StoryEditor
Kulturamr. NEBOJŠA LUJANOVIĆ, PISAC AMERIČKE BIOGRAFIJE

Ljudi knjige biraju po boji naslovnice

Piše PSD.
20. ožujka 2008. - 18:20
Prošle zime sam s dvjema diplomama u rukama čistio snijeg po cesti i lijepio plakate. Ima li veće ironije u ijednom romanu?

Pisac, komparatist i sociolog Nebojša Lujanović, zaposlenik Profilove knjižare u Splitu, Novotravničanin rođenjem, koji je ranije živio i u Rijeci i Zagrebu, napisao je roman “Stakleno oko”, tematski vezan uz rat i poprilično izvan pomodnih tokova.

Ovaj marljivi magistar i budući doktor književnosti, koji se nakon radnog vremena posvećuje svojim novim romanima i esejima, vodi vrlo aktivan život. Radio je desetak poslova, natjecao se u veslanju, istrčao Plitvički maraton...

Vaš roman “Stakleno oko” bavi se starim profesorom na rubu rata. Ni po temi, protagonistima i meditativnom stilu s manje dijaloga nije baš riječ o generacijskoj prozi?

- Nedavno me jedan urednik odbio upravo zbog tog odudaranja od tzv. generacijske proze. Smetalo mu je što pišem o preozbiljnim temama i starijim likovima. Valjda smatra da bih trebao pisati o pljugi, cugi, “trebama”...

Je li Vaše bosansko ratno iskustvo utjecalo na temu Vaše proze?

- Ne mogu reći da sam iskusio rat, ali ne mogu ni reći da je prošao mimo mene. Sve to vrijeme pratio sam što se događa meni bliskim ljudima i pokušavao suosjećati s njima, premda znam da je to nemoguće. Nisam ni prvi ni zadnji koji će se zbog toga vječno osjećati krivim i dužnim.  

Otkud ime za biblioteku “Crno nam se piše”?

- Naslov biblioteke koji je odabrao urednik je odličan. Asocira na angažirane tekstove. Zazirem od onih koji pišu zbog sebe i neke svoje unutarnje potrebe. Književnost nije mala ili velika nužda, nakon koje bi se autor trebao osjećati ispražnjen i olakšan.

Što sada pišete?

- Skica za novi autobiografski roman o propasti moje generacije čiji pripadnici završavaju u ludnici, zatvoru ili u lakom kriminalu, morat će pričekati. Upravo dorađujem jedan stariji tekst.

Identiteti Bosne i Hrvatske

Svašta ste radili - kao skladištar, građevinski radnik, pa i novinar ... Je li to temelj za neku biografiju američkog pisca?

- Ne za biografiju, nego za sve što ću ikada napisati. Život je najbolja inspiracija, po tom pitanju me knjige uopće ne dotiču. One mi služe samo kao razvijanje tehnike. Prošle zime sam s dvjema diplomama u rukama čistio snijeg po cesti i lijepio plakate. Na jednom je pored Primorčeve slike pisalo “Hrvatska - društvo znanja”. Ima li veće ironije u ijednom romanu?

Vidite li se u znanosti ili literaturi?

- Apsolutno se vidim u čitanju i pisanju. Hoće li to biti eseji, romani, priče ili znanstveni radovi - pitanje je raspoloženja. A doktorska tema je konstrukcija i sukob identiteta u bosanskoj i hrvatskoj suvremenoj prozi. Pokušat ću dokazati da su identiteti ovih prostora isprepleteni i slični, premda se politike ovih prostora trude dokazati suprotno. Tema je stoga prilično osjetljiva.  

Zaposleni ste u Profilovoj knjižari u Splitu. Kakvo je to iskustvo?

- Svaki dan sam prisiljen iznova shvatiti jednu neugodnu činjenicu - da je knjiga roba koju treba prodati. I da ljudi biraju knjige po boji naslovnice. 

‘Foteljaši’

Radio sam bar dvadesetak fizičkih poslova zadnjih šest godina i sretao likove koje ne može zamisliti ni najkreativniji pisac. Ne vjerujem da pisci koji su odrasli u savršenoj obitelji i žive u istoj ulici od djetinjstva te imaju siguran posao i stan znaju išta o životu, niti da o njemu mogu uvjerljivo pisati. Upravo mi je to i poticaj za roman koji nastaje, dosta mi je pisaca koji s kolumnističkom plaćom od 10.000 kuna iz udobne fotelje pišu kako je težak kvartovski život na rubu! - rezolutan je Lujanović.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 15:23