Ono što je tovar bio u ostatku Dalmacije, to je lađa bila za stanovništvo doline Neretve. No, kako vrijeme ide, korijeni se olabave, a zaborav potpomognut tehnologijom zna progutati i najčvršće temelje svakodnevice. Tako je bilo i s lađom.
Vruć je srpanjski dan. Ljeto je u punom zamahu, sezona baš i ne. Logično. Pandemija je napravila svoje, a manjak „strane ekipe“ vidi se jednako kako na plažama tako i na autoputu.
Prema jugu naročito. Polupraznog smo ga napustili u Pločama i pratili kraljicu Neretvu do Metkovića. Ušće je poslužilo kao izvrstan uvod u ono što slijedi, piše Slobodna Dalmacija.
- Vruće je, valjalo bi se baciti malo – već razmišljamo o hladnom spasu rijeke i to iz udobnosti njemačke cestovne krstarice s klimom pojačanom na najjače.
ŠTIT KNEZA DOMAGOJA
- Nije ti ovo more, ne može se tek tako itnuti – upozorava me iskusni fotograf Božo Vukičević. Čovjek, valjda zna. Opalio je više podvodnih fotografija nego što će drugi fotografi na suhome i mokrome za cijeloga života.
Na putu prema Metkoviću pozdravili smo Rogotin i Komin, najtrofejnije postojbine neretvanskih lađara. Ljuti boj biju za 27 kilograma težak štit kneza Domagoja koji svake godine dopadne pobjedničku ekipu. Prvi je maraton održan 13. rujna 1998. godine u sklopu obilježavanja sedme obljetnice akcije hrvatske vojske Operacija Zelena tabla – Mala bara i osvojili su ga veslači Rogotina, a na drugom mjestu su bili Gusari iz Komina.
Dogodine se situacija ponovila, da bi tek 2000. Gusari došli prvi put prvi, a ekipa Rogotina druga.
- Ljuti su to rivali – pomislio sam prizivajući u sjećanje prizor otprije nekih desetak i više godina kada su ispred njega u jednom splitskom veslačkom klubu lađari radili trening teretane. „Znaš da im znaju vaditi laktate“ pričao mi je tada trener. A, meni se samo po glavi vrzmalo „dotle je došlo“. Do teškog profesionalizma u definiciji ljubavi i amaterizma.
Jer, nitko to od njih ne radi za novac, ma ni za slavu. Ponos je taj koji najviše dira narod Neretve i radi njega svake godine, kako nam je kasnije jedan od veslača i priznao, znaju svake druge subote u kolovozu propuštati vjenčanja najboljih prijatelja, a sve kako bi umorili tijelo, ali nahranili dušu u pročišćavajućem naporu veslanja i natjecanja Neretvom.
Onaj koji je sve zakuhao, poput najfinijeg neretvanskog brudeta od jegulja, žaba, plotica ili cipla je Milojko Glasnović koji je svoje „jegulje, žabe, plotice, ciple, kapulu, luk, ljutu papriku, pome“ pomno ubirao po lokalnim svadbama šireći glas o natjecanju koje se tek treba organizirati. I to sve prije više od četvrt stoljeća. Bez mobitela, interneta, društvenih mreža.
- Lađa je život, Neretva je život. A, palo je u zaborav. Želio sam nešto napraviti, izvući iz prošlosti tu našu lađu. Ponovno je oživjeti! Tako sam prije preko 25 godina fotografirao po svadbama i usmeno pozivao ljude, i tako kupio ekipe. Pazite, nije lako skupiti preko njih 11 u lađi. I još da su u kondiciji za veslanje. Nije bilo lako ljudima pojasniti da se trebaju skupiti, imati lađu, preko deset vesala. Pa kada su još uslijedila pitanja koliko treba veslati. Nije puno? Kazali su. Ne'š ti, od Metkovića do Ploča. „Sitnih 22,5 kilometra“ kazali bi mi i odmahivali rukama uz napomenu „ti si stvarno lud“. No kako sam vezan za marketing, imao sam čak i svoju televiziju, uspio sam nekakvu promidžbu napraviti. Bio sam uporan i uspio sam to ostvariti - kazao je Glasnović, dodajući kako su temelj maratona upravo - lađari.
