Na „Skalinima od Sudbine“ kako je glazbenik i skladatelj Ibrica Jusić u jednoj pjesmi nazvao svoju dubrovačku pozornicu, ovoga ljeta mogao bi se pridružiti basist Roger Glover, član svjetski poznatog hard rock sastava „Deep Purple“. Živuća legenda dubrovačke glazbene scene susreo s britanskim rokerom i majstorom bas-gitare u Švicarskoj. Susret je ovjekovječen i zajedničkom fotografijom.
Kako je došlo do Vašeg susreta s Gloverom?
Prvenstveno, jako sam sretan što sam upoznao jednog tako dobrog glazbenika, umjetnika i jednog, i neposrednog i dobrog čovjeka. Moj nećak Vanja van Rooy upoznao me s njim. Inače, Vanja jako dobro surađuje s Gloverom, a u Švicarskoj ima i svoj bend, koji je prilično popularan i izvan švicarskih granica. Zna nastupati posvuda, pa i u Njemačkoj. Vanja i Glover intenzivno se druže i zajedno snimaju, čak je i ona slika mene i Glovera nastala kao rezultat snimanja Vanje i njega. Ja sam se tu malo priključio i malo smo razgovarali uz prevođenje jer ne govorim engleski. Naime, Vanja je Gloveru već prije poklonio moj album „Harlekin“ i on je bio ugodno iznenađen što mi je bilo veoma drago i lijep kompliment. Uglavnom, vrijeme druženja brzo je prošlo, pričali smo o Hrvatskoj i rekao sam Gloveru da bi mi bilo drago da nas posjeti u Dubrovniku. Vrijeme će pokazati svoje! Inače, Glover ima dvije adrese: jednu u Americi, a drugu u Švicarskoj.
Je li Glover već prije bio u Dubrovniku?
Nije, ali smo mu, što se kaže „napunili glavu“ i mislim da neće moći odoljeti, pogotovo zato što će moj nećak ovoga ljeta opet svirati u Dubrovniku, tako da postoji mogućnost da s njim dođe i Glover. Bit ću jako sretan ako ih budem mogao sve ugostiti jer ta cijela ekipa koju je okupio Vanja je grupa „opakih“ pozitivaca i obožavam ih!
Što Glover zna o gradu podno Srđa?
Zapravo, začudio sam se koliko poznaje Dubrovnik, samo što nikada nije bio u gradu. Vanja mu je pokazao i neke slike Dubrovnika, tako da je dobio prvi dojam.
Trenutačno ste u Zagrebu, što radite u metropoli?
Upravo sam na telefonima jer se pripremam za ljeto koje je već lijepo popunjeno. Moj utorak i četvrtak ne dam nikome, to su moji dani za skaline na koje ću ovoga ljeta sjesti po 54. put. Između ću biti po Dalmaciji, gore-dolje, lijevo-desno… Usput se pripremam za jesen i za kazališnu turneju, imam termin 11. studenog u HNK Zagreb, termin u novoj dvorani u Opatiji, razgovarao sam i s ljudima iz Istarskog narodnog kazališta, a dogovarao sam se i za koncert u HNK Osijek. To bi sve skupa mogla biti jedna jako lijepa priča kako bih zaokružio tih 50 godina djelovanja iako je 54. godina, ali prije tri godine okolnosti nisu bile takve pa mi se nešto nije ni dalo posebno obilježavati jubilej. Koliko se potrudim, toliko imam i koncerata, ako se ne trudim nema ni koncerata, ni menadžera, ni galame… Svakako, ovog ljeta ću opet biti u Dubrovniku te ću imati svoje koncerte na skalinima svetoga Vlaha, a i lijepo surađujem s Turističkom zajednicom grada Dubrovnika… Svakako, imam još puno lijepih želja i snova!
ŽIVOTNI MOTO
A energije?
