StoryEditor
Književnostpjesnik u prozi

S ovim rock‘n‘roll moralom komični smo kao strip među videoigrama, kaže Marko Tomaš povodom prvoga romana ‘Nemoj me buditi‘

9. lipnja 2020. - 08:00
Marko Tomaš: Nemoguće je objasniti nekome tko ne dijeli barem slično iskustvo kroz što prolaziš. Iz te točke ljudi se sve više osamljuju i udaljavaju jedni od drugih  Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Marka Tomaša, pjesnika iz Mostara vjerojatno znate. Ako ne, možda vas neće ni zanimati sve što slijedi. Naime, povodom njegove najnovije knjige "Nemoj me buditi" - odličnog romana stanja usput budi rečeno - pričamo uglavnom o njegovoj poetici, pa i onda kad je spremljena u prozu kao ovdje. To je poetika bez iluzija, baš kao i pripiti novinar u njegovoj knjizi. S druge strane, moglo bi vam biti zanimljivo jer spominjemo ovdje i Tomaševu generaciju, koliko je izgubljena ili pronađena, bilo u istini ili u laži ili u multipliciranim mogućnostima zbilje. Tomaš je rođen 1978., pa vidite sami.

Kad naknadno čitaš vlastitu poeziju osjetiš li u njoj mjesto, vrijeme i okolnosti u kojima je nastala? Naime, konotira li ti davnašnja pjesma kao što je, recimo, "Subota. Prijepodne." Split ili nekoga ili nešto drugo?

- Sve do zbirke "Bulevar narodne revolucije“ moje su knjige, nekim čudnim pravilom na koje nisam utjecao, obilježavale jedan period mog života i u njih je utisnuto mjesto u kojemu sam tada živio. Spomenuta pjesma je iz tog perioda i cijelu tu zbirku predstavljaju crtice iz Splita. Odmah me asocirala na Split, na Teracu Bamba na kojoj sam provodio subotnja popodneva u vrijeme dok sam živio na Spinutu. Sasvim je druga priča što tog dječaka koji je pjesmu napisao već malo teže prepoznajem. Taj je bez problema ostavljao svoj dotadašnji život i odlazio za nekim snom ili ljubavlju nimalo ne misleći na to od čega će tamo negdje živjeti. U Split se odlučio preseliti nakon petominutnog telefonskog razgovora, recimo. Sjećam se da je čekao tramvaj u Šubićevoj ulici kad je zazvonio telefon. Hm, Split, uvijek sam htio živjeti na moru. Zašto? Pa zanima me, recimo, gdje ljudi s mora idu na more. I to je bilo to. Ovaj današnji ja koji se sjeća grada ali sumnjičavo gleda na tog klinca je, zapravo, njegova posljedica. A, opet, nije se suštinski promijenio, prije godinu i pol sam se pokupio i vratio u Zagreb prateći ženske noge. Što ćeš, jednoćelijski organizam. Samo malo svjesniji sebe nego u vrijeme nastanka te pjesme.

Pitam te to i zato jer meni i "Nemoj me buditi" izgleda kao nastavak tvoje "poetske borbe", pa eto, niti toliko drugim i drukčijim sredstvima...

- Da, rekao bih da znam o čemu govoriš. Stvar je u atmosferi koju pokušavam prizvati u pjesmama i romanu. Koristim, parafraziram bolje je reći, stilska sredstva koja u našoj kolektivnoj svijesti prizivaju vremena crnobijelih filmova, jazza, Hollywooda s filmovima većim od života i tako te stvari. To je bilo vrijeme istinskih heroja. A čini mi se da svijetu heroji nikada nisu bili potrebni kao danas. Nekada su čak i antijunaci bili oni koji vole život, recimo Steve McQueen, a danas se sve svelo na neku patologiju (Joker). Treba se dobro zapitati kako se dogodilo da iz serijala o Batmanu nestane Batman a ostane samo Joker. Hiperprodukcija svega i svačega je devalvirala stvari. Ali imam dojam da tzv. običan svijet više ne podnosi lažnjake niti u jednoj sferi. Toliko su puta razočarani, sahranili svoje nade i zanos da im trebaju stvari koje pulsiraju životom a takvi žive u svijetu 3d printera. Tu je negdje osnovni sukob, onaj unutarnji, ljudski koji se prenosi na područje globalne političke borbe. Doduše, još se razmatraju opcije i nitko nije siguran gdje uperiti prst jer kao da smo zatočeni u sobu s zrcalima i posvuda vidimo neprijatelja a na koncu shvatimo da se svo vrijeme radi o našem vlastitom odrazu.

