StoryEditor
ReflektorUZ AKTUALNI (MINI)CIKLUS FEDERICA FELLINIJA U “KINOTECI”, SJEĆAM(O) SE TALIJANSKOG VELIKANA KOJI NAS JE NAPUSTIO PRIJE 15 GODINA

Postmodernist duše

Piše PSD.
19. ožujka 2008. - 17:59
Fellini je prvi napravio velik korak naprijed u stupanju prema postmodernoj okrenuvši se mozaičnim strukturama, snovima, imaginacijama i sjećanjima koji su utrli put njegovoj međuigri stvarnosti i mašte, ali nikad nauštrb - duše

Slatka Anita u ‘Slatkom životu’

Film bi danas teško bio isti da nije bilo jednog čovjeka - Federica Fellinija. Talijanski redatelj nije imao formalnog filmskog obrazovanja, niti je pohađao rimski Centro Sperimentale di Cinematografia, s čijim je diplomcima poslije znao surađivati.

No, jedan od najutjecajnijih ljudi u povijesti kinematografije, ikona europskog baroka, svejedno je više od svih filmaša svoje i idućih generacija uspio stvoriti trendove koji su zauvijek obilježili 20. stoljeće i dali trajno obilježje najljepšoj iluziji koju je čovjek uspio proizvesti - sedmoj umjetnosti. Onoj koja osobne, autorske ekspresije sučeljava artističkim, pa i populističkim fantazijama zamišljenima u (ose)bujnoj starleti Aniti Ekberg kako se bosonoga brčka u fontani Treve, dok joj opako nakvašena haljina boje noći otkriva zamamne obline (“Slatki život”, 1959.).

Po(ds)vijest poslijeratne Italije

Za Fellinijev režijski rukopis, estetiku i općenito filmske preokupacije utoliko je krucijalan kratkotrajan bijeg s putujućim cirkusom na koji se odvažio u dvanaestoj godini života. Vjerojatno i značajniji od kolaboracije s mentorom Robertom Rossellinijem na nizu klasičnih ostvarenja talijanskog neorealizma (npr. “Rim otvoreni grad”, 1945.).

Fellini prima počasnog Oscara
iz ruku S. Loren i M. Mastroiannija

Naime, prilikom putovanja s cirkuskom trupom Fellini se zaljubio u snoliki scenski pokret i veseli teatralni spektakl, ali i ono stvarnosno, neistraženo, što se krije ispod njegove fasade. Cirkusu se Fellini - doslovno i figurativno - konstantno vraćao u svojim (polu)autobiografskim filmskim portretima jednoga mjesta i vremena otvarajući prozor duše unutar svih nas kamerom “samo naizgled lutajućeg pogleda”.

Ispod maske redateljevih nasmijanih klauna, poput, recimo, onih Giuliette Masine i Anthonyja Quinna iz “Ulice” (1954.) kojoj duguje međunarodnu reputaciju, ispod svih onih imitacija “slatkoga života” često se skrivalo autentično lice običnog čovjeka, njegova gorka tuga natopljena melodijama Nina Rote. Tako, neovisno o tome radi li “filmetto” (intimni, mali film) ili “un film de diretta” (živi film), autorski kredo talijanskog redatelja bio je gledati na stvarnost “iskrenim okom (kamere)”, bila ona socijalna, duhovna ili metafizička, nebitno.

Otprilike na te tri kategorije može se podijeliti njegov opus. Fellini je debitirao 1950. godine sa “Svjetlosti varijetea”, nakon čega nastupa novo razdoblje u po(ds)vijesti poslijeratne Italije.

Predigra kultnoj
sceni ‘Amarcorda’

Uklanjanjem ruševina, vjetrovi rata prestali su fijukati u glavama stanovništva. Ekonomsko blagostanje i optimizam granuli su poput sunca nad kojim su se nadvijali crni oblaci koje je, izgleda, samo Fellini primijetio. Stoga je osnovnu tematiku neorealizma, socijalu i ekonomske nedaće, posuo rijetko viđenom psihologizacijom i začeo novi trend, neorealizam duše - zamjetan u njegovim ranijim filmovima “Bijeli šeik” (1952.) i “Dangube” (1953.) - prikazujući ispraznost života materijalno situiranih, a duhovno izgubljenih ljudi.

Pa ipak, već u sljedećem projektu, “La Strada”, priči o ljubavi i ljubomori, “kompletnom katalogu njegova mitološkog svijeta”, Fellini je razorio stilove koje je sam prethodno postavio i počeo se udaljavati od poslijeratnog neorealizma, okrenuvši se neko vrijeme pitanjima, bolje reći tematici spiritualnosti, patnje i spasenja (“Cabirijine noći”, 1957.).

