Moskar Zabava

DUBROVČANIN S USPJEŠNOM FILMSKOM KARIJEROM

VLADIMIR GOJUN, MAJSTOR SLAGANJA POKRETNIH SLIKA Da nisam 'otpao' na režiji, nikad ne bih otkrio čari montaže!

DUBROVČANIN S USPJEŠNOM FILMSKOM KARIJEROM
Njegovo se ime provlačilo kroz brojne projekte, filmske, tv i dokumentarne serijale, i Vladimir Gojun već odavno je i u svojoj zajednici filmskih radnika postao itekako cijenjeno ime. Ovaj Dubrovčanin koji sad već polovicu svog života živi u Zagrebu ne propušta doći doma u Grad, bilo poslom bilo na odmor, a tako je i ovoga puta – zamiješao je posao i zabavu, sudjelujući u projektu redateljice Antonete Alamat Kusijanović, dugometražnom igranom filmu Murina koju suproducira i sam Martin Scorsese. Vlado će svoje vještine pokazati u montaži projekta koji mu se svidio, a presudilo je i dugogodišnje prijateljstvo s redateljicom. „Antoneti super ide, uspjela je u nekoliko par godina sebe etablirati kao novu nadu filma, nagrade s prethodnim filmom „U Plavetnilo“ su učinile svoje i dosta je ozbiljna produkcija 'Murine', sve je bazirano u našem akvatoriju, sad su snimali na Kalamoti gdje sam i ja proveo nekoliko dana. Poznamo se već 20 godina, i nekako se poklopilo da smo uspjeli, da nas dvoje ljudi iz Grada surađujemo na nekom važnom projektu.” Montaža nije jedino čime se Vlado bavi, njegov redateljski potpis već smo viđali i u dokumentarcu 'Ciklusi', i filmu 'Bebe na vole – Times of Great Depression', ali – to je samo hobi. „To je stvarno hobi, kad mi neka tema zapne za oko, promislim ima li se smisla snimati, često su to filmovi više vezani za meni bliske ljude što je neka vrsta mog komfora, napravim neki prečac da se bacim u priču. Režija je ipak sporedna zanimacija, nije mi prioritet, montaža je ipak moja prava ljubav koju sam uspio kroz godine odnjegovati. Kad krenem pregledavati materijal i slagati iz toga priču, to mi je puno izazovnije.”

Čarobne pokretne slike


Zašto montaža pokretnih slika, zašto ne montaža klima ili neko drugo zanimanje?
„Od ranih godina sam bio jako zainteresiran za umjetnost, najviše glazbu i likovnost, prema tome sam kao klinac imao afinitet, tu su me nekako i usmjeravali i kad sam postao svjestan pokretnih slika filmovi su me brzo obuzeli, gutao sam ih. Kad sam dobio prvi videorekorder bio sam učlanjen u sve videoteke u gradu i gutao filmove non-stop. Dok si klinac nemaš neki korektiv, ne znaš što je dobro i umjetnički kvalitetno nego gledaš ono što te zabavlja, pa sam gledao sve što mi je došlo pod ruku, nekad po 4-5 filmova u nizu.” To je sigurno zabrinulo tvoje roditelje, sto posto su se pitali je li sve u redu s tobom... „Pa jesu, naravno, nakon svih mojih filmskih maratona, ali tata je recimo uvijek poticao taj slobodni izbor, naravno morao sam i ove svoje prave obaveze i dužnosti obavljati, ali mogu samo reći da sam zahvalan da nisu imali neke restrikcije. Tek u srednjoj sam uopće otkrio da postoji akademija u Zagrebu. Prva je ideja bila ići na režiju, prvi put sam otpao odmah u prvom krugu. Potpuno slučajno sam nabasao na odsjek montaže na zadnjoj stranici upisne brošure i uvjete za montažu koji su bili puno jednostavniji. Odlučio sam iduće godine poći i probati, i uspio sam od prve i to je najsretnija i najbolja stvar koja mi se u životu dogodila.” Nekad nešto ne dobiješ jer nije za tebe, samo se to shvati nešto kasnije. „Točno, kad si klinac to ti je kraj svijeta, ali koja sreća... U početku sam vrlo malo znao o tome i prije nego pođeš tamo misliš da si vidio mnogo toga, i tek kad dođeš vidiš koliko pojma nemaš, otkriješ svjetove za koje nisi znao da postoje i u tom se smjeru i dan danas nalazim, promijenilo mi je život. Danas kad bi imao nesreću da moram birati, ne znam što bi radio, kako bi se prekvalificirao, na neki zanat možda, nemam pojma... Moraš nekako valjda i znati što te veseli u životu pa tako nekako se izdefiniraš. Iako sam dosta toga zaslužio radom, stalno ponavljam kako sam imao puno sreće, jer postoji mnogo mojih kolega koji nemaju toliko uspješnu karijeru, kao nas nekolicina koji možemo birati poslove. U ovoj atmosferi u državi gdje ti je egzistencija uvijek upitna nije lako. U mojoj branši bi se negdje drugo puno bolje živjelo, ali imamo iracionalni fetiš da ponekad stvorimo i neko malo umjetničko djelo. Ima puno mazohizma u ovome čime se bavim, pogotovo ako si jako posvećen, što nekad donese loše rezultate na okolinu i odnose oko tebe, ali i s time se boriš.”