Uhhhh… još pitate?! Napravio sam jednu lijepu novu pjesmu, zove se „Moto“ u smislu kao imati mota ili imati stav. Napravio sam je na stihove mog pokojnog prijatelja Pera Gotovca i na neki način mu otplaćujem dug za sve što mi je napravio i za svu pomoć koju mi je pružio u životu, a napravio je puno toga. Promocija bi trebala biti na obljetnicu kad smo ga ispratili na krematorij i sebi sam dao zadatak da to napravim i napravio sam. Reakcije su fenomenalne. Može se lako dogoditi i da bude na Splitskom festivalu jer je Tomislav Mrduljaš rekao: „Stari, nema razloga da ova stvar ne uđe!“ No, ne ovisi sve samo o njemu. Sve skupa, ima jako puno lijepih stvari!
Koji je vaš životni moto?
Niko nije vrijedan mog života, osim mog zdravlja.
Hoće li Vam se na turneji pridružit pas Bond i mačak Kiki?
Ma mi smo „trio fantasticus“! Kad sam bio u Švicarskoj, bio sam u „mojoj“ tvornici „Schertler“ koja je za elektroniku pri samom vrhu što se tiče pojačala, ozvučenja gitara… Često me pitaju: „Kako ti gitara tako zvuči?!“ Odgovorim im: „Ništa stari, odnesi svoju kod Schertlera i nek' je ozvuče!“ Vanja mi je poklonio i jedan lijepi ukulele i prva stvar koju sam komponirao na njemu je baš „Moto“.
Znači prelazite na neki havajski melos ili...?
Pa pjesma je dosta opora, lijepo zvuči, ali to je ustvari odgovor Pera Gotovca i mene našem zajedničkom pokojom prijatelju Zvonimir Golobu na našu zajedničku uspješnicu „Još uvijek ne znam neke važne stvari“ . Tako da se priča nastavlja dalje pa ćemo vidjeti.
Kako Vam je u Zagrebu?
A čujte, oblačno je, patim za Dubrovnikom. Meni je Zagreb već skoro 55 godina „zimsko radno mjesto“. Ipak je iz Zagreba lakše doći do Švicarske ili Njemačke, gdje još uvijek radim i gdje me zovu. No, Dubrovnik je uvijek broj jedan! Ništa od Grada, sve za Grad! U Croatia Records sam položio pravi vokal, Elvis Stanić napravio je jako lijep aranžman, sve je u stilu Dixielanda i New Orleansa, malo će čak biti „šaka u oko“ za ono što inače radim (smijeh).
Mala stilska promjena?
Dok se čovjek bavi umjetnošću, dokle god eksperimentira, on živi kao umjetnik. Kad prestane snimati i komponirati, on je gotov. Može šetati po Stradunu, popiti kavu i time je priča završena. U mene uvijek čuči mali Ibrica od 15 godina koji je željan avantura i novih iskustava, propitkivanja, tako da je i ovaj susret s Gloverom za mene jedno predivno iskustvo. Iako je trajalo samo jedno popodne, ali smo svirali u studiju, zafrkavali se i vidi se da čovjek ima duha – samo što ne priča bosanske viceve - što bi se reklo! (smijeh) Jako sam zadovoljan svojim životom, nemam puno stresa s obzirom što se sve događa oko nas, ne dozvoljavam ničemu da me skrene s moga puta.
Ima li na tom putu srodnih duša?
A čujte, za sada imam svoga kučka, svoga mačka, a došao sam u neke godine gdje mi nije baš napeto da srećem srodne duše (smijeh). Nikad ne reci nikad! Sjećam se svog daidže, brata moje majke, on se drugi put oženio u 80. godini života, a to je sudbina! Moja je majka s mojim ocem bila 53 godine zajedno, i otišli su zajedno i počivaju zajedno. Isto je tako moj daidža sa svojom prvom ženom bio 55 godina zajedno, ona je umrla, a on je tada imao „sedam banki“ i deset je godina patio za njom. Onda je negdje u 79. Ili 80. šetao Mostarom i preko puta ceste je vidio ženu: gleda ona njega, gleda on nju i prepoznaju se. To je bila njegova prva ljubav iz školskih dana, ona se udala, on se oženio, djeca su pošla tamo-amo, njoj je muž, ostala je sama. I njih se dvoje tako našlo i eto ti ga na! Što je najveći štos u našoj djedovini Velagića, a moja mama je od begovske obitelji Velagić iz Blagaja, nikad nije bilo ni struje ni vode, a Buna je meni tekla takoreći „ispod kreveta“. I kad je moj daidža doveo svoju novu staru ljubav, odmah je uveo struju, uveo vodu u kupaonicu i bogami su još osam godina „potegli“ k'o dva golubića i otišli su u par mjeseci – jedan za drugim. To je jedna jako lijepa priča i s tim pokrjepljujem ono da nikada nije kasno!
