BILJEŽNICA ROBIJA K. U LAZARETIMA Satira nikad nigdje ne stoji dobro. Zato i postoji, da bi u njihovim glavama izazvala 'tupilo od nekuženja'

Tko nije čitao Robija K., nije se nikad u životu pošteno nasmijao, dok su vjerni pratitelji vječno 9-godišnjeg dječaka ostali zauvijek navučeni na sve likove koji su se u kolumni Viktora Ivančića ikad strmopizdili niza skale već u prvoj rečenici. Kreativna četvrt u Lazaretima dovela je večeras publici poslasticu u vidu trija satirikus – Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Martine Mlinarević Sopte, kao kolumniste i pisce, te Damira Bralića kao dizajnera koji je grafički opremio nesabrana djela o Robiju K.

„Satira ne stoji dobro na ovim našim prostorima, jer je njezin posao da nervira, da vrijeđa i pljuje, da razmontira aktualnosti, da udari u živac ove koji su sigurni u položaj, da mijenja stvari i zato je Robi, otkad ga Viktor piše, od 1984. udrio na toliko živaca, u različitim državnim uređenjima, u raznim sistemima i raznim vrstama uhljeba izmamio graške znoja – podsjetio je Dežulović na važnu činjenicu da, iako se nit kojom vječni trećaš priča kroz desetljeća nije promijenila, on je ostao trn u oku i dan danas žulja, ali se i čita više nego ikad. Kolumna slavi 35 godina, i priča jednim jezikom koji se naslanjao na jezik ulice, ali, objašnjava Dežulović, to je ipak jezik dvorišta osnovnih škola, jer 'nitko nakon 11-te godine više ne koristi izraz „tupilo od nekuženja”'. To je i jedan metajezik, to su izrazi koje je Ivančić mahom sam smislio u hodu, dok se Robi razvijao u opakog postavljača nepoćudnih pitanja bogobojaznima u svojoj bližoj okolini.

Sam Ivančić pročitao je nekoliko sjajnih iz hrpe kolumni i nasmijao publiku koja je željna satire i njegovog specifičnog odmotavanja priče, nabrijanog zapleta s 'uvatila se za kukove i zavrtila gavušom', uče Smilje koja služi kao korektiv malim budućim banditima dok ih popravlja pedagoški ispravnim pristupom s 'ma je li, majke ti, debilu' i djeda partizana koji iz šoltanske zabiti svijet dijeli na ustaše i partizane. Psovke iz Robijeve priče, osim što su sočne i uvriježene u narodu, imaju čisto edukativnu svrhu, i njima se ne razbacuje što im i daje poseban čar i zbog čega ih, na koncu, i jedan devetogodišnji dječak može prepričavati čitateljima kao dio vlastitog kućnog folklora. Robi nikad nije izbjegavao aktualnosti, stvarnost i bivše i ove države su još uvijek riznica budalaština koje Ivančić vješto pretače u filozofske i fenomenološke rasprave koje svaka obitelj mora vježbati kako bi održali duh zaostajanja između ustaša i partizana, nijemaca i saveznika, četnika, talijana i ostalih kojima se hrvatska stvarnost izgleda jedino bavi.

„Kolumne Robija K. ne trebaju ući u udžbenike za osnovnu ili srednju školu, one moraju BITI udžbenici”, dodala je gošća ovog razgovora, bosansko-hercegovačka kolumnistica Martina Mlinarević Sopta. „Za nas koji smo odrastali u toj nesretnoj zapadnoj Hercegovini, u tom postratnom Mostaru, Bilježnica Robija K. Bila je recimo kao da su osnovci u ruke dobili Smokvin list ili Playboy. Otvarale su se oči, taj svijet koji smo poznavali bio je vidno uzdrman i proljepšan tim obaveznim štivom, jer kad ste odrastali i odgajani kao mi koji smo bili djeca te '95. i '96. godine u takvom Mostaru, vi ne možete vjerovati što čitate i da to postoji, da to netko piše i da se to nešto tiska. Radim ono što radim zbog Viktora Ivančića”, dodala je Mlinarević Sopta, koja u svojim kolumnama, knjigama i objavama nema ograda ni neke korektnosti. Piše čistim jezikom, razumljivim svima koji znaju abecedu, bez celofana i – naravno da takva bode mnoge oči i diže mnoge živce. Zbog toga već godinama ne daje izjave, ne radi intervjue, i sama zbog takvih kojima kosa skače na spomen njezinog imena, bije neke svoje najvažnije bitke, i dobija.

„Fakulteti novinarstva i političkih znanosti, bar ovaj u Mostaru, nije već godinama izbacio nikoga od tih mlađih koji bi se nekako borili protiv ove kaljuže i uguza, eto nas par je još idealista koji pokušavamo, ali – nije da odustajemo, nego ili odlazimo, ili popuštamo strašnim pritiscima”, opisala je Mlinarević Sopta hercegovačku stvarnost. Nema hrabrosti, pa nema ni naprijed, složili su se sudionici.

„Tadašnji urednik Nedjeljne Zoran Erceg odjednom je odlučio da će ta Bilježnica Robija K. ići na prve tri stranice novine. Išle su kolumne Aleksandra Tijarića, još nekoga ozbiljnoga i Robi K. S vremenskim odmakom, danas mogu reći da je to bio strašno hrabar, gotovo umjetnički potez. On je meni naručio taj tekst, umirao sam od straha dok sam ga pisao, i tako je sve počelo”, ispričao je Ivančić. Pet svezaka u kojima je dio 35-godišnje alternativne historije planulo je u tisućama primjeraka, za gorkim smijehom večeras su posegnuli i mnogi Dubrovčani, a već sutra navečer u Lazaretima, uz iste sudionike i dodatak Nebojše Zelića, Florence Hartmann i Sabine Subašić i povodom 230. godina od francuske revolucije, slijedi tribina „Liberte, Egalite, Beyonce”, na kojoj će sudionici pokušati dati odgovore na „globalno zatupljenje”.