Kreativci-mazohisti


U Zagrebu živiš već pola života. „Ali dosta radim u cijeloj regiji – Bosna, Slovenija, nešto malo u Srbiji, nedavno sam surađivao na dva kratka igrana filma s dva američka režisera, završio sam sad film o izbjegličkim kampovima u Kurdistanu s jednim odličnim talijanskim režiserom, širi se moj spektar djelovanja, i super mi je što imam takvu priliku, to čovjeka obogati.” Tko ti je najinteresantniji, po pitanju priča, u kinematografiji regije? „Meni je potpuno banalna ta rasprava koju ljudi često potiču tko u regiji radi bolje filmove. Mi svi ovdje puno više ovisimo jedni o drugima, suradnja je neizbježna, ne bi je trebalo kočiti pogotovo u periodu gdje imaš koprodukcije među državama bivše Jugoslavije, to je nešto što nam svima treba da bi ljudi mogli finalizirati projekte. Novaca u filmu je uvijek malo, i u cijelom našem krugu ima strašno puno kvalitetnih i kreativnih ljudi i ta je suradnja neprocjenjiva. Tako sam i ja imao priliku za susrete i prijateljstva. HAVC je s vremenom dosegao odličan status. Unatoč kvaliteti nekih filmova, lobiranje je neizbježno, zato je hrvatski film i došao na svjetsku mapu, imali su uspjehe na velikim svjetskim festivalima, to su velike stvari. To povuče jednu novu struju, stvori se polet, lakše je doći do financiranja narednih projekata, a kvalitetni ljudi postanu primjetljiviji na sceni. To je posao i filmskih fondova koji kroz zadnjih par godina prolaze kroz turbulentne promjene i dok god se politika upliće, to nikad nije dobro, to nam neće donijeti uspjeh, a cenzure uslijed volje nekolicine ljudi koji nerijetko uopće ne razumiju suštinu stvari ne smijemo tolerirati.” Radio si i na projektima tv serija. „Radio sam prije par godina montažu serije za HRT po imenu 'Da sam ja netko', koja je nastala iz filma 'Ti mene nosiš' kojeg sam također montirao. Vjerojatno slijedeće godine imam potencijalnu suradnju s Vinkom Brešanom u tv seriji, ali nije još ništa definirano. Razlika između serije i filma je prilična, ovisi o puno faktora i televizijskim formatima. Kod nas je to nezahvalno, programske sheme bilo koje domaće televizijske kuće su po meni disproporcionalne prema onome što bi one trebale proizvoditi. Masu nekih serija piše se šturo i površno, sadržajno su razvučeni i ne razvijaju se, što je problem scenarija i dramaturgije, a tu je i pitanje budžeta. Kad pogledaš velike strane serije za velike tv kuće, tu nekad epizoda jedne serije košta duplo više nego koliko košta snimiti film u Hrvatskoj što bitno utječe i na kvalitetu naših serija. TV u svijetu se zadnjih nekoliko godina razvila u mnogo jači medij po pitanju utjecaja i raznovrsnosti. Ovo kod nas još su dječji koraci. Zapravo bi HRT trebala poticati proizvodnju, zato plaćamo pretplatu. Oni su zakonski obavezni proizvoditi domaći program, a oni godinama sustavno odbijaju raditi išta više osim licenciranih emisija koje masno plaćaju. Zbog toga postoji prijepor između određenih strukovnih udruga jer nema proizvodnje, a pritom ni posla za filmske djelatnike. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina se proizvodilo serija i dokumentarnih emisija nemjerljivo više nego danas. HRTov dokumentarni program danas nonšalantno odbija otkupiti cijelu godišnju produkciju dokumentarnog filma, što im je obaveza, uostalom ti filmovi su rađeni da ih javnost vidi, financirani su javnim novcem."