SOCIJALIZAM JE KRŠĆANSTVO

Kad kažeš kao u pasusu - Fingirao sam ipak da kužim stvari. Moram od nečega živjeti. To podrazumijeva socijalne kontakte. Oni, pak, podrazumijevaju laž da imam stav o bilo čemu i jasnu predstavu o tomu kako život funkcionira – čitatelj ti povjeruje, a neki vjerujem i suosjećaju. Je li za mladog čovjeka uopće moguće imati jasnu predstavu o životu, barem kod nas ovdje?

image
Marko Tomaš: Čini mi se da svijetu heroji nikada nisu bili potrebni kao danas
Goran Mehkek/HANZA MEDIA
Goran Mehkek/HANZA MEDIA

- Što je predstava o životu? Kao neka mogućnost projiciranja bliže budućnosti u odnosu na zadane vrijednosti u trenutku? Recimo da je tako. Dosta je to složena stvar s obzirom da smo tehnološki dospjeli u doba u kojem se i stvarnost multiplicirala. Koju od svih ponuđenih stvarnosti izabrati to je današnja dilema, rekao bih, barem mladog čovjeka. Nedavno sam sebe zatekao u trenucima kad sam u virtualnom svijetu očekivao neki signal kao da se netko preselio iz materijalne stvarnosti u eter. Bio sam u nekom čudnom stanju povišenih emocija i u meni je tinjala, ono, stvarna nada da bi se to moglo dogoditi. Čak i stanja tupih ili izrazito povišenih emocija mogu iskriviti percepciju i čovjek se počne ponašati kao luđak, samo što ako taj dio sebe baciš u eter neće te nitko odvesti u bolnicu i staviti na sedative, a dojma sam da bi to u nekom jednostavnijem povijesnom trenutku bio slučaj s jako puno tzv. normalnih ljudi. Znaš, ovo tzv. stavljam posvuda jer zaista mislim da je većina toga oko nas takozvano a ja sam se sav posvetio tome da ne budem tzv. ja, a nemam pojma, pri tome, što bih trebao biti niti kojeg vraga predstavljam. Ako si dopustiš živjeti izvan zadanih struktura, vremenskih i prostornih pogotovu, to postaje jedino bitno pitanje. Kako potvrditi vlastito postojanje i dokazati da si istinit a ne samo utvara koja luta jednom stvarnosti. U vremenu tzv. osobne slobode sve je teže živjeti, što se kaže, mimo svijeta, a da uopće možeš potvrditi vlastito postojanje.

Možda ta nemogućnost poznavanja života i ne ovisi toliko o mjestu i vremenu radnje koliko o činjenici da, kako si negdje i sam rekao, ne postoji kulturološki kontekst koji objedinjuje generaciju. To je možda i moćnija pandemija u smislu izolacijskog potencijala?

- Dijelom sam već krenuo odgovarati na ovo pitanje u prethodnom. Kulturološki kontekst predstavlja nekakvo skupno, zajedničko iskustvo ili sjećanje na zbroj iskustava. Sasvim malo unatrag živjeli smo u svijetu gdje je svaka generacija imala nekakvo zajedničko iskustvo na globalnom planu. Kada je nastupilo doba ubrzane proizvodnje raznorodnih stvarnosti te su spone počele pucati. A to je počelo proizvoditi sve više nerazumijevanja među ljudima. Naprosto, nemoguće je objasniti nekome tko ne dijeli barem slično iskustvo kroz što prolaziš. Iz te točke ljudi se sve više osamljuju i udaljavaju jedni od drugih. Nije neki tamo lik neshvaćen isključivo zbog svog genija kojem se drugi nisu sposobni približiti, dapače, i kroz povijest je taj neshvaćeni tek bio jedinka koja se samo usudila živjeti ili tek razmišljati drugačije od onoga što je ponuđeno kao instant pripremljena stvarnost i povijesna istina.

