Ispočetka su opanke zvali japanke, a danas znaju naziv svakog dijela nošnje

I da niste nekom sponom, obiteljskom, ženidbenom ili prijateljskom, povezani s Dubrovačkim primorjem, srce bi vam poskočilo kad vidite djecu kako plešu linđo. Udaraju nogama, plešu, vrte se, hvataju u kolo, dok jedan dječak srčano svira lijericu. Vidi se da uživaju u izvođenju plesa svojih predaka.

Probe petkom

U ‘Malom Linđu‘ ih je 43, gotovo polovica osnovne škole u Slanom, kaže nam Nikša Kraljić, njihov voditelj. Susreli smo se u dvorani škole i popričali dok su djeca pjevala, plesala i svirala. Bila je tu i manja i veća grupa, koje čine djeca od prvog do osmog razreda osnovne škole.

Mali Linđo prvi je nastup imao 1982., kad se Nikša još nije ni rodio. Tadašnju je djecu okupila učiteljica Marija Weltrusky, njezino djelo nastavila je Marija Pendo Kola, a nisu se okupljali samo tijekom Domovinskog rata i u vrijeme korone. Nakon korone ponovo okupljanje potaknula je školska pedagoginja Ivana Penjak Kasavica, a grupa je iz godine u godinu sve veća i traži veći angažman.

Nikša se još drži, sam održava probe, a one se odvijaju svakog petka 6. i 7. školski sat. Djeci je to, kako nam povjeravaju, malo – oni bi voljeli imati probe svaki dan. To je, međutim, pregust raspored za današnje doba gdje i djeca i odrasli imaju sve više obveza, a ni Nikša to ne bi mogao pratiti. Zaposlen je na recepciji ACI marine ‘Veljko Barbieri‘ u Slanom i još stiže studirati u Dubrovniku.

Tako probe petkom učenici baš jedva dočekaju. Trče u dvoranu, ne kasni nitko, svi se okupe oko Nikše i čekaju njegove upute. Iva, Ani, Karla, Ivo, Marija, Gabrijela, Meri, Cvita, Mateo, Maro, Mihael, Ante, Patricija, Marina, Luce, Ana, Mara, Lota, Mia, Ivan, Roko, Antun, Mauro... Svi žele biti prvi u kolu, pokazati kako sviraju lijericu ili kako su svladali novi korak. Svi znaju kako se zovu dijelovi ženske i muške narodne nošnje, nabrajaju ih i nadglasavaju se. 

Neka djeca imaju svoje nošnje, a Maru ju je sašila prabaka dok je još bio u majčinom trbuhu.

- Moja pokojna prababa je šivala odjeću i prepustila je meni odjeću da je ja imam – kaže dječak iz Mravince.

- Ona je to šila i meni ostavila dok sam ja bio u maminom stomaku. Umrla je, a ostalo je za njom milijun odjeće – povjerava nam Maro.

Znam balat‘

- Ja jedva čekam doći na linđa, da vidim Nikšu, da plešemo i da se družimo – povjerava nam jedna djevojčica. Nekad probu imaju i četvrtkom, ali samo kad ih čeka nastup.

- Prije nastupa me uhvati tremu, ali kad stanem na pozornicu, prestane – govori nam Ana.

Antun svira lijericu i pleše, kao i Mauro.

- Mene je oduvijek zanimalo samo balanje jer mi je baba iz Majkova i ona dugi niz godina bala linđo i to je prebacila na mene. Ona me učila cijelo vrijeme tako da sad znam dobro balat‘ – otkriva jedna djevojčica.

Ivan je kolovođa i kaže da mu isprva nije bilo nimalo lako:

- Ispočetka mi je bilo preteško sve to popamtit‘ – kaže s dubokim uzdahom. – Ali kroz period sve ti dođe u glavu – dodaje pametna glavica.

Sviranje lijerice inače podučava Baldo Mihović, koji nije stigao doći na ovu probu, ali to nije bio razlog da nam djeca ne pokažu što su sve naučila. Lijericu im je, ističe Nikša, poklonio Maro Kola, koji dolazi iz obitelji koja generacijama izrađuje ovaj instrument. Dječaci su se izmjenjivali u sviranju, djevojčice zapjevale, a onda su se spojili parovi i zaplesali.

