Festa svetog Vlaha poseban je dan u kalendaru vjernika Dubrovačkog primorja. Baš kao Dubrovčani i Pelješčani, i naši Primorci imaju ovog sveca za nebeskog zaštitnika, štuju ga uz mnoge drevne običaje i lokalne posebnosti. Tradiciju slavljenja blagdana u Slanome do u tančine je istražila 26-godišnja ravnateljica Javne ustanove u kulturi Baština Dubrovačko primorje Rebeka Milković koju osim ljubavi prema zavičaju, za patrona veže i glavnina bogate znanstvene karijere.
Ova magistra edukacije hrvatskog jezika i povijesti i polaznica doktorskog studija Književnost i kultura na Filozofskom fakultetu u Splitu gdje je i diplomirala 2022., otkriva nam niz kurioziteta vezanih uz godišnju svetkovinu u središtu Dubrovačkog primorja:
Svakoj kući jedna svijeća
- Osnova procesije u Slanom dosta je stara jer je župa osnovana još 1407. god., ali nisu pronađeni zapisi o tim najranijim stoljećima. Ipak, uz pomoć bilježnice tadašnjeg župnika sa zapisanim običajima iz 1923., može se rekonstruirati nešto starija slika feste u Slanom. Došavši u posjed Primorja, Dubrovačka Republika uspostavila je knežiju sa središtem u Slanom. Gdje god je bila knežija, tu je bila i župa svetoga Vlaha tako, da danas na malom prostoru ima puno župa sv. Vlaha: Slano, Ston, Janjina, Mljet, Pridvorje. Jedna fotografija iz 1900. prikazuje dio Feste, narod se skuplja na rivi u očekivanju barjaka. Tada nije bilo veza s gradom kao danas, tako da su žitelji primorskih sela iz slanskog zaleđa išli u Slano, a ne u grad. Oni bi dolazili na konjima s barjacima, dočekivali bi ih festanjuli na rivi, počastili suhim smokvama i rakijom, pošli bi pred crkvu i dalje bi se ceremonija odvijala kao i danas – priča nam Rebeka o prošlosti Feste u Slanom. Iz sačuvane bilježnice iz 1923. doznaje se nadalje kako se i tamo na Kandeloru blagoslivljaju svijeće koje se potom dijele puku; na svaku kuću po jedna. Taj se dan služi misa uz grličanje i ljubljenje relikvija, dok na sam blagdan misu u matici drži gvardijan.
- Župnik bi s načelnikom išao na rivu ususret banićkim i majkovskim barjacima. Kad bi se svi skupili, odlazilo se na misu nakon koje bi uslijedila procesija s relikvijama svetog Vlaha. Stajalo se tad na rivi, kraj Kneževa dvora i ponovno kraj matice gdje bi se još jednom blagoslovio puk te bi se ponovno grličalo i ljubilo relikvije. Dakle, proslava i festa ni po čemu ne odstupaju od klasične i, uvjetno rečeno, uhodane forme procesija. U procesiji je svima dobro poznata uloga i mjesto. No, izostaje pompoznost i reprezentativnost kao što je slučaj s dubrovačkom Festom, što ne iznenađuje – ističe Milković o povijesnom zapisu koji završava izjavom: po podne ne bude u crkvi ničesa. Znanstvenica ukazuje i na opis tijeka feste u Slanom u publikaciji Marije Nadilo Župa sv. Vlaha – Slano objavljenoj u povodu 600. obljetnice postanka župe (2007.) u izdanju Župnog ureda u Slanom. Doznaje se tu kako je, kao i u Dubrovniku, proslava započinjala 1. veljače trodnevnicom, odnosno moljenjem krunice i zazivom sv. Vlaha.
Dobrodošlica za susjede
Dan kasnije, na Kandeloru 2. veljače, crkveni obredi održavali bi se ujutro i popodne.
- Jutarnji obred predstavljao je procesiju oko crkve, čovjek bi nosio križ, a za njim su išli svećenik i nekoliko vjernika dok su ostali nosili svijeće, a potom je slijedila misa. Poslijepodnevni obred činilo je moljenje krunice i zazivanje sv. Vlaha te grličanje. U crkvi bi se dijelile i svijeće koje su vjernici nosili doma te ih palili za nevremena kako bi zaštiti polja – govori nam sugovornica pa se osvrće i na sudionike negdašnjih proslava:
- Budući da su Banići i Majkovi pripadali župi u Slanom, stanovnici tih sela dolazili su na Festu u Slano. Danas se taj običaj pomalo izgubio, odnosno ne zna se do zadnjeg dana hoće li doći u Slano ili idu u grad. Prije bi jedna grupa Slanjana ispred Kneževa dvora dočekala Majkovce odjevene u svečane narodne nošnje i s puškama od salute. Druga grupa bila je zadužena za doček Banićana ispod Kaluđera (današnja mjesna škola) također odjevene u svečane narodne nošnje. Mjesto sastanka bilo je kraj svjetionika na rivi gdje bi ih čekali svećenik gvardijan samostana i crkvenjak i barjak sv. Vlaha te festanjuli i članovi vlasti. Svečanost bi uveličala pucnjava isto kao i u Dubrovniku. Odlazilo bi se zatim u crkvu na svečano misno slavlje na latinskom jeziku koje bi služila skupa četvorica svećenika: gvardijan samostana, svećenici Banića i Majkova te slanski župnik – pripovijeda nam ravnateljica Zavičajne kuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....