Suludi anonimus


"Slučaj koji je zadnjih par mjeseci napet, gdje su filmovi koji su u svijetu prepoznati i nagrađivani, poput Srbenke, odbijeni uz suluda objašnjenja. Po njihovoj procjeni ti su filmovi često politički nepodobni, a obvezne recenzije pišu anonimno, što je nenormalno, nemaš pojma tko je to odbio. Čak su neke filmove lažno optuživali za promicanje jugočetništva, kao npr. kolegi koji je snimao film o školi u Bosni koja ima postavljenu žicu u dvorištu i dijeli hrvatsku i muslimansku djecu, bio nagrađen na festivalu katoličkog filma ekumenskom nagradom, da bi ga HRT odnosno nepotpisani anonimac optužio da potiče rat i nabacuje krivnju Hrvatima. Tko su ti ljudi? Nitko ne želi stati iza toga. Bio sam umjetnički savjetnik u HAVC-u gdje procjenjuješ i recenziraš, potpisuješ se imenom i prezimenom, ljudi žele znati tko si, nemaš se čega bojati, obavezan si svoje ime staviti iza toga, a procjene koje ja donosim nikad neće biti pogodne za sve ljude koliko god se neki ljutili. Zato i postoje komisije. Trenutno se javnost pa tako i strukture vlasti ponašaju tako da negiraju povijest, kao da nije bilo ničega od devedesete unatrag. Da li to znači da mi rođeni u sedamdesetima nismo postojali, ili što? Dan danas se svađaju i prepucavaju o jednom te istom, to samo govori koliko smo eutanazirani kao narod, koliko nam budućnost nije ni bitna, i za 50 godina prepucavat ćemo se o istome. Naravno, za sve postoji povijesni kontekst ali kakve to veze ima s nekim tko je na primjer rođen prije pet ili deset godina?!”
Imaš li ideju koja bi te okrenula ka snimanju ili montaži i režiranju priče koja ima veze s Dubrovnikom? „Jednom prilikom sam radio s povjesničarkom Slavicom Stojan dokumentarac o Držiću. Moj prvi dokumentarac Ciklusi bavio se mojim najboljim prijateljem koji je Dubrovčanin, ali meni je želja i ideja da nađem neku temu koja nije vezana izrazito za zidine. Za mene bi zanimljiva tema bila svaka priča koja ne uključuje isfurane dubrovačke vedute. Zidine nisu jedini identitet grada, ima puno toga za snimiti van tog kamena. Prije par dana sam šetao do doma i prolazio cijeli jedan dio kraj kasarne gdje sam se ja igrao kao dijete, svaki nam je dan bio avantura, danas je sve obraslo dračom, igralište je pretvoreno u parkiralište, neke zgrade su tu, i eto ti priče, kojom se logikom sve to mijenja, ima u gradu priče koliko hoćeš. Poticaj bi mi bio dobra ideja i priča. Ima Dubrovkinja i Dubrovčana koji žive u Zagrebu, koji su kreativni ljudi i pokretačke snage, s takvima povremeno razgovaram o tim stvarima, ali ja sam po tom pitanju vrlo inertan, meni treba puno vremena da se pokrenem oko toga. Kad primarno nisi redatelj onda ti baš ne padaju