Ugodno iznenađen

Evo koji su dijelovi muške nošnje – kapa ili bareta, košulja, premitača, koret, jačerma ili fermen, gaće, pas koji može biti crveni, žuti ili zeleni, a u svečanim prilikama nosio se preko njega svileni pas ili štrabalovac. Ispod gaća su bječve koje se vežu podvezama, a na nogama imamo naprske i opanke, nabrajaju djeca.

- Ispočetka su za opanke govorili japanke – s osmijehom kazuje njihov voditelj. Na naše zapažanje kako odlično plešu i puno znaju o tradiciji, Nikša ističe:

– Roditelji ili bake i djedovi ove djece često su balali i bili uključeni u folklor, tako da ih doma dodatno bodre.

Tako su bodrili i njega kao dijete, pa se, čim je mogao, i sam priključio Malom linđu. Danas 34-godišnji Nikša priznaje da ga ugodno iznenađuje kako djeca i danas vole plesati linđo, kao što je voljela i njegova generacija.

- Kad sam počeo raditi s njima, nije ih bilo ovoliko, ali vremenom se taj broj samo povećavao. Pronalazio sam mnoge prilike za nastupanje, u čemu mi je pomogla Turistička zajednica općine, oblačim ih za svetog Vlaha... Škola ima i određen fundus narodnih nošnji. Pridružio nam se i KUD ‘Lijerica‘ iz Slanog, u kojem djeca, koja završe osnovnu školu, nastave plesati – kaže Nikša, koji ih kamo god može vodi na nastupe. Problem im je financiranje, jer djeluju pri školi i nisu registrirani kao udruga, zbog čega se ne mogu prijavljivati na natječaje. U financiranju im pomaže KUD Lijerica, obrtnici i poduzetnici iz Primorja i obitelji djece. Vrlo su povezana zajednica u kojoj pomažu jedni drugima.

- Moj cilj je da se kolo linđo održi u Primorju, gdje je i nastalo – ističe. – Mislim da nema ansambla u Hrvatskoj koji nema neku inačicu linđa, veselog i temperamentnog plesa, koji je izvorno primorski – dodaje Nikša, koji želi oživjeti i zamrlu primorsku zdravicu koju danas zna reći možda još par ljudi.

Skupe nošnje

- Mogu li ja prvi? – nastala je gungula kad je trebala početi proba. Djeca, naime, ljeti često nastupaju i moraju ostati u kondiciji.

- Bili smo u Vinkovcima, u Zagrebu, u Konavlima i Metkoviću – nabrajaju ozarenih lica. Nošnje su, kažu svi u glas, skupe, a jedan dječak otkriva i cijenu – tisuću eura!

- Nije, to je za odrasle – demantira ga jedna djevojčica.

- Moja baba meni splete – nadovezala se druga djevojčica.

- Meni mama govori ‘idi tamo uči, idi tamo uči‘ – požalio nam se jedan dječak na pitanje vježbaju li doma plesati linđo.

- Ja ne volim nositi nošnju, niti košulju, ali volim ići na linđo – otkriva nam drugi dječak.

- Moj đede svira lijericu – nadovezao se treći.

- Moj dida Marko je bal‘o s babom Jelom – dodao je četvrti. I tako redom, svi su nam odavali tko je u njihovoj familiji plesao, tko je svirao te tako svjedočili koliko je tradicija u njihovim obiteljima živa i zauzima vrlo važno mjesto u njihovu odrastanju.

Patricija kaže da joj je teško izdvojiti što joj je najbolje u Malom linđu. Voljela bi da su probe češće, na što su nam pogledi odlutali na Nikšu koji se pravio da nas ne čuje. Pa smo se svi nasmijali, a djevojke su se prisjetile dijelova ženske nošnje:

- Ubrusac, kotula, kamižolica, košulja, bječve, maramica, paletun ili koret, ogrnjač, skuta ili podlačak, kotula, bječve, naprsci i opanci – nabrajaju, sigurne u svoje znanje. Udri, linđo, samo živo, živo!