image
Marko Tomaš:  Treba se dobro zapitati kako se dogodilo da iz serijala o Batmanu nestane Batman, a ostane samo Joker
Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Mistificiranja toga su nas dovela do mnogih kolektivnih zabluda a sve što je oduvijek trebalo je možda samo saslušati i pokušati razumjeti drugog i drugačijeg. A uvijek se mora početi od privatnih, intimnih odnosa. Razgovarao sam nedavno o tome sa Srđanom Valjarevićem i rekao mu: e, vidiš, to ti je meni socijalizam. Odgovorio je: a ja bih rekao to je kršćanstvo. U drugačijem, kolektivnom kontekstu, mi bismo bili potencijalni neprijatelji. Stvari su puno jednostavnije nego se čine. A sve što je čovječanstvo uspjelo smisliti da razriješi nesporazum kojeg zapravo nema je da ljudi energiju umjesto na razumijevanje sebe i drugih usmjeravaju na eliminiranje drugog iz jednadžbe jer je to navodno jednostavnije nego biti dobronamjeran. Ne vidim ja u pogrešnom poretku nikakvu zavjeru, jer bi ona podrazumijevala smišljen plan. Glupost i duhovna lijenost su ono što je stvorilo takav kontekst. Razne krizne situacije su nam pokazale da nikakav plan, zapravo, ne postoji. Samo glupan može u takvim trenucima vjerovati u zavjeru glupana. Dakle, poredak u kojem živimo produkt je gluposti, ništa ni manje ni više od toga.

ŽIVOT NA RELACIJI

Zanimljivo mi je i to što si u jednom razgovoru rekao kako je svaka generacija na neki način izgubljena jer joj rok trajanja istekne i kako je važno odrediti u odnosu na što je izgubljena. Kako bi ti definirao svoju izgubljenost, možda i izgubljenost svoje generacije?

- Ono, odgojno smo formatirani u jednom svijetu a ispljunuti smo kroz nekakvu kozmičku crvotočinu u potpuno drugačiji svijet u kojem vrijednosti kojima smo mi mjerili stvari nemaju nikakav značaj. Nismo imali prigodu dovršiti svoju priču pa se sve svelo na snalaženje i preživljavanje što je najbazičniji paket u ponudi među stvarnostima. U ranim sam četrdesetima, svijetom bi po starim pravilima trebala upravljati moja generacija, doći na korak od statusa senatora, ali to nije slučaj. Svijetom upravljaju mlađe generacije što je razumljivo s obzirom na tehnološku epohu. Nismo mi odgojeni da ovako brzo prihvaćamo izmjene tehnologije. Osim njih, zastarjele strukture na svijetu i dalje su u rukama naših očeva i starijih generacija. Generacijski mi smo između, u nekom procjepu, prerano ostarjeli a premladi za predaju, ahahahah. Recimo da mi dođemo nešto kao strip među videoigrama. Taman smo toliko dirljivo komični sa svojim rock and roll moralom.

Kad si s ljudima koje znaš pričao o ovoj knjizi, je li svatko od njih spomenuo Bukowskog, i možda Millera, ili je netko od njih to uspio zatomiti kako ne bi bio preočit i prejednostavan?

- Najviše usporedbi je bilo s Camusovim romanom "Stranac“. A on je tek mali dio identiteta glavnog lika moje priče. Najviše tu ima, recimo, Phillipa Marlowea, likova iz krimi romana. Zamislio sam roman, doduše, onako kako je Bukowski zamislio svoj "Pulp“. Donekle je i moj roman posveta prezrenoj žanrovskoj literaturi. Stvarnost je kod mene pak bitno bliža Camusu, teža, nimalo holivudski zabavna iako je i ona karikirana i gurnuta u ekstrem. A zanimljivo mi je da nitko u kontekstu romana "Nemoj me buditi“ nije spomenuo "Proljeće Ivana Galeba“ pa ni Kamovljevu "Isušenu kaljužu“.

image
Marko Tomaš
VBZ

Pišeš puno, a vidimo i u različitim formatima. Koliko shvaćam trenutno živiš u Mostaru, ali ima te svugdje, u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, pa i u Splitu. Ne drži te mjesto. Što je još zajedničko tebi i Jasni Zlokić?

- Živim u Zagrebu zadnjih godinu i pol dana. Ne znam gdje živi gospođa Jasna. Ali, eto, moguće da je to zajednička stvar? Do karantene sam govorio da živim na relaciji između Mostara, Zagreba, Ljubljane i Beograda. Često dolazim u Split. Tu su mi prijatelji, izabrana obitelj. A uskoro se opet vraćam na život na relaciji. Naviknut sam na selidbe još u djetinjstvu. Ostala je u meni očito ta potreba da se krećem i da sam uvijek na nekom početku. Pišem, da, svašta nešto pišem, a sve iz uloge reportera vlastite zbunjenosti.

U vezi s time, rekao si kako si navikao na izmještanje, te da ti se tako mijenja i perspektiva i ono što radiš. Dosadi li ti i to? Može li i to biti dijelom, citiram te, "samo beskrajne dosade u svijetu proklamirane akcije"?

