StoryEditor
PrimorjeSretan kraj

Cijele su Čepikuće sretne što je njihov Pero živ, ali majka koja je uvijek vjerovala u njegov povratak, nije ga dočekala: ‘Vazda je govorila da je živ, osjećala je to, a nitko ju nije shvaćao ozbiljno‘

Piše Stanislav Soldo/sd
24. siječnja 2022. - 19:47

Stisle se Čepikuće, malo naselje u Dubrovačkom primorju, na samoj granici s Hercegovinom, pod udarima siječanjske bure. Selo je nakon rata obnovljeno, ali već na prvi pogled jasno je da je pusto i prazno. Tek iz poneke kuće vidi se dim, što je znak da tu netko stvarno i živi, piše Slobodna Dalmacija.

Postale su Čepikuće poznate na samom početku Domovinskog rata, kada je Zbor narodne garde pružio žilavi otpor neprijatelju koji je u studenom 1991. godine nadirao iz već popaljenih hercegovačkih sela Ravnog i Trebimlje.

Ali Čepikuće ovaj put nisu u fokus javnosti došle zbog junačke bitke hrvatske vojske koja se u njima dogodila, već zbog nestalog pomorca Petra Marčinka, koji je nakon trideset godina pronađen u Španjolskoj.

image
Panorama Čepikuća
Božo Radić/Cropix

Marčinko je rođen 1953. godine u Čepikućama, gdje je i živio. Bio je pomorac timunjer na brodu "Atlantske plovidbe" sve do proljeća 1992. godine, kada se nakon iskrcaja u španjolskoj luci Hihon izgubio. Točnije, u registru nestalih kao datum nestanka upisan je 9. travnja 1992. godine. Detalji i okolnosti nestanka kratko su opisani rječima - "izgubio mu se svaki trag".

Ali upravo ovih dana - kao grom iz vedra neba stigla je vijest da je Petar Marčinko, ili Pero, kako ga zovu u rodnom selu, živ i zdrav u Španjolskoj. Potvrdila je to i PU dubrovačko-neretvanska, koja ga je u svojim evidencijama vodila kao nestalog, a koje su, nažalost, postale zanimljive javnosti nakon nestanka mladog Splićanina Mateja Periša u Beogradu. Tada se došlo do zanimljivih podataka da PU dubrovačko-neretvanska ima četrdesetak osoba koje se vode kao nestale, a među njima i Petar Marčinko iz Čepikuća.

Međutim, Marčinko je na veliko zadovoljstvo stanovnika Čepikuća skinut s tog popisa - jer je živ.

Bio je to dovoljan razlog za posjet Čepikućama, u kojima po službenim rezultatima popisa stanovnika živi 36 ljudi. No, rijetki mještani koje smo uspjeli sresti, jer u Čepikućama doslovno vrijedi ona narodna poslovica "vuk podne zvoni, a lisica poštu nosi", rekoše odmah da ih je samo nešto više od dvadeset.

image
Božo Radić/Cropix

- Ne znam ja šta piše u papirima i statistikama. Ja znam ko ovdje noći i to je naš broj stanovnika. Možda netko živi u Dubrovniku, a ovdje ima starinu. To ne znam - reče nam jedan postariji gospodin kojega smo zatekli u polupustom selu.

- A znam ja da vi niste došli zbog popisa stanovništva. Je li tako? Došli ste nam zbog Pere Marčinka i ja vam o tome neću ništa govoriti - odmah nas je dočekao. I pridodao:

- Ništa ja ne vjerujem. Ovdje se godinama smatralo da je mrtav i sve dok ga ne vidim da prođe kroz selo, neću vjerovati da je živ - rekao nam je jedan od rijetkih stanovnika Čepikuća i pokazao nam Perinu rodnu kuću. Lijepa kamena katnica obnovljena je ne tako davno.

image
Rodna kuća Petra Marčinka u kojoj živi supruga njegovog pokojnog brata
Božo Radić/Cropix

- U njoj živi Perina nevjesta, žena pokojnog mu brata Ante, pa pitajte kod nje. Možda će vam nešto znati reći. A ne znam ni što će vam ona znati, nije ga ni poznavala jer se u tu kuću udala iz Majkova nakon Perina nestanka - rekoše nam, a mi novinarsku sreću nastavismo tražiti u obiteljskoj kući Marčinko, gdje je Petar odrastao i iz koje je otišao na more početkom 1990. godine i više se nije vraćao.