SINOVI PRVIH LAĐARA
- Oni ga drže. Motivirani su, i počnu trenirati odmah nakon završetka maratona. Oni to vole i ponosan sam što danas veslaju upravo sinovi onih prvih lađara. Također mi je srce puno kada napunimo preko 33 lađe koje imamo i na kraju se skupi preko 700 natjecatelja na startu, što veslača, što rezervi, što prateće logistike.
Brojku je potvrdio i Luka Oršulić, predsjednik Udruge lađara Neretve, krovne udruge koja pod sobom ima više od 90 manjih lađarskih udruga.
- Oko 700 ljudi se nađe na Neretvi svake godine. I to samo onih koji sudjeluju. A gdje su tek gledatelji…
- Lijepo je to vidjeti – nadopunio ga je Milojko, a u glasu mu se čuje ponos na njegovo dijete – maraton.
„Tko bi vjerovao da su prošle 23 godine“ kazao je sebi u brk. U međuvremenu su kod njega sijede preuzele, pojavilo se još više bora u ovih četvrt stoljeća, ali zanos s kojim Milojko govori o lađama i maratonu jednaki su, ako ne još i veći nego te sudbonosne 1998. godine. Eh, da, fotoaparat i dalje visi oko vrata.
- Nitko se nije nadao da će maraton doživjeti toliki uspjeh. No, s obzirom na to da je prvo izdanje imalo 18 lađa, a da je svega osam bilo čitavih koje su funkcionirale, i da unatoč tome sve prošlo u savršenom redu, imali smo predosjećaj da smo na tragu nečeg velikog. Danas je to jedna o najvećih maritimnih manifestacija u Hrvatskoj i poznata je i izvan naših granica. Pohvalit ću se da su na maratonu bili muška i ženska ekipa iz Latvije, ekipa iz Australije, ove godine naši Hrvati iz Sombora čekaju hoće li ih korona pustiti preko granice. Nastupale su ekipe iz Bjelovara, Vinkovaca, Đakova, Siska, Zagreba... Dakle, imamo ekipe i izvan Neretve. Nismo zatvoreni. Dapače, svatko je pozvan na druženje koje se organizira druge subote svakog kolovoza – kazao je Milojko.
A, Neretljani vole druženje, te su po domaćinstvu poznati nadaleko i naširoko. Mala je cijela Neretva da u nju stane sva njihova dobra volja i gostoprimstvo. Tako su i nas ugostili i pred nas doveli lađarsku ekipu „Škrapa Momići“. Momci su to popodne trebali veslati jednu od utrka Kupa, ali su svejedno odlučili bez imalo prigovora po vrućem srpanjskom danu spremno pozirati našim fotografima Denisu Jerkoviću koji Neretvu poznaje kao svoj dlan i našem podvodnom specijalcu Boži.
- Vruće je, možemo li malo ubrzati – znali su procijediti kroz zube dok su snažnim zamasima kovitlali rječicu Norin koja svojim tokom hrani Neretvu.
- Svatko ima svoj dio rijeke za trening. Svoj poligon i ni jedno selo ne prelazi te granice – pojašnjava nam Oršulić. Nije da baš to stoji u pravilniku, ali to su nepisane užance koje se poštuju više od Svetog pisma, da se tako izrazimo.
Ono što je nas zanimalo jest, kako su se lađari uklopili u „novo normalno“. Kako su skupa trenirali, družili se. Jer, preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo su jasne.
