Tajni agent Johnny English ponovno je na zadatku. To je kristalno jasno već iz naziva trećeg nastavka špijunske komedije u kojoj Rowan Atkinson, glumac poznat po ulogama Crne Guje i Mr. Beana, iznova parodira 'bondovski' žanr. Nove Englishove avanture u dinamičan je i duhovit film sklopio Irac David Kerr, ponajbolji suvremeni britanski redatelj komedija.
Njegov English obavještajac je starog kova koji pod krinkom profesora zemljopisa školarce uči obavještajnim vještinama kao što bi čarobnjak učio pripravnike iz Potterova Hogwarthsa. U lovu na zlonamjernog hakera umjesto pametnih telefona rabi javne govornice, vozi Aston Martin benzinac radije nego hibridni automobil, a faks rolama vjeruje više nego e-mailovima.
Kerr svog junaka pozicionira u doba Brexita i cyber-napada globalnih razmjera kojima English prkosi antiknim arsenalom špijunskih spravica i analognim pristupom terenskim zadacima, podjednako iritantnim i njegovim poslodavcima i protivnicima. A poslodavce predvodi neurotična premijerka (Emma Thompson), zaluđena vještinama američkog informatičkog genija znakovita imena Jason Volta (Jake Lacy).
Taj mlađahni drznik u sebi spaja osobine Elona Muska i Marka Zuckerberga, otvoreno se izrugujući reliktima britanskog imperijalizma i državnicima iz skupine G12 zemalja koje su možda ekonomski superiorne, ali su pred računalnim terorizmom potpuno nemoćne.
Kako i priliči špijunskom filmu, oko agenta Englisha motaju se zgodna ruska kolegica, prepredena Ophelia (bivša Bon djevojka Olga Kurylenko, iz 'Zrna utjehe' s Davidom Craigom) i uvijek odani suradnik Angus Bough (Ben Miller), svojevrsni Englishov dr Wattson i logistička potpora.
63-godišnjeg Atkinsona ova je 'povratnička' uloga dopala godinu dana nakon jednog od najskupljih razvoda u povijesti Britanije. Glumac je bivšoj supruzi morao isplatiti 6 milijuna dolara, pa mu danas svaki novozarađeni cent dobro dođe. Ako je suditi prema prijemu kod publike, osebujni agent tajne službe MI7 može odahnuti.
Treći English, istina, podvaljuje i pokoju staru foru i već viđene grimasu glavnog aktera, ali ispunjava prvotni cilj. Zabavlja, nasmijava i izaziva žal za glazbenim hitovima iz 1980-tih koji se povremeno vrte u pozadini filma, zazivajući eru vladavine Georgea Michaela i sastava Frankie goes to Hollywood.
Dodatan razlog za žaljenje je minutaža komedije koja i u virtualnoj i u 'običnoj' stvarnosti jednostavno traje prekratko.