projekti s neba, ovisi sve o tvojoj ideji i inspiraciji.” Grad danas, kako ga vidiš? „Nije poanta popljuvati svoj grad, treba naći i tu neku mjeru. Kad otputuješ negdje i vidiš kako neki gradovi funkcioniraju s istom količinom turizma i preduvjeta za dobrim životom, krojenim po mjeri svakog građanina pitaš se zašto to ovdje nije moguće. Bilo bi bolje da jednog dana taj prenapuhani balon pukne, da se ljudi osvijeste i shvate da u godinu, dvije ili deset ne moraju imati stanove, kuće, auta i motore, nego da će ovdje netko živjeti i za 150 godina i da bi trebao živjeti kvalitetno.”
Srećom, mogu birati
„Uvijek moraju postojati neki preduvjeti kao scenarij koji se brusi mjesecima nekad i godinama, čitaju se razne verzije, kad se krene u snimanje i dolazi u montažu unaprijed postoji neka inicijalna vizija, tu su još dugi razgovori s užom kreativnom ekipom filma o tome što je bitno. Postoje slučajevi gdje ne znaš ništa unaprijed, što radiš i nekad dobiješ projekt bez da si ga upoznao, dobio si okosnicu i to je to, iako je to rijetkost. Ima nekih kolega koji ne žele čak ni scenarij, ne žele upoznati nijednog glumca jer imaju dojam da im to razbija iluziju i dojam. Meni osobno to ne predstavlja problem, jednako se mogu ufurat u to što vidim pred sobom, veći je izazov kako od gomile materijala napraviti smislenu cjelinu s emotivnim nabojem i snagom koja prodire do gledatelja, to je naš primarni zadatak. Metode nema, uvijek postoje faze kroz koje prolaziš, s godinama razviješ vještinu gdje sam možeš procijeniti što je dobro, što je snažno, gdje je glumac napravio pravu izvedbu još ako se poklopi s mizanscenom to je to. Jedna od osobina montažera mora biti da ima sposobnost prilagodbe drugim ljudima, zapravo to bi svaki filmski radnik morao imati jer je rad na filmu prije svega timski rad. Iako smo mala zajednica, svi se poznajemo i manje-više znamo tko ima kakve kvalitete, međutim procijeniš sam s kim bi volio raditi. Ako nešto ne želim raditi uvijek se zahvalim jer za sobom ne treba zatvarati vrata, osim u ekstremnim slučajevima. Ipak mogu reći da sam u poziciji da mogu birati projekte na kojima radim i to je moj najveći uspjeh i blagoslov. Za odabir projekta najčešće su presudni scenariji i redateljski stil.”

Naslovnica Zabava

Najčitanije

Kleknuo je na Srđu i zaprosio je

Kleknuo je na Srđu i zaprosio je
Na društevnim mrežama traži se  dvoje zaljubljenih da preuzmu fotografiju romantičnog trenutka prosidbe na Srđu....
Kleknuo je na Srđu i zaprosio je

Najnovije

More u Mlinima čisto

More u Mlinima čisto
Sutra se slobodno kupajte na plaži u Mlinima - more je čisto. Tijekom devetog redovnog ispitivanja kakvoće mora ...
More u Mlinima čisto