Vaš sin Kristijan i snaha Ana uskoro će postati roditelji. Pripremate li za ulogu djeda?
Neka! Sve u svoje vrijeme, a da ću biti najluđi đed na svijetu, to je sigurno. Jako se veselim i čekam kraj četvrtog mjeseca da se to dogodi. Onda ću baciti jedan pravi „balun“, što bismo rekli mi u Dubrovniku, što inače jako rijetko radim, gotovo nikada, jer ne pijem i ne pušim. Pojedem dobru ribu ili kilu janjetine sa svojim Kikijem ili Bondom, a onda popijem čašu vina! To se događa jedanput!
Negdje ste rekli kako ćete unuka „naganjat“ da se bavi sportom?
Mi Jusići smo inače sportski orijentirani, Đelove generacije znaju kako je on dobro igrao nogomet, Mujica isto tako, ja sam isto igrao nogomet i bavili smo se sportovima. Možeš pobjeći od svega, ali od sebe samoga i svojih gena pobjeći ne možeš. Tako da mislim da ga neću morati tjerati, nego ću ga morati zaustavljati – svejedno bio dječak ili curica.
Hoće li vam se još netko pridružiti na skalinima ovoga ljeta?
Nikad se ne zna, ja imam svoju voltu gore pa tko god dođe, dobro je došao – pa makar to bio i Roger Glover! Ne može svirati bas-gitaru na mojim skalinima, ali može sjedati i slušati! Dubrovnik je jedina prava destinacija na svijetu gdje poznate face iz cijeloga svijeta mogu doći kao u sebe doma, da ih nitko ne gnjavi. Znate koja je bila najbolja reakcija kada je Tom Cruise bio u Dubrovniku? Sjedi ekipa u kafiću na Stradunu i on prođe sa svojom ekipom, nitko ga ne šljivi ni pet posto, a reakcija je bila: „Ajme viđi ga što je mali! (smijeh). Dubrovnik nikada nije priznavao veličine, to je poznato kroz povijest. Recimo, vidite da u Gradu imate takoreći dva i pol spomenika: spomenik Ivanu Gunduliću na placi, spomenik Miha Pracata do pasa, bio je i spomenik palom borcu, ali ga više nema! Naravno, tu je i spomenik Marinu Držiću, ali to je novovjeki spomenik postavljen prije petnaestak godina. Baš zbog toga što je za vrijeme Dubrovačke Republike bio dogovor da se niti jedna vlastelinska obitelj ne smije isticati.
Vraćate su Dubrovniku u lipnju?
Da! Čekam odgovor iz Maribora i hoću li nastupati na poznatom „Lent Festivalu“ na kojem sam, od 27 godina, koliko festival već postoji, 17 ili 18 puta bio gost. U svakom slučaju, „spustit“ ću se u Dubrovnik negdje tamo 15. lipnja jer moram pripremiti svoj plakat. Prvog srpnja počinjem svirati utorkom i četvrtkom na skalinima.
Što ćete prvo napraviti kad dođete u Dubrovnik?
Meni je ritualno odnijeti gitaru doma, uzeti kučka i mačka te napraviti đir preko Ploča i Straduna kroz Ulicu od Puča do Place i Porporele i onda ću opet otići u bivšeg "Manona" popiti svoj konjak i poći doma spavati! To su mi ritualne šetnje! Posebno noću volim doći u Grad zbog parkiranja, lakše je naći parking. Dakle, drago mi je doći noću, a pogotovo mi je drago kad dođem na Stradun koji je prazan jer imam osjećaj da mi onako sjajan poželi dobrodošlicu!