Crveni baloni ponovno lebde nad stratištima, a iz mraka vreba krvožedni demon Pennywise kojemu naškoditi može samo Klub gubitnika iz gradića Derrya, sada sačinjen od odraslih ljudi.
Novu filmsku jesen otvorilo je drugo poglavlje nadnaravnog filma strave 'Ono' (It), nastalog prema književnom predlošku maga horora Stephena Kinga.
Suprotno najavama iz teasera, nastavak 'Onog' u zastrašivanju je inferioran prethodniku. Klaun (Bill Scarsgard ponovno upadljiv u cirkuskom kostimu) kao esencija zla ponavlja obrazac napada iz prequela, bez mrvice inovativnosti u 'pristupu'.
No i tako repetitivan ostavlja snažniji dojam od hrpe kompjutorski generiranih monstruma koji ni uz svu gomilu ticala, bodlji i gadnih izlučevina jednostavno nisu dovoljno jezivi da biste zbog njih zažmirili od užasa.
Filmu argentinskog redatelja Andya Muschettija napadno nedostaje stupnjevane napetosti, ključnog sastojka dobrog horrora.
Umetnuta epizoda s ritualom za trajno istjerivanje zla infantilnošću samo šteti cjelini koju narušava i (pre)više pojedinačnih sudbina članova Kluba luzera, zapetljanih nasumičnim preskocima u djetinjstvo.
Septet 'luzera' zbog brojnosti se ne stigne karakterno produbiti, ma koliko se glumačka postava trudila likovima udahnuti život. Jessica Chastain standardno je pouzdana, ovaj put kao Beverly, jedina žena iz gubitničke klape, višestruka žrtva obiteljskog nasilja.
James McAvoy prezentan je u ulozi vođe Kluba luzera, iako njegov junak, filmski scenarist bremenite prošlosti, ne koristi ni deseti dio liderskih moći kojima raspolaže. Isaiah Mustafa kao tamnoputi starosjedilac Mike distanciran je i dosadnjikav meštar ceremonije izgona Onog.
Bill Hader svog stand-up komičara Richiea gradi ponešto prenapadno, u maniri Jima Carreya, dok Jay Ryan zbog gore spomenutog 'avengerskog' sindroma masovnosti ostaje tek skica uloge Bena, bivšeg debeljka i žrtve bulliynga.
Nešto je bolje višestruke fobije ispoljio James Ransone kao sveđ uplašeni mešetar Eddie.
Drugi dio 'Onog' bolje bi zaživio kao psihološka studija likova na pragu 40-tih, trajno povezanih tegobnim odrastanjem, negoli horor širokog spektra.
Traume iz djetinjstva kojima se hrani Pennywise kao utjelovljenje zla moćniji su izvor straha od cijele vojske zombija koji bezglavo tumaraju velikim platnom, ne bi li sequel zaradom što više približili izvorniku iz 2017. godine.