KAD RASKITITI BOR? Kakvo je pravilo u Vatikan donio papa Vojtila?

Čim prođe Božić, a pogotovo Nova godina, približavanje prvog idućeg blagdana, Tri kralja, u mnoge unosi nemir i zbunjenost. Kad treba “raskititi” bor? Postoji li uopće neka “zapovid” na tu temu, pitanje je koje istražila Slobodna Damacija.

Na brdovitom Balkanu je to pitanje dodatno multiplicirano približavanjem Božića pravoslavaca, istog Božića, doduše, ali Božića koji se slavi po drugom kalendaru i djelomice drukčijim običajima. Zbog toga je za mnoge ljude pitanje od nacionalnog značaja pospremiti bor i božićne ukrase i svjećice prije negoli stigne “njihov” Božić.

A stvar je zapravo vrlo jednostavna, pogotovo za ljubitelje Božića koji su skloniji sadržaju, a manje formi. Uostalom, božićna drvca uopće nisu nešto što pripada dugoj kršćanskoj tradiciji i relativno nedavno su ušla u tipični božićni asortiman. Prvo poznato okićeno drvce na svijetu zabilježeno je u Bremenu 1570. godine, a kasnije se iz Njemačke i Austrije kićenje bora proširilo na svijet.

Suvremeni božićni običaji su uglavnom srednjoeuropskoga podrijetla, iako se primjerice za “izumitelja jaslica” smatra Franju Asiškoga, dok se prvo kićenje bora pripisuje pak Martinu Lutheru. Okićeno božićno drvce brzo se proširilo luteranskim krajevima Njemačke, ali već u 18. stoljeću i katolički krajevi Njemačke prihvaćaju novu modu kojoj nije trebalo puno vremena da se proširi katoličkim dijelovima srednje Europe, ali i luteranskim dijelovima na sjeveru.

U Hrvatsku je običaj kićenja stabla, u prvo vrijeme bjelogoričnoga, došao tek 1850-ih, kada su modu prihvatile plemićke obitelji koje su tako postale nositelji nove tradicije, jer su do tada Hrvati imali samo badnjak i drvenu kladu, koja bi gorjela cijelu noć. Ukrasima uzetim iz prirode poput orašastih plodova, bajama, oraha, crvenih bobica..., dugo se ukrašavala jelka za Božić, a ubrzo su se na drvce počeli stavljati i slatkiši.

Tako su se u kontinentalnoj Hrvatskoj sve donedavno na drvca vješali i šareni bomboni. Božićni vijenac, pak, također je rezultat prožimanja luteransko-katoličkih običaja. Suvremeni adventski vijenac, naime, prvi je napravio luteranski pastor Johann Hinrich Wichern u prvoj polovici 18. stoljeća.
Ruku na srce, i sam Božić se slavi s “odmakom” - prva godina za koju se može reći sa sigurnošću da je Božić slavljen kao danas, bila je 336. godina. No malo je danas onih koji slave rođenje Isusovo, vjerujući i svjedočeći svoju vjeru na način koji je on propovijedao.

No, kad raskititi božićno drvce? Kad pospremiti kuglice i svjećice? Čini se da su mogućnosti brojne jer svaki kraj ima svoje običaje. Hrvatsko bogatstvo božićnih običaja, ali i odgovor na ovo pitanje treba tražiti u činjenici nekadašnje rascjepkanosti hrvatskoga nacionalnoga prostora, tako da Hrvati širom nekadašnjih monarhija koje su vladale ovim krajevima imaju svoje zasebne božićne običaje, od Slavonije, pa čak i Vojvodine, pa sve do Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske.

No i papa Vojtila je u Vatikan bio donio običaj iz svoje domovine, Poljske, koji se održao do danas - Vatikan svoje ukrašene borove drži sve do Svijećnice, 2. veljače. Ukratko, pravila o skidanju božićnih ukrasa nema, pa tko voli - neka mu svijetli do Uskrsa! Nitko mu ne može reći da je krivovjeran, piše Slobodna Dalmacija.