StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

SINONIMI Samo mi budi stranac

Piše Marko Njegić
28. svibnja 2020. - 17:26

Berlinale je tijekom 2010-ih kaskao za Cannesom i Venecijom, stoga je logično da i njegovi laureati kaskaju u odnosu na pobjednike tih festivala protekle dekade. No, spomen Zlatnog medvjeda na plakatu ili u foršpanu nagrađenog filma još uvijek ima težinu među festival(c)ima i titulira ga kao "must see movie".

Definitivno, francusko-izraelski "Synonyms" je film iz kategorije "obavezno pogledati" i dobro je da ga je nagrada na Berlinaleu pogurala naprijed i načinila vidljivijim u prenapučenom festivalskom svijetu. Iako, vjerojatno bi "Sinonimi" i bez Zlatnog medvjeda isplivali na površinu i bili zvučan naslov, kao novi, treći film izraelskog filmaša Nadava Lapida, znanog po "Policajcu" i "Odgajateljici" koja je dobila odličan američki remake s Maggie Gyllenhaal.

FILM: Synonyms; drama; Fracuska/Izrael, 2019. REŽIJA: Nadav Lapid ULOGE: Tom Mercier, Louise Chevillotte OCJENA: *** ½

Radi se o malčice precijenjenom, no dobrom, važnom, dovoljno distinktivnom ostvarenju na temu moderne egzistencije i identiteta. "Synonyms" bi bio i distinktivniji da je odnjegovao svoju posebnost u cijelosti, umjesto da se nerijetko "sinonimski" priklanja festivalskoj kalkulantnosti i odlazi u neke krajnosti (scena s fotografom) s izljevima ekscentričnosti samo zato što mu je to, kao festivalcu, dozvoljeno po "defaultu".

"Sinonimi" intrigiraju gledatelja, ali se i od njega namjerno otuđuju, baš poput mnogih festivalaca koji više udaraju u um, nego srce. Doduše, otuđeni pristup ovdje načelno ima smisla. Protagonist filma je neprilagođeni Yoav (Tom Mercier), mladi alter ego samog redatelja.

Yoav je pobjegao iz jedne zemlje (Izrael) u kojoj se nije mogao asimilirati i stigao u drugu (Francuska) ne bi li se tamo pokušao udomaćiti. Mladića srećemo u žurnom hodu pariškim ulicama s ruksakom na leđima. Kamera ga, standardno za festivalski film, prati s leđa, dokumentaristički "iz ruke", treskajući se u ritmu njegova hodanja za pojačani realistički dojam.

Redateljeva ruka je lagana u pogledu načina snimanja, ali povremeno teška po pitanju simbolizma. Jedan efektan švenk preko izloga krcatog kafića u prolazu u startu svodi Lapidove estetske i filozofske namjere: Yoav je za Francuze stranac i takav će vjerojatno ostati, ispred izloga kafića ili zatvorenih vrata, premda se pokušava riješiti izraelskog identiteta, pričajući isključivo francuski.

"Ništa od hebrejskog, nikad više", rezolutan je. Kad se skuči u praznom stanu, prvo što će Yoav napraviti je svući se do gola, otuširati i masturbirati, kao da želi skinuti sa sebe "prljavštinu" prijašnjeg života i začeti novi život, biti "ponovno rođen".

Ubrzo mu, povrh toga, netko krade vreću za spavanje i naprtnjaču sa svime unutra što ga je vezivalo za Izrael za koji nema lijepih riječi i niže jedan sinonim za drugim (jadan, gadan, bestidan, odvratan, pogan, gnusan) da ga pogrdno opiše jednom kad kupi francuski rječnik zajedno s kartolinama sa slikom Kurta Cobaina i Napoleona.

"Nijedna zemlja nije sve to odjednom", govori Emile (Quentin Dolmaire) koji će s djevojkom Caroline (Louise Chevillotte) pronaći smrznuta Yoava u kadi i spasiti mu život. Njih troje, očekivano, ostvaruju odnos iz "novovalnog" francuskog filma a la Truffautov "Jules i Jim" ili Bertoluccijevih "Sanjara", ali s malo pravog zanosa u oslikavanju tog ljubavnog trokuta pa nećemo vidjeti nešto ekvivalentno trku preko mosta, mada je jedan posjet klubu režijski inspirativan ("Pump Up the Jam" i Technotronic).

Lapid je zainteresiraniji za Yoava i najbolje scene tiču se njegovih šetnji Parizom u društvu rječnika i riječi/sinonima u formi romana/filma toka svijesti sa "subjektivnim" kadrovima koji se povremeno otimaju subjektivnosti kad se kamera zagleda se u nebo, unatoč preporuci "ne diži pogled". Ipak, Lapid drži glavni lik na distanciji da bi se gledatelj s njime zbližio ili poistovijetio, štoviše Yoav ostaje misterija, a i film ostavlja mogućnost misterioznih iščitavanja, zanimljivijih od njega samoga.

Možda je sve samo projekcija Yaove vizije, tlapnja mladića koji je umro u kadi i zapeo u čistilištu jednaka utopijskoj tlapnji o kozmopolitskoj Europi i francuskoj trobojnici "sloboda, jednakost, bratstvo". Gledano tako, "Synonyms" formira konačni sinonim prelamajući krizu identiteta pojedinca s izbjegličkom krizom.

Seina kao mito

Neki govori protagonista uistinu su izvrsni, primjerice onaj o Seini koja je mito za strance, a i njegove referencije na priču o Hektoru i Ahilu su interesantne.

#CINEMARK#KINOTEKA#FESTIVALSKI FILMOVI#FESTIVALSKI/ART FILMOVI#DRAMSKI FILMOVI#CINEMARK U KINU

Izdvojeno

30. lipanj 2020 13:19