No, gospođa nije željela ništa govoriti. Tako su se, kaže, dogovorili u obitelji.

Petar Marčinko ima živa dva brata, jedan je u Americi, a drugi u Kanadi. Nitko od njih ne dolazi u Čepikuće. Barem ih susjedi nikada nisu vidjeli. Majka i otac preživjeli su Domovinski rat i umrli su u dubokoj starosti. Upravo je majčina priča najzanimljivija, a otkrivaju nam je mještani Čepikuća.

Kad je Pero nestao, njegova se majka jako teško nosila s tom činjenicom. U selu se dugo vremena mislilo da je mrtav. Ne nestao, već mrtav. Tako se govorilo. Majka je palila svijeće za njega i molila Boga za pokoj njegove duše, a onda se dogodilo nešto neočekivano. U jednom je trenutku "okrenula" priču. Više nije govorila da je mrtav, već da je zove na telefon i da joj šalje novac.

- Mene moj Pero zove. Poslao mi je novac. On je živ. Vratit će se on u Čepikuće, tako je starica govorila, dok su iznenađeni susjedi slijegali ramenima misleći da je u starosti posenilila od silne tuge i želje da opet vidi sina.

- Nitko nju nije shvaćao ozbiljno. "Moj Pero je živ", vazda je to govorila. Očito je nešto osjećala - kaže nam Pero Hadžija, koji je jako dobro poznavao Petra Marčinka.

image
Božo Radić/Cropix

- Ma mi smo bili dobri prijatelji. Igrali smo skupa nogomet. Na boće. Da samo znadete kako je dobro gađao boćama - kaže nam Hadžija, koji bi volio opet zaigrati s prijateljem i susjednom Marčinkom, koji je, eto, izgleda živ u Španjolskoj.

- Ne znam što bih vam rekao. U jednom trenutku pomislim da je istina, a onda se opet zamislim. A što ako to nije on - iskren je Hadžija, koji se nakratko vratio u mladost kada je prijateljevao s nestalim Marčinkom.

- On vam je bio načitan. Volio je puno čitati - govori Hadžija samo najljepše o susjedu Petru Mačinku.

- Iskreno, nisam mogao vjerovati da će se pojaviti živ. Stvarno sam iznenađen. Evo pitajte koga god hoćete, svak će vam samo lijepo reći o njemu. Zašto je on tako postupio, jedino on znade - na kraju će Hadžija.

I drugi s kojima smo razgovarali imaju samo riječi hvale za Petra Marčinka. Željko Ćurčija poznaje ga iz mlađih dana. Iako je Marčinko stariji od njega, poznavali su se. Skupa su izlazili i družili se.

- Ma ja sam vam znao da je on živ i da će se jednog dana odnekud pojaviti. Nikad nisam pomislio da je pokojni. I eto, to se sada dogodilo - kazat će Ćurčija, koji se prisjetio da je Marčinko 1990. godine otišao na brod. Tada ga je posljednji put vidio.

image
Božo Radić/Cropix

"U svijet otišao. Svijet obišao i rodnom domu se vratio" napisano je kamenčićima u betonu ispred rodne kuće Petra Marčinka u Čepikućama. Je li to njegova majka napisala znajući da će joj se sin jednog dana vratiti, nitko ne može znati. Ona je tu tajnu sa sobom ponijela u grob.

A Petar bi se mogao vratiti u rodno selo. Prema informacijama iz policije, za to nema nikakvih zapreka. A ako se to i ne dogodi, više neće biti u policijskoj evidenciji nestalih osoba jer je živ u Španjolskoj, koja i nije tako daleko.

Stanovnicima Čepikuća, rodbini i susjedima i dalje ostaju skriveni motivi zbog kojih se Petar kao tridesetdevetogodišnjak odlučio na "skrivanje" u Španjolskoj punih trideset godina a da se nikome ne javi.

08. listopad 2022 00:46