Moza(i)k memoara

“Slatki život” (1959.), nastao u razdoblju ekonomskog booma i uspona konzumerskog društva i (danas nikad aktualnije) celebrity pop-kulture, u kojem su Marcello Mastroianni - kao redateljev (vječni) alter ego – i Anita Ekberg ustoličili pojam coolera, odnosno seks-bombetine, nagovijestio je Fellinijev velik korak naprijed u stupanju prema postmodernoj u naslovima poput “8 ½” (1963.), “Giulietta i duhovi” (1965.), “Satyricon” (1969.), “Amarcord” (1973.) i “Grad žena” (1979.), od kojih se oblikovno-značenjski najviše izdvajaju “8 ½” i “Amarcord”.

U “8 ½”, njegovom prijelomnom, osmomipol uratku po redu (Takeshi Kitano nedavno mu je odao počast u “Glory to the Filmmaker”), Fellini je prvi redatelj koji je ustoličio postmodernistički termin “metafilma” i “filma o filmu” te pretvorio vlastitu stvaralačku krizu u umjetničko (remek)djelo.

Tužni klauni - Giulietta Masina
i Anthony Quinn u prizoru iz ‘Ulice’

S druge strane, “Amarcord”, Fellinijev posljednji istinski veliki film, razlomljeni mozaik memoara na njegovo djetinjstvo koji ne pripada ni jednom centralnom liku, svojevrsna je preteča suvremenih “kratkih rezova” Roberta Altmana, P.T. Andersona ili Alejandra Gonzalesa Inarritua, uz Hitchcockov “Prozor u dvorište” (1954.) u kojemu svaki prizor nudi pogled u neki drugi život i priča neku drugu priču, dok je utjecao i na Scorseseove epske kronike o mafiji poput “Dobrih momaka” i “Casina”.

U (de)konstruiranju “odraza u zrcalu samog kreativnog čina snimanja”, odnosno veličanstvenoj odi seksualnom sazrijevanju i nestašlucima mladosti koji slave život obojen pastelnim bojama uriniranja, masturbacije i “miješanja” golemih sisa, Fellini je razbio lance klasičnog linearnog pripovijedanja i okrenuo se mozaičnim strukturama, snovima, imaginacijama i sjećanjima, kauzalnim odnosima i logičkim vezama koje su utrle put njegovoj međuigri stvarnosti i mašte, ali nikad nauštrb – duše. Fellini je, uostalom, režirao snivajući svoj san, a njegova fantazija nikada nije bila puka stvarnost, nego tek materijal od kojega se prave (veliki) filmovi.

Jeste li znali da je...?

- nadimak Federica Fellinija bio Il Maestro i FeFe 
- inspirirao izraz “felinijevski”
- pokazivao tešku narav na snimanju filmova
- proglašen jednim od deset najboljih redatelja svih vremena po izboru “Entertainment Weeklyja”
- držao da je Oscar kinematografska svetinja, a osvojio ih je pet, četiri za najbolji film izvan engleskoga govornog područja (“Ulica”, “Cabirijine noći”, “8 ½”, “Amarcord”) i jedan za cjelokupni doprinos sedmoj umjetnosti
- “amarcord” u prijevodu - “sjećam se”
- često izjavljivao kako je lakše biti vjeran restoranu negoli ženi
- obožavao Chaplina, Bunuela, Dreyera, Griffitha i Eisensteina
- cijenio opus redatelja Kena Russella i Akire Kurosawe, odnosno pisca Georgesa Simenona
- bio veliki fan superjunačkih stripova Stana Leeja (“Spider-Man”, “Hulk”)
- međunarodna zračna luka u Riminiju nosi njegovo ime
- umro 31. listopada 1993., na isti dan kao i River Phoenix, tj. dan nakon što je proslavio 50. godišnjicu braka sa suprugom Guilietom Masinom koja je glumila u gotovo svim njegovim filmovima
- pokopan u istoj brončanoj grobnici kao i njegova supruga Giulietta i sin Piero Federico, smještenoj na glavnom ulazu groblja u Riminiju

Biografske crtice

Federico Fellini rođen je 20. siječnja 1920. u Riminiju u obitelji srednje klase s četvero djece. Dobar dio djetinjstva provodi kod bake na selu, a školovao se u katoličkom internatu. Školu, uzgred, nikada nije volio. Od nje je i pobjegao u cirkus.

Tako, Fellini napušta studij prava u Firenci i okreće se crtanju karikatura i stripova, da bi mu se opet vratio kako bi izbjegao vojni rok. Godine 1939. seli se u Rim i preživljava zahvaljujući karikaturama i pisanjem za crnu kroniku. Nakon što se sprijateljio s popularnim glumcem Aldom Fabrizzijem, Fellini počinje pisati skečeve za njegovu kazališnu trupu, polako i za film, gdje konačno upoznaje velikana i klasika neorealizma Roberta Rossellinija.

Izdvojeno

12. srpanj 2020 05:34