StoryEditor
ŽivotIgla i konac

Ove dvije Dalmatinke svoju su struku okrenule u pomoć: U Domovinskom ratu šivali smo jastuke za lijesove, danas šijemo maske za preživljavanje

7. travnja 2020. - 22:22
Džemila na jednoj od svojih revijaNikola Vilić/Hanza Media

Koliko god se mi zafrkavali u vezi korone, ovakvu tjeskobu i neizvjesnost oni preko četrdeset zadnji su put vjerojatno osjetili u vrijeme Domovinskog rata.

Tek nas očekuje nepovoljna “ekonomska rebatajica”, što bi u životima mnogih ljudi zapravo bio eufemizam za puko siromaštvo. Da, od ovoga što nas je snašlo još ćemo se dugo oporavljati, čak i ako zdravstveno prođemo neokrznuti. No, na muci se poznaju junaci! Neki među nama, nećemo ih sve nabrajati, heroji su novog doba već po vokaciji svojih zanimanja, ali u borbu za lakše preživljavanje uključili su se i pojedinci koji su mogli spašavati svijet jednostavnim doprinosom da - stoje doma i miruju...

Ipak, mirovati nije htjela dizajnerica Džemila Dilberović iz Dubrovnika, koja se uistinu požrtvovno uključila u borbu s koronom, i to na način na koji može i zna: besplatnim šivanjem maski za Civilni stožer Dubrovačko-neretvanske županije i druge potrebite, te je u tom smislu sa svojim radnim timom već isporučila više od dvije tisuće maski!

Dok neki oglašavaju šivanje i zarađuju na predmetima koji nikad neće dugoročno zaživjeti kao modni dodatak, nego će trajati koliko i puka nevolja, Džemila je - pazite sad - kao jedna od onih koji su u javnosti percipirani kao dizajneri visoke i za mnoge cjenovno teško pristupačne mode, u ovoj krizi pokazala veću humanost od mnogih “proletera”. Njezin angažman, važno je reći, nije tek puka poza, nego uistinu krvav višednevni rad, koji će nastaviti koliko god bude trebalo!

image
Privatni Album

’Ma kakve fensi maske!’

- Za koga ćemo u ovoj krizi zasukati rukave i pomoći ako nećemo svome gradu i svojoj zemlji, ljudima! Ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet dizajnirati nekakve fensi-maske niti naplatiti rad. Kad sam potrošila sve pamučne materijale koje sam imala u šivaonici, zatražila sam jedino da mi daju materijal za veću količinu maski, i to nam je omogućila Županija. Već tjednima (danonoćno po potrebi) šijem sa svojom djecom Lejlom i Kasimom, a projektu su se priključile i žene iz udruge “Dubrovačke mame”. Stoga im želim poimence zahvaliti, one su: Dragana Pogac, Valentina Kuzman, Ivana Mezea, Franica Lasić, Bernarda Golub, Carmela Grgurević, Dubravka Plasić, Dita Lipanović i druge.

Maske su inače dvoslojne, u njih se može umetnuti sterilna gaza, perive su i pokazale su se za izradu zahtjevnije nego što sam očekivala jer je posao prilično delikatan, a uključuje i peglanje. No, ako je nekome pomoglo, vrijedi truda, krvavih očiju i bolnih leđa - ilustrira dizajnerica, osmjehujući se.

Ironično je što je dizajnerica Dilberović, iza koje “čuči” brend glam-haljina “Lella Design”, nedugo prije početka krize otvorila luksuzni studio i showroom na lokalitetu dubrovačkih Lazareta, dakle upravo na mjestu gdje se nekoć nalazila karantena za pomorce potencijalno oboljele od kuge i drugih onovremenih zaraznih i smrtonosnih bolesti.

- Život nekad svima napiše tragikomičan scenarij, eto umjesto punog poslovanja u sezoni sad mi je dućan i doslovce “u karanteni”, ali iz njega sam izvukla šivaće strojeve - i ne gase se! Sve je drugo stornirano, revije su otkazane, a tko zna što nam donosi sutra. Bitno je da izdržimo aktualni trenutak, i pomognemo koliko možemo. Nije sve u novcu - jednostavno poručuje Dubrovkinja Dilberović.

