StoryEditor
Kazalištebuka i bijes

‘Tramvaj zvan žudnja‘ dubrovačkoga Kazališta Marina Držića ima energičnih scena i komičnih trenutaka, ali zasjenila ih je dernjava i jurnjava

12. listopada 2020. - 22:34
Prvi susret između Blanche i Kowalskog nagli je frontalni sudar, prebrz i prenagao upadHrvoje Margaretić

Dubrovačkim ulicama od ožujka 1970. više ne prometuju tramvaji, ali se i dalje događaju tramvajske nesreće. Jedna takva dogodila se u Kazalištu Marina Držića uprizorenjem kultnog teksta "Tramvaj zvan žudnja" Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Tišljarića. Kod ove nesreće nema stradalih, izuzmu li se dvije ure nepovratno izgubljenog vremena.

Prvi susret između Blanche Dubois (Senka Bulić) i Stanleyja Kowalskog (Marjan Nejašmić Banić) nagli je frontalni sudar, prebrz i prenagao upad koji kao loš omen najavljuje ton komada, doslovno ton jer se podižu glasovi, bespoštedno padaju uvrede, padaju i glumci, uglavnom ničice, lete predmeti, gnječi se kolač i maže po odjeći, nižu se brutalni obračuni…

Cjelokupno zbivanje ne liči na predstavu nego na sklop incidenata sa školskog dvorišta tijekom velikog odmora. Izgleda da se u prvom dijelu previše toga podredilo zbilja ubrzanoj dinamici koja ne ostavlja prostora dosadi i da je na kraju predstava razvučena poput tijesta. Ines Tričković u ulozi Meksikanke predugim pjevanjem zaključnom je dijelu trebala dati sadržaj.

Etimologija pogrešaka seže do same podjele. Velika je pogreška bila Marjanu Nejašmiću Baniću dati ulogu Stellina muža. Njegov Kowalski pati od nedostatka autoriteta, uvjerljivosti, pa i u samom glasu, izuzme li se vikanje, nema strahopoštovanja, bilo je tu samo jalovih pokušaja koji bi uspjeli samo kad bi se radilo o parodiranju ili imitiranju.

Blanche Dubois teško je shvatiti ozbiljno, Senka Bulić je svojoj ulozi pristupila sasvim predano, obiluje afektima, koketira s tjelesnom privlačnošću, donosi slomljenost, luđački smijeh, iluzije, odmak od realnosti, ali je sve to podvučeno pod nazivnikom prenapadne razvaljenosti - tako sve do kraja. Fale stanke između tolikih sukoba, fali izgradnje i razrade napetosti, prikazani dublji razlozi silnim fizičkim napadima, ali i pasivne agresije. Ulogu Blanche Dubois bi jednako mogla igrati i Glorija Šoletić.

Potoci alkohola

Ivana Gulin odglumila je Stellu staloženo, dostojanstveno i ujednačeno, ona u sveopćoj dekonstrukciji zdravog razuma sjedi mirno, ne prosipa emocije šakom, kapom (i čašom). Zahvaljujući Haroldu Mitchellu Mitchu Zdeslava Čotića postojali su i psihički napeti trenuci koji bude suosjećanje, a tako daleko bolje komuniciraju s publikom. Bojan Beribaka (Steve Hubbel) i Srđana Šimunović (Eunice), koja je inače asistentica redatelja, još su dva natjecatelja na natjecanju iz nadglasavanja. Beribaka, koji je i ovdje pokazao angažman, prošao je možda najbolju vizualnu preobrazbu.

Pablo Gonzales Hrvoja Sebastijana je u usporedbi s ostalima drag čovjek, idealan gost spreman da se prilagodi svakoj situaciji. Ma koliko Branimir Vidić kao liječnik bio donositelj loših vijesti za Blanche, njegova pojava je znak milosti jer nagovještava epilog.

Zbog korone se štedi na sve strane pa su iskorišteni svi potencijali. Tako je Tišljarić pored redateljske palice zadužen i za izbor kostima i scenografiju. Stijesniti prostor tako da glumci poput kuglica u fliperu brzo kolidiraju i da se odbijaju jedni od drugih na sceni, bio je mudar potez. U normalnim okolnostima bi predstava možda mogla igrati i u teatru Bursa!

Scenski pokret, koji je tražio dosta energije, potpisuje Matea Bilosnić. Prevoditelj je Ivo Juriša, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, autor glazbe Žarko Dragojević, a čulo se i sviranje dubrovačkog saksofonista Ivana Bonačića i upravo je ono u glazbenom dijelu dalo najveći šarm i najvjernije išlo ruku pod ruku s komadom.

Bilo je tijekom predstava impozantnih vizualnih i energičnih scena, pametnih citata, komičnih trenutaka, ali sve je to u sjenu bacila dernjava i jurnjava. Ali zato teku potoci pića. Ako ništa, prva ovosezonska premijera u KMD-u oborila je možda ovogodišnji rekord ispijanja tekućine koji je držao komad "Tko se boji Virginije Woolf?", koja je, što se tiče pića, isto tako bila likvidna. A i "Tramvaj zvan žudnja" je kao piće, užasno neukusno piće kod kojeg se nakon prvog gutljaja napravi grimasa, a nakon drugog promućka i prolije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

12. listopad 2020 22:36