Posljednjih godina žanr horora prolazi duboku krizu. Nisu tomu krivi samo neuvjerljivi zapleti, već i sve teža zadaća filmaša – zastrašiti publiku koja na inducirani strah reagira podsmijehom.
Redatelj John Krasinski zagazio je na klizak teren pričom o preživljavanju u svijetu tišine. Muk je tu sasvim opravdan, jer Zemljom u bliskoj budućnosti (godina je 2020.) hodaju slijepi izvanzemaljski predatori koji raskomadaju svakoga tko ih privuče zvukom. Film 'Mjesto tišine' o eho-invaziji progovara iz perspektive izolirane obitelji Abbott čiji sin pogiba kao žrtva uljeza.
Gledatelj upoznaje rutinu roditelja i preostalo dvoje djece koji su do savršenstva dotjerali tehniku bešumne komunikacije. Osim šapata, koriste znakovni jezik, šute čak i kad su ozlijeđeni, no pred njima je nepremostiv problem. Majka Evelyn (redateljeva supruga Emily Blunt u respektabilnom izdanju) pred porodom je, a grabežljivci osluškuju, pa treba suspregnuti bol i prikriti plač novorođenčeta. John Krasinski u ovom je horor trileru u dvojakoj ulozi.
Režira, te glumi Lea, požrtvovnog oca koji unatoč beznadnoj situaciji čini sve da zaštititi najbliže. 'Mjesto tišine' spretno generira stanje napetosti koja i u odsutnosti aliena izaziva neugodu. Ako si bučan, nema sigurnog mjesta za spas. To je geslo Abbottovih s kojima suosjećate jer ih ne doživljavate kao 'potrošnu robu' poput većine žanrovskih junaka. Empatiji pridonose i dobro profilirani dječji likovi, posebno onaj gluhonijeme djevojčice Regan (Millicent Simmonds) koja nosi slušni aparat, potencijalno ubojito oružje protiv napadača.
Film donosi i nekoliko upadljivih reminiscencija na prethodnike, poput kukuruznih polja koja podsjećaju na Gibsonov davni obiteljski ZF 'Misteriozni znakovi', ili silosa žita sa svojstvima živog pijeska kakvo smo vidjeli lani u očajnom osmom nastavku 'Slagalice strave'. Nađe se kod Krasinskog i zbunjujućih detalja, poput kvalitetne elektroopsrkbe u uvjetima kad je većina američkog pučanstva pobijena. Neki će se pitati i zašto preostali preživjeli ljudi već nisu namamili u zamku aliene koji su brojčano limitirani i očito neotporni na sačmu, no to su već finese.
Glavni cilj je postignut: Film je teško gledati bez osjećaja zebnje, relikta nekadašnjih velikih horora za koje smo mislili da su odavno pokopani. Još i više nakon nedavne razočaravajuće ekranizacije Kingova 'Onog' ili psihološkog trilera 'Majka!' zbog kojeg su se zaljubljenici u stravu više nervirali negoli bojali.
Ukupan dojam filma koji je na američkom box officeu ovog vikenda zaradom trostruko premašio budžet, bio bi još bolji da 'agresori' iz svemira manje sliče Alienima, no nakon lika svemirca koji je stvorio genijalni Švicarac H.R. Giger, valjda je nemoguće izmisliti nešto originalno.