Iz Dubrovačkog primorja dolazi nam dirljiva priča, koju smo sasvim slučajno otkrili.
Neki dan smo, šećući između Dubravice i Majkova, ugledali tri skulpture od okolnog kamena, u tehnici poznatoj pod nazivom 'stone balance' ili 'rock balancing'. Riječ je o slaganju različitih oblika kamenja u jedinstvene, samoodržive skulpture koje su u savršenoj međusobnoj ravnoteži i izgledaju kao da prkose gravitaciji. Umjetnik pri tom ne koristi nikakva pomoćna niti vezivna sredstva. Tehnika je poznata u svijetu i ima niz poklonika, dok se u Hrvatskoj samo pojedinci bave ovim umjetničkim izražajem za koji vam je potrebno tek slobodno vrijeme i dobar osjećaj za ravnotežu. Koliko je stone balance popularan, govori i činjenica da postoji i aplikacija uz pomoć koje se možete izvježbati u ovoj tehnici ne napuštajući svoj topli dom (ili ured).
Predanost i koncentracija
Tamo gdje je stone balance uzeo maha, pa cijele plaže osvanu s tornjevima od kamenja, lokalne vlasti upozoravaju da takvo što može negativno utjecati na bioraznolikost pa čak i izriču velike novčane kazne za one koje uhvate, kao primjerice u Španjolskoj. Kod nas je taj trend daleko od alarmantnog i, čini se, još daleko od priobalja – atraktivnije je slagati kamenje negdje u brdu, gdje nikome ne smeta.
Umjetnost slaganja kamena u izbalansiranu ravnotežu ne čini se – a i nije - nimalo jednostavna. Od umjetnika traži smirenu koncentraciju i potpunu predanost.
Od Đura Milića s Dubravice saznali smo da je autor kamenih skulptura u Primorju Pero Krkić koji je, na žalost, nedavno preminuo. Živio je u Prljevićima, zaseoku Majkova, a Đuro ga je sjeća kao dobrog čovjeka i prijatelja za kojeg ima samo riječi hvale.
Svestran čovjek
- Legenda od čovjeka! Prije rata je radio kao konobar na Babinu Kuku u restoranu Komin, jako sposoban i uvijek skockan. Bio je dugo u Domovinskom ratu. Sprovod je bio veličanstven, uz počasnu gardu HV-a. Puno ga je ljudi voljelo, imao je bezbroj poznanika, volio je društvo, obitelj, bio je načitan. Volio je male, obične stvari. Pravio je razne figurice, što od drva, što od kamena. One skulpture na vidikovcu napravio je u slobodno vrijeme, i kad je čuvao područje od požara. Volio je masline, svoj vrt, životinje. Imao je psa, zvao se Dečko, i kuneja je imao. Puno je volio povijest i razgovarati o tome. Volio je i smiješne seoske priče iz davnih vremena. Bio je svestran čovjek koji je razumio razlike među generacijama, volio je šalu, pa i na svoj račun. Uvijek polako, nigdje mu nije bilo preša, imao je širok krug prijatelja i volio starine. Volio je da počasti i pomogne svakome – sjeća ga se s ponosom i tugom Đuro Milić.
- Bilo mi je uvijek drago kad bi svratio nedjeljom na kafu. Ispričali bismo se o svemu, a i ja sam znao poć' u Prljeviće, bilo bi mu puno drago da me vidi. Volio je uvijek nešto od kamena slagati. Mi smo govorili da su to stećci – kazuje o njegovim skulpturama blizu vidikovca. - Njegova supruga je baš neki dan onuda prolazila s unucima, pa kad su pitali tko je to pravio, rekla im je s velikim zadovoljstvom 'vaš djed Pero Krkić' – zaključio je Đuro.
Tako su u nenaseljenom dijelu Primorja ostale skulpture u tehnici stone balancing, kao podsjetnik da je za sve u životu potrebna ravnoteža i kao uspomena na čovjeka koji je volio i poštovao prirodu.