Počela je još jedna školska godina, školsko zvono oglasilo se i u Osnovnoj školi "Vladimir Nazor" u Pločama, koja je nedavno proslavila sedam desetljeća života. Ploče su relativno mladi grad, jedan od najmlađih u Hrvatskoj, i sa razvojem samoga grada razvijala se iznimno živa školska aktivnost.
A kada pišemo o školskim aktivnostima u Pločama, teško možemo pronaći boljega sugovornika od 90-godišnje gospođe Ljubice Jakić, vitalne umirovljene učiteljice vedrog duha i britkog uma, žive enciklopedije kada je pločansko školstvo u pitanju. Gospođa Jakić podučavala je pločansku djecu više tri desetljeća, a sa učiteljskim stažem u rodnoj Kozici, prikupila je 37 godina odgovornog i zahtjevnog učiteljskog rada.
"Kako sam postala učiteljica? Pa, možemo reći stjecajem okolnosti, iako me taj poziv potpuno ispunio, čitava sam mu se predala i koliko god mi je u nekim trenucima bilo zahtjevno, rad sa djecom i praćenje njihovoga napretka ispunjavalo me zadovoljstvom i dodatno me motiviralo. Počeci moga rada u školstvu gotovo su koincidirali sa početkom razvoja grada, trebalo je napredovati na svim područjima i svi smo bili dužni angažirati se", prisjeća se kraja pedesetih godina prošloga stoljeća gospođa Ljubica, koja je u Ploče stigla iz rodne Kozice, zajedno sa suprugom Svetomirom, također prosvjetnim radnikom, sada već daleke 1959. godine.
A prije Kozice i Ploča, Ljubica je, još kao djevojčica, "sakupila" osam godina boravka u raznim domovima za djecu žrtava fašizma, od Vrgorca, preko Makarske i Cresa do Rijeke. I upravo u domu u Cresu, pitali su ih što bi željeli biti kada odrastu. Kako Ljubica baš i nije voljela matematiku, odgovorila je da bi voljela raditi neki posao u kojem matematika neće biti previše zastupljena. Direktor doma odveo ju je u Rijeku i rekao joj: "Ti ćeš biti učiteljica!".
Prvih nekoliko godina radila je u Kozici, gdje je završila osnovnu školu i gdje se vjenčala sa suprugom Svetomirom, a nakon dolaska u Ploče počeli su raditi u staroj školi. "Bilo je to vrijeme poleta, željeli smo raditi i graditi. Ploče su tada bile veliko gradilište. Sjećam se velikih kamenih blokova, jedriličarskog kluba, stare Prišnice, tadašnje ulice Petra Bogunovića i nekoliko završenih zgrada. Vremenom je grad rastao, otvarala su se brojna poduzeća, tu je bila vojska, pa je bilo dosta djece. Svaki razred imao je između 28 i 32 učenica i učenika i bilo je puno posla. Moj suprug je također bio angažiran na aktivnostima oko razvoja grada, zajedno s Perom Leticom, Slobodanom Jakićem, Nikicom Zmijarevićem i drugima. Kako sam voljela ples, uz nastavne aktivnosti organizirala sam grupu za ritmiku i ples, koja je bila vrlo aktivna. Odaziv je bio velik, djeca su uživala, zabavljali smo se i učili, putovali na brojna natjecanja i osvajali nagrade. Sjećam se djevojčice Natalije Radeljić, koja je bila izuzetno talentirana za plesne aktivnosti", prisjeća se gospođa Jakić, koja je u međuvremenu postala nastavnica, nakon završetka škole u Dubrovniku.
"Bile smo zaista sjajan kolektiv. Družili smo se i izvan radnog vremena, zajedno izlazili, bili podrška jedni drugima. A kakva je atmosfera vladala u školi, najbolje svjedoči činjenica da je svaki dan u školi počinjao s pjesmom. Kakva je to bila ekipa: Danica Gašpar, Katica Musulin, Ljubica Punoš, Ankica Alfirević, Dujka Krstović, Mira Giljević, Seka Poštenjak, Perica Maršić, Marica Jelčić i moj suprug Sveto, koji je bio jedini učitelj. Direktor u staroj, a kasnije i u novoj školi, otvorenoj početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća uz nazočnost Savke Dabčević Kučar, bio je legendarni Ivo Barbir, tajnica Ana Musa, kavu su nam kuhale vrijedne čistačice, teta Iva, Maša i Mira, a domar je bio nezaboravni Marko. Kada smo se, sindikalnim akcijama, borili za povećanje plaća nastavničkog kadra, uvijek smo uključivale i ove drage ljude, čiji je doprinos pločanskome školstvu nemjerljiv", kaže gospođa Ljubica.
Kada nije bila u školi bavila se raznim aktivnostima. S ponosom će reći da je tri puta proglašena udarnikom na radnim akcijama, iako su je pokušavali odbiti zbog malokrvnosti, s kolegama i prijateljima posjetila je mnoge zemlje, a uz kolegicu Milku Krstičević uživala je u planinarenju. U mirovinu je otišla 1990. godine, ali i danas će se prisjetiti sjajnih učenika poput Slobodanke Ostojić, Ivice Klapana, Duške Zime, Nike Pavlovića, Anite Krstičević, Anite Letice i mnogih drugih koji su ostvarili zavidne karijere na različitim područjima.
Danas umirovljeničke dane provodi u kući u Podgori. Suprug joj je preminuo 2014. godine. Ima svoj vrt, uzgaja povrće, brine se o maslinama i aktivna je na društvenim mrežama. Često je iz Splita pohode starija kćerka Verica i zet, a prilikom naše posjete sa gospođom Ljubicom zatekli smo njenu mlađu kćerku Renatu, profesoricu Hrvatskog jezika na Sveučilištu u Freiburgu.
"Održavam kontakte sa dragim ljudima s kojima sam nekada radila i družila se. Često se čujem s Marijom Sršen, a neki dan sam s Anđom Karamatić komentirala kako je bivši ministar Tomislav Ćorić bio moj učenik. Iako vrijeme provodim u Podgori, ne mogu nikada zaboraviti Ploče. Puno sam energije, vremena i ljubavi uložila i moje misli i osjećaji zauvijek će ostati vezane uz taj grad", zaključila je gospođa Jakić.