Ljubav prema 'kućnim' psima nikad nije nije bila veća, no malo je onih poput Cavtaćanina Mirka Juranovića koji još od malih nogu ljubav prema psima pretvaraju u rad i odgoj pasa za potrebe policije, vatrogasaca, carine i drugih službi koje bi bez njih u određenim trenucima bile bespomoćne.
Pasmine koje prolaze
Uglavnom mi ljudi donose odrasle pse, kaže Mirko. Često se djeci nabavljaju kao igračka, ali kada narastu - postaju problem u kući ili stanu. Ljudi znaju čime se ja bavim i kako pas ne bi završio na ulici, ostavljen u šumi, u azilu ili ne daj Bože ubijen, donose ih meni. Naravno, ako mi pas odgovara, uzimam ga, radim s njim i učim ga za potrebe raznih službi.
Psu time dajemo šansu za novi život. Obično se radi o njemačkim i belgijskim ovčarima, mješancima, dobermanima, rotvajlerima, labradorima, ptičarima... Naravno, ne može se uzeti svakog psa, jer moram procijeniti ima li traume, je li zdrav i sposoban za službu. Preduvjet je da je pas prethodno imao dobar odgoj i socijalizaciju. Ako to nema, s njim se ne može raditi! Meni je to vidljivo po njegovom ponašanju.
Godišnje Mirko uzima od 5 do 8 pasa koji moraju biti stariji od godine dana. Trenutačno radi s tri psa koje drži u zakonom propisanim boksovima veličine po 8 metara četvornih. Svakodnevno druženje sa psima postali su hobi i posao ovog umirovljenog policajca koji je iz Slavonije u Cavtat došao 1994. godine.
- Kod kuće u Novoj Gradiški uvijek smo imali najmanje četiri psa jer su svi moji bili stravstveni lovci, otac, braća, stričevi... Iako imam položen lovački ispit, time se više ne bavim. Još kao dijete sanjao sam kako ću jednog dana imati njemačkog ovčara, ali otac nije dopuštao. U Cavtatu sam upoznao suprugu Žanetu i umjesto u Slavoniju, došao sam na Mećajac! Kad mi se rodila kćer Stefani ispunio sam želju i nabavio vučjