Prije 18 godina svjetske su medije preplavile vijesti o tragediji ruske nuklearne podmornice Kursk. Ponos Sjeverne flote tijekom mornaričke vježbe potonuo je na dno Barentsova mora nakon niza unutarnjih detonacija koje su mu razorile trup. Od 118 članova posade prvotni udar preživjelo je tek 23, no i oni su naknadno izginuli zbog zakašnjele i kalkulantske reakcije vojnog i političkog vrha.
Stradavanjem Kurska bavi se francusko-belgijska drama na engleskom jeziku, utemeljena na knjizi Roberta Moorea 'Vrijeme za umiranje'. Redatelj filma, Danac Thomas Vinterberg koji je s poznatijim kolegom Larsom von Trierom svojedobno osnovao filmski pokret Dogma 95, sigurnom rukom publiku vodi kroz mučnu priču s početka mandata aktualnog predsjednika Vladimir Putina.
Ruska mornarica prvim velikim manevrima nakon desetogodišnje stanke pokazuje mišiće imaginarnom suparniku, dok istodobno zbog besparice dotrajale spasilačke podmornice prodaje Amerima za turističko razgledanje olupine Titanika!
Starješine takvog 'papirnatog tigra' zbog čuvanja vojne tajne punih su pet dana odbijale pomoć zapadnih sila i NATO-a u spašavanju nasukanih podmorničara iz Kurska.
Izgubljeno je tako dragocjeno vrijeme i iscrpljene zalihe kisika koje su stradalnike u dubinama održavale na životu. Vinterberg kamerom putuje između morskog dna gdje pothlađeni mornari očajnički čekaju spas, i površine gdje su njihove obitelji suočene s birokratskim zataškavanjem nesreće.
U potopljenoj olupini ostatke svog tima na okupu drži srčani kapetan Mikhail (izmišljeni lik u solidnoj izvedbi Belgijca Matthiasa Schoenaertsa).
Na kopnu se pak trudna kapetanova žena Tanya (francuska glumica Lea Seydoux) sa trogodišnjim sinčićem nosi s užasavajućom spoznajom o gubitku supruga i hranitelja obitelji. Beznadno sivilo kopna i prijeteća studena modrina Barentsova mora smjenjuju se na ekranu kojim tek sporadično šeće Colin Firth, najzvučnije ime glumačke postave u ulozi empatičnog komodora Kraljevske mornarice Davida Russella.
Gledatelji koji su upravo zbog britanskog oskarovca navratili do kina, neće biti zadovoljni dodjeljenom mu minutažom, ali zasigurno hoće kvalitetom ove potresne ratne koprodukcije.
Završni prizor crkvenog ispraćaja poginulih (Max von Sydow u roli malicioznog ruskog admirala) i suh statistički podatak u odjavnoj špici o 71 djetetu koje je zbog nesreće ostalo bez oca izaziva nelagodu.
A s njom podsjeća i na staru istinu o establišmentu koji je svuda isti, bez obzira na granice i izvanjske različitosti: bešćutan, prijetvoran i vazda spreman žrtvovati malog čovjeka za 'veliki' strateški cilj.