- Znaš kako, i to je neka vrsta životne rutine. Problem nastaje onog trenutka kad čovjek izgubi kontrolu pa se lutanje pretvori u izgubljenost, a znalo mi se i to događati. U nekim periodima toliko putujem na nekim kratkim relacijama i u kratkim razdobljima da mi se privatni život počne raspadati a kako bi se istinski obnovio te kako bi radio čovjek treba neku kutiju ispunjenu poznatim stvarima. Samoća hotelskih soba može brzo progutati čovjeka.

NORME NORMALNOSTI

Dok smo još u zoni, komentirajmo tvog lika novinara. On ne mrzi svoj posao, kao njegov urednik, nego ga prezire. Ovako misli: "Nitko od nas više i nije novinar. Mi izvršavamo naređenja. Opslužujemo. Uzdižemo i uništavamo. Valjda smo zato i zaslužili da nas mamlazi maltretiraju svojim unjkavim naredbama." Misliš li stvarno da smo pristali na laganje kao način preživljavanja?

- Laž kao normu valja ostaviti gdje pripada – "kršćanskom“ moralu čiji je doprinos u mnogoj nesreći čovječanstva prilično veliki. Preoštra je, previše određena riječ u pitanju. Pogotovu kad govorimo o medijima. U jednom trenutku, kada su osvijestili moć u svojim rukama, mediji su izvještavanje o stvarnosti zamijenili proizvodnjom iste. Tako da oni ne lažu nego kreiraju svoju verziju stvarnosti sukladno nekakvim interesima. Svega ti, hajde mi pokaži jedan reality show koji je stvaran? Nema ga, a opet se naziva reality. Nema tu stvarnosti ni u začetku. U začetku stoji ideja o kreiranju i nametanju nove i drugačije stvarnosti koja kao istinski prikazuje naše okolnosti i povrh svega na vidjelo iznosi različite karaktere. Kužiš, to što mi nismo sposobni shvatiti da je to tamo stvarnije od ovog našeg je naš problem. S druge strane dobro pogledaj, svi se ubiše dobiti onih svojih pet minuta kako bi postali dijelom te stvarnosti koju mediji produciraju. I sad te ja pitam je li stvarnost moj mirni obiteljski kvart ili pak dokumentarni film o suvremenim masovnim ubojicama koji nam otkriva kako su to redom obiteljski ljudi s jednim otplaćenim i drugim autom na leasingu, dvoje djece itd.

image
Marko Tomaš: U vremenu tzv. osobne slobode sve je teže živjeti, što se kaže, mimo svijeta, a da uopće možeš potvrditi vlastito postojanje
 
Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Između teškog umora i laganog humora, kaže Robert Perišić čitajući te. Demistificiraj ti sam sebe, knjigu bar, ako ne tražim previše...

- Već sam to i napravio. Možda i nisam. Vrag će znati. Tko sam ja da znam da li je to što ja radim ono što ti očekuješ od mene. Ljudi redovito iznevjeravaju jedni druge, izdaja obilježava privatne odnose i knjiga je upravo tako koncipirana da vam iznevjeri očekivanja koja stvori na početku. Umjesto ponora stvarnosti u koji priča klizi ona propada u unutarnji ponor jednog čovjeka nesposobnog da se pomiri s tzv. objektivnom stvarnošću. Na koncu ga egzekutori te stvarnosti smještaju na mjesto koje mu, kao takvom, u njoj pripada jer je prekoračio ozakonjenu osobnu slobodu i prešao na teritorij tuđe. No, ako dobro pogledaš, ako si spreman zagrepsti ispod površine, svi smo mi u nekoj vrsti ludnice. Živi teatar s unaprijed određenim ulogama napisanima tako da se ispunjavaju očekivane norme normalnosti.

Kako si, kad smo već kod toga?

- Čudno. Posljednja dva tjedna kao da se sve događa nekom drugom. Ne pomaže ni promjenjivo vrijeme. Razmišljam da se slikam s obitelji na dječjem igralištu i onda odem pustiti životinje iz zoološkog na slobodu. Ali me strah da im se ne bi dopala naša sloboda. A kao ja bih to zbog njih, kužiš. Možda ipak najbolje da buljim u plafon? Pa ja uopće nemam obitelj osim žene s kojom živim. Možda bi valjalo da se zabrinem oko toga. Najvjerojatnije da ću nastaviti s izbjegavanjem zabrinjavanja. Ali ipak pokušavam shvatiti kako će mi uspjeti da istovremeno živim u Parizu kao svima znani bobo i u nekom malom primorskom mjestu kao osobenjak zaljubljen u jedrenje koji svakog jutra isplovi iz lučice i s prijezirom izgovori prema obali: odjebite vi kopnene životinje.

Izdvojeno

02. kolovoz 2020 07:01