StoryEditor
ŽivotLava ljubavi

Rajko Dujmić je uglazbija Dalmaciju, pogodija je u šuštu: Splitskome je festivalu udahnija život, tu se rodilo i prijateljstvo, strastveno i ludo

6. kolovoza 2020. - 14:31
Neja Markičević/HANZA MEDIA

Možda nan neće na prvu bit jasno kakve veze imaju Split i Dalmacija s Rajkon Dujmićen, ali to je samo zato šta smo zaboravili kako je jednom davno, ima tome i četrdeset godina, Split bija predvodnik puno dobrih i kvalitetnih stvari u onoj državi koja je bila pet puti veća od ove današnje. Oćeš u kulturi, oćeš u muzici, novinarstvu, književnosti, kulturi općenito, industriji, građevini, pomorstvu...

Tako je i Rajko Dujmić jednoga tamo davnoga lita krajen sedandesetih osvanija na Splitskome festivalu, doša je ka mladi gastarbajter na rađu, ali ne u Švabiju, nego u Dalmaciju koja je tada bila glazbeni centar – vidit može li bit šta posla i za njega tu. Najčudesnije, mladenačke godine Festivala već su pomalo prilazile u zrilost, u rutinu. Još je uvik cila Juga pivala po notama s Prokurativa, ali već su bile ispivane Runjićeve i druge antologije, Arsen se najidija doživotno kad su mu zviždali prid velikin Ginon Paolijen jer je raja krivo shvatila ko je dobija prvu nagradu publike (Dedić je dobija prvu žirija), pa više nije dolazija (ipak je pod falšin imenon napisa godinu kasnije "Kud plovi ovaj brod").

Zvizde Sanrema ka Domenico Modugno, Claudio Villa, Iva Zanicchi, Milva, onda i Tony Christie, "The Shadows" i "The Lords" već su polako i zaboravljeni, a 1980. u nebo je otputova i fantastični Tomislav Zuppa. U sutonu festivala pojavljuje se nova generacija tekstopisaca, pisnika i novinara koje je zapasa neprocjenjivi Runjić; Momčilo Popadić je s "Oprosti mi pape" 1978. bacija publiku u afan, a iduće lito Fiamengo briljira sa "Nocturnon". Sve je piva Oliver.

"Novi fosili" lansiraju se u dalmatinsku šansonu s pismom "Diridonda" koju je 1977. napisa (a ko će) Runjić, a Dujmićevo ime pojavljuje se 1978. u nježnoj "Neka vali gingolaju svoje barke". Autor te pisme je Marko Demicheli, jedan beskrajno talentirani tumač Dalmacije i Mediterana, povjesničar umjetnosti, skladatelj, pisnik i slikar čiji je značajni opus prikrila naša čuvena prašina zaborava. I mlad je iša s ovoga svita, kobne 1990. godine koja je odnila i Popadića i Tomu Bebića.

Ali vratimo se Rajku. Svoj put u dalmatinsku šansonu prokrčija je ka pravi Dalmatinac. Zdenku Runjiću je pokaza na Popadića i reka: "Otet ću ti ovoga čovika!".

Tako je počelo jedno prijateljstvo, strastveno, ludo i danonoćno. A plod te poetsko-skladateljske ljubavi rodija se već na idućen Festivalu: "Reci mi tiho, tiho". Da nije sam ispriča nikad ne bi pogodili koju je simboliku ovi duet vidija u toj pismi: zabavu na starome groblju u Popinome Blatu na Korčuli! "Kad poželiš opet djetinjstvo u luci, miris toplog kruha u majčinoj ruci, reci mi tiho, reci mi najtiše, samo ja ću čuti – ja i nitko više!"

Sad kad znaš ovi njihov kontekst i opet čuješ tu pismu, sve ti se privrne u glavi – to je tajni život pisama! Sve drugo bilo je javno. Publika je pošandrcala od sriće, zaljubljeni su bili još zaljubljeniji, a Dujmić je na Popine stihove dava novi, mladenački život Splitskome festivalu. Ali nisu ta dva kampjuna imali vrimena čekat lito i festivalske termine. Izbacivali su hitove i lomili srca ka na traci! Kako bi bili brži, Momo je Rajku kupija gitaru, samoizolirali bi se u Prigradicu – pa udri. Piši, briši, note riši! Pivan pisme dok me ko ne trisne!

Rajko je na Popine šansone one, dalmoljubne i one ženoljubne kačija note koje nisu bile toliko "totalno naše" ka šta su bile Runjićeve, ali pogađale su bez greške: u glavu, u dušu, u srce, udrila bi te letrika kroz cilo tilo. I tija bi nekome reć: "Ajme koju san dobru pismu čuja", ali taj je već zna tu pismu pivat! Svi su ih znali!

Ima li išta dalmatinskije od one sanjive i ranjive "Ne budi me, mati", one ljubavne i totalno neobične "Tonke", one vagabundske "Skitnice" i još jedne mirisne (ali izvorno ne i navijačke!) "Plave košulje"?

A di su dvi antologijske "Ključ je ispod otirača" i "Neveni žuti, žuti" (ima li koga da nije sakriva ključ ispod tapeta, ali se o tome mučalo, a ne pivalo, a ko je ikad nevene stavija u pismu?!), pa još pretužne "Momo, zašto plačeš", i bisernoga niza "Čuješ li me, je l' ti drago", "Nemaš više vremena za mene", "Gdje su ona obećanja", "Ne znam koji vjetar puše", "Nikad više staro vino", "Ti si moja kiša blaga", "Tko zna s kim ti čekaš zoru", "Pomorska večer"...

Rajko je Dujmić, iako je govorija i živija ka pravi Purger, disa i uglazbija Dalmaciju, pogodija je u šuštu, a onda je kad su svi mislili da od njega više nema ništa, usrid ratne 1991. godine ciloj zemlji da "Moju domovinu", koja bi, da nemamo drugu i stariju, bila najlipša himna jedne države! Par godina prije toga donija je i eurovizijsku pobjedu, prvu i jedinu našu.

Dava se cili, trošija do kraja, erupcija nota šta je sukljala iz toga malešnoga čovika prikrila je toplon lavon milijune srdaca, ali ta se žerava za razliku od one pompejanske nikad neće oladit. Dok god se u mraku žari jedna cigareta, dok su god lancuni od ditinjstva isti, dok plovi misec iznad grada, dok traje ljubav jača, jača i dok stoji moje sunce i moje nebo, bit će tu – sa nama! Ka šta mu i prezime govori, Dujmić je mali Dujam, naš, zauvik. A mali Duje – Dujmić neka je u malome, anđelskome raju – Rajku. Di je vična pisma.

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 15:12