ŠPIJUNAŽA NA TRENINGU
- Dok je bio „lockdown“ kako se to zove, odnosno karantena, svatko je na svoju ruku trenirao. No, čim su mjere popustile odmah su ekipe došle u Udrugu po lađe i odmah su udarili trenirati po rijeci. Evo, već više od mjesec dana nabijaju kondiciju, veslaju, upiru… Neka ih! Druženje? E, to su vam zatvoreni kolektivi. Inače smo svi veliki prijatelji i dobri susjedi na Neretvi, ali uoči maratona ide zatvaranje koje je jače od ovog koje nam je korona virus donijelo – govori nam Oršulić.
- Kako to – pravimo se malo blesavi.
- Taktika, posade… Sve se to dogovara na rijeci. Zna se dogoditi i da prijatelji iz susjednih sela ne pričaju za vrijeme treniranja za maraton samo da se ne bi pomislilo na špijunažu, hahaha – kazao je Oršulić. Jest da se šali, ali velikim dijelom i govori istinu.
- Miješanja između ekipa nije bilo. Također nećemo slati nikakve službene pozivnice. Maraton će se održati, ako stvari ne eskaliraju, ali s minimalnim brojem gledatelja. Tradicija je to… I naša je dužnost održavati je. Naravno sve u okvirima zdravog razuma. A, da se maraton održi u ovoj iznimno izazovnoj godini omogućili su premijer Andrej Plenković, Branko Bačić i Kruno Katičić. Hvala im na tome – pojasnio je Oršulić „COVID program“ ovogodišnjeg maratona lađa.
Ipak, „nije svako zlo, za zlo“ reći će Oršulić.
- Prvi puta imamo praćenje cijelog maratona od strane HTV-a. Kamere i helikopter će snimati svaki metar, a slika će tako otići u cijeli svijet. Maraton će tako dobiti publicitet kakav zaslužuje, a Neretljani sa, primjerice, Novog Zelanda moći će tako guštati u svojoj baštini koja će se odvijati pred njima. Neretva živi za ovo. Svake godine cijeli kraj se digne na noge. I zato moramo dalje, zato moramo lađu održavati na životu. Imali smo planove s njom ići čak i u Sjedinjene Američke Države i veslati oko Ellis otoka, pa čak i Dunavom se spustiti od Beča do Vukovara. No, to će sve morati pričekati. Drago nam je, doduše, što maraton ne čeka, već se – održava – kazao je Oršulić.
Njegovo veselje dijeli i ekipa „“Škrapa Momići“. Njezini članovi su bili naši modeli za jedan dan.
Kapetan ekipe „Škrapa Momići“, ujedno i najstariji (i najozbiljniji) u lađi je Tomislav Plećaš. Već je 20 godina kapetan, a ovo mu je 21 nastup za ekipu.
- Pripreme su nam počele prije nešto više od mjesec dana, imamo 17 treninga na vodi i do maratona ćemo biti spremni.
Josip je Tomislavov brat. Obojica su već dva desetljeća u lađi i kada je maraton u pitanju prilično je jasan koji su mu prioriteti.
Veslam svake godine i jedva čekam tu drugu subotu u osmom mjesecu. U ovih 20 godina sigurno nisam išao na dvije-tri svadbe najboljim prijateljima jer su se ženili na dan maratona. Pa sam odredio da neću ići, donosi Slobodna Dalmacija.
MAJKE ZAHVALNE
Leon Dragović je najmlađi iz ekipe. Tek mu je 17 godina i ovo mu je prvi maraton.
- Malo je reći da sam nestrpljiv. Jedva čekam da se krene.
Pratili smo ih tako kako pjene vodu, kako tjeraju lađu naprijed, a s nama u lađi (na motorni pogon) je bio i Milojko. Fotografirao je.
- Moram vam nešto priznati – naslonio se.
- Svako malo mi neka od majki Neretve dođe i stisne ruku u znak zahvale što im se djeca bave maratonom. To je neopisiv osjećaj – pohvalio se.
- A, što kažu žene – uslijedilo je pitanje uz smijeh.
- Eh, to je malo druga priča – diplomatski je odgovorio Glasnović.