To jako dobro zna i Splićanka Božena Martinčević, jedna od najistaknutijih domaćih predstavnica umjetničke modne scene, pionirka etno-mode i dizajna u Lijepoj našoj uopće. Vratimo li se na početak ovog teksta u kojem smo povukli paralelu između Domovinskog rata i aktualne krize zbog sasvim novog globalnog neprijatelja, valja se prisjetiti kako je i tada obol borbi na sebi svojstven način dala Martinčević kao jedna od prisutnih i istaknutih dizajnerskih pregalica toga vremena.

image
Božena Martinčević, slikarica umjetnica snimljena u svom domu
Vojko Bašić/Hanza Media

Naime, Božena Martinčević, koja je godinama vodila “Salon Nostalgija” u Marmontovoj ulici kao svojevrsni muzej, u vrijeme Domovinskog rata bila je u svojim srednjim godinama i zenitu snage na modnoj sceni Splita. Među prvima javila se tada u “Art-gardu” te se stavila na raspolaganje Četvrtoj gardijskoj brigadi, čiji je i danas član (točnije, Umjetničke sekcije veterana Četvrte).

Srce, pamet i puška

- Tu nije bilo kalkulacije nego samo srce, pamet i puška! Budući da sam ja žena i nesvikla na pušku, uzela sam svoj alat umjesto oružja: iglu i konac, kao što i sad rade neke mlade kolegice s ovim šivanjem maski, ne mislim na one koji su iz nevolje napravile biznis, takve i takvi neka se posrame pred Bogom. Dakle, ja sam tada kao dizajnerica i šalturica radila sljedeće: šivala sam jastuke za lijesove poginulih hrvatskih vojnika, te jastučiće za njihova odličja. Sjećam se da sam najviše tih “kušinića” sašila uoči pogreba generala Pauka u Marini... - prisjeća se “teta Božena”, danas žena u osamdesetim godinama.

Išlo je ovako, veli: nazvali bi je dan ranije iz gradskog protokola i naručili jastuke. Uvijek su bili od pliša, a jednom je oderala dvije fotelje iz vlastitog stana jer nije mogla nabaviti materijal.

- Trebalo je biti bordo boje, nijanse svijetle krvi. Za odličja sam izrađivala ukrasne kušiniće, sa hrvatskim pleterom, a za podglavlja jednostavnije. Ne znam broja koliko sam ih sašila, u svakom slučaju, svaki je kušin značio jedan život manje. Tako da ih je bilo i previše - tužno će naša sugovornica, koja je nedavno Muzeju grada Splita kao zaslužna modistica darovala svoj cjelokupni fundus od trideset antologijskih haljina za stalni postav u pripremi.

- Kad je nevolja, zadnje na što čestit čovjek smije pomišljati je novac, jer njega ionako neće nitko ponijeti u grob, ali će zato preminuti miran sa svojom savješću. Imala sam puno puta priliku zaraditi, ali neke sam angažmane odbijala. Na primjer, nudili su mi još prije Domovinskog rata “brending” Gospe iz Međugorja, to jest ponudu da dizajnerski vizualiziram lik Gospe s njezinim prepoznatljivim velom, ali u dalmatinskoj pučkoj nošnji. Ja da trgujem svetinjama? Odlučno sam odbila. Ni u najvećoj osobnoj krizi nisam htjela naplatiti, recimo, haljinice za umrlu djecu, koje moraju izgledati kao minijaturne vjenčanice. Jednom mi je časna sestra u suzama došla naručiti vešticu za preminulo dojenče svoje sestre. Šivala sam i plakala, ali dinara uzela nisam.

Živo se sjećam i vremena otprije tridesetak godina, kad sam za rodilište šivala haljinice za djevojčice, najčešće četvrto ili čak kasnije uzastopno rođeno žensko dijete po koje primitivna rodbina, ojađena zbog rađanja “puste jalove ženskadije”, nije htjela doći. E pa te će curice izać’ iz rodilišta kao kraljice, rekla sam sebi i našila dvadesetak veštica te ih sve darovala. Jadan ti je onaj koji u crni dinar gleda jer će ga na kraju u bolesti izist! Bože spasi posrnule duše - pobožno je poručila požrtvovna doajenka hrvatske etno-mode i Art-gardistica, teta Božena iz Splita.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. studeni 2020 10:49