoj osobi pravo na gospodarenje. U budućnosti može se očekivati da će ovakvih slučajeva biti sve više – objasnio je Grubšić slučaj “predmetnoga bora”, koji, po onoj staroj: Tko leži, ne bježi, ne ugrožava sigurnost.

A takvih je slučajeva na Marjanu, očito, više nego radnika na burzi. Jer izgleda da je sada i ovdje lakše gospodariti otpadom nego šumom.

Grubšić je, unatoč zakonskim ograničenjima, za službeničke standarde iznimno hrabro i hitro naložio da se bor ukloni.

I to, kako smo pročitali, vrlo brzo nakon što su novinarke stupile s njim u kontakt.

Olakotna okolnost za javnu ustanovu može se naći u tome da ima samo 60 zaposlenih. A koliko im je samo stabala povjereno na brigu?! Tisuće, više od stotinu na jednoga.

Koliko listova i grana po glavi zaposlenika

A koliko tek grana i listova otpada na glavu zaposlenika? Osim toga, između 60 zaposlenika nije lako odrediti tko će intervenirati. Kao za plaćanje računa u kafiću ili restoranu, jedan šumar odmah viče: “Ja ću.”

“Nema šanse, ti si bio lani”, dodaje drugi. “Samo preko mene mrtvog!” odlučno će treći. “Nemojte da ova sikira proradi”, rezolutno će četvrti.

Peti već vadi motornu pilu, šesti zove vezu u Gradu, sedmi u Županiji, osmi u Vladi... I od prevelikog htijenja palo stablo ostane nepomaknuto.

U kritici neobaziranja na posrnuli bor konstatira se da je pored srušenog stabla i kamera pa su zaposlenici gledali prizor, bez potrebe da išta poduzmu. Ali zar ih se ne može pohvaliti zato što ne vjeruju tehnici i mogućnostima videomanipulacije (uostalom, snimka nije dokaz ni na sudu!), već žele vidjeti vlastitim očima. Oni stoje čvrsto na zemlji i ne žele da od jednog drveta ne vide šumu u cjelini.

Osim toga, zalažu se i za pravnu državu i za poštovanje granica. Kako će sjeći u tuđem? Ne bismo ih prozivali kao nostalgičare, ali ponijeli su se baš kao u onoj poznatoj pjesmi: “Ne može samo da se uđe,/ da se ruši tuđe, lepo sam im rekao/ Ne lomite mi bagrenje...” Ali Đorđe Balašević tada nije imao pojma ni o potkornjaku, ni o preklapanju ingerencija da pola otoka može pripadati drugoj županiji, dio grada drugom gradu...

Za sve su krivi novinari!

Iz činjenice da je stablo uklonjeno nakon novinarskih upita ravnatelju Park-šume u iskrivljenoj logici moglo bi se zaključiti da su za dugo neuklanjanje stabla odgovorni novinari.

Jer da su ranije zvali ravnatelja Park-šume, stablo bi bilo ranije uklonjeno. A tko je po toj logici kriv za pad stabla?

U skladu s novim normalnim, najlakše je optužiti ako ne virus, onda potkornjaka. Ili jugo.

Da prvi nije rovario i da jugo nije puhalo, navedeno stablo – koje je pamtilo bolje dane i bolje uprave – još bi stajalo na svome mjestu, a umorni šetači ili zaljubljeni parovi sjedili bi na šentadi.

Slučaj marjanskoga bora, naravno, otvara niz drugih pitanja, s drukčijim omjerom ozbiljnosti i pošalice. Kao prvo, koliko je takvih srušenih stabala i odbačenih predmeta koji su postali normalni? Pogledajte oko sebe, vidjet ćete ih poprilično. Automobilske olupine ili bijela tehnika na koje se uhvatio prst debeo ruzine i prašine.

Desetljećima neuređena zemljana parkirališta, rupe koje su s asfaltom postale jedno, kao u ementaleru.

Dom omladine u polustoljetnoj izgradnji.

Spaladium Arena i druge nedovršene zgradurine iz kojih strše ruzinave armature kao mladice u voćaka...

I koliko je takvih preklapanja ingerencija u gradu i u državi između kojih počinitelji prolaze kao ulični Schumacher kroz škare?

Na duhovit i inteligentan način preklapanje ingerencija iskoristio je legendarni splitski Pajdo u dvjema poznatim anegdotama. U prvoj kad je zaspao na parkirnom mjestu za automobile. Milicajac koji je mislio da je duhovit probudio ga je uz napomenu da on nije auto da tu spava. “A nisi ni ti pauk da me dižeš”, rekao je Pajdo, predsjednik Visokog prekršajnog suda u sjeni, svjestan preklapanja ingerencija.

U drugom slučaju je pred raspendrekanim milicionerom spas našao u skoku u Rivu. “Sad sam u nadležnosti Lučke kapetanije”, rekao mu je nesuđeni pravni genijalac.

Ali stari dobri Pajdo nikada nije bio profiter. Njemu je bilo samo do mira i bodlerovskoga opajanja. Pajdaši suvremenog tipa, meštri o’ ingropanih ingerencija, posve su drukčiji.

Sasjeć, betonirat, armirat...

Njih opaja novac, moć i briga za privatne probitke. Sasjekli bi oni, betonirali, armirali, zatvorili i ugolfili cijeli Marjan, samo da ih se pusti. Da rade.

Poznati splitski glazbenik Gibonni odavno je napisao pjesmu: “Što je moje, što je tvoje?/ Tako ne mogu razmišljati,/ sve smo gradili u dvoje/ i sve iz temelja sad ćemo podijeliti/ Kome noć, a kome dan?” Ali nitko da učini pravu stvar. Osim toga, pjesma se odnosi na osobne odnose i napisana je u vrijeme kad su grad i javna ustanova, pa i država, sve dijelili udvoje.

Sada se po zakonima jačega država knjiži i na Marjan i na Podrume, nije bitno tko je stariji, tko je sadio stabla, kome je to dio identiteta.

A kada stablo padne, čak i u odnosu Javne ustanove i njezina osnivača, Grada Splita, u rascjepu ingerencija svatko uvjerava da ono nije njegovo. Da je šteta veća, ograđivanje od posrnulog korjenaša bilo bi još glasnije.

A da se može nešto prodati, svatko bi iz petnih žila dokazivao da je sve njegovo, jedan kroz jedan.

I nakon svega što posljednjih desetljeća radimo Marjanu, još ga imamo obraza pitati ča barjak ne vije.

Da je po pravdi, Marjan bi nas stijegom mile trobojnice trebao opandrčiti po glavi. Zaslužili smo. Odavno.

Izdvojeno

28. srpanj 2020 00:46