Triler 'Filozofija ubojstva' prigodno je spojio dvojicu glumaca kojima se ime, odnosno prezime istovjetno izgovaraju. Prvi je bivši Bond i tata iz mjuzikla 'Mamma mia' Pierce Brosnan, ovdje uporni policijski istražitelj Malloy, a drugi pomalo zaboravljeni karakterni glumac Guy Pierce u ulozi sveučilišnog profesora Evana Bircha, osumnjičenog za nestanak ljupke cheerleaderice na jezeru nakon kajakarenja.
Glavni motiv filma nije osobito originalan, kao ni sam tijek i ishod istrage, no to nije ni bio glavni predmet interesa švedskog redatelja Simona Laijsera. Kako mu sam prijevod govori, 'Filozofija ubojstva' propituje značenje pojmova istine, dokaza i sjećanja iz perspektive profesora Bircha, nimalo simpatičnog predavača filozofije koji doseljava u američku provinciju kako bi sanirao posljedice skandalozne veze sa studenticom.
Birch otpočetka nosi etiketu krivca, opstruira istragu i mulja pred suprugom (Minnie Driver) koja mu je ranije oprostila najmanje jednu nevjeru. Suspektni prosvjetar opire se istrazi zbog praznina u pamćenju: ne može sa sigurnošću tvrditi je li i kako naškodio nestaloj djevojci.
Guy Pierce solidan je u portretiranju tipa opterećenog krizom srednjih godina i žudnjom za tinejdžericama. U toj je roli dostojno je zamijenio Nicolaija Costera Waldaua koji je zbog obveza u 'Igri prijestolja' odbio angažman. Pierce Brosnan unio je mrvu britanskog šarma u osobnost isljednika Malloya pa je prava šteta što njegov lik nije dobio potrebnu slojevitost.
Minnie Driver kao tolerantna supruga na rubu izdržljivosti podsjetila je na glumački talent koji ne blijedi, no i njezinu se pojavu moglo bolje kapitalizirati.
'Filozofija ubojstva', djelo originalnog naziva 'Spinning man', neobičan je križanac pokretnih slika i filozofskih misaonih zakučica nadopunjenih sinkopama Horvatinčićeva tipa kod glavnog junaka.
Takav pristup do polovice filma intrigira, no prema kraju postaje zamoran dok se autor premišlja koliku dozu moraliziranja dodati konceptu 'whodunita'.
Banalna završnica u kojoj nema ničeg filozofski uzvišenog ili etički (ne)dvojbenog, samo potvrđuje ono u što gledatelj počinje sumnjati čim krene miješanje platonizma i dedukcije kao iz opusa A.C. Doylea. Riječ je o pretencioznom djelu koje je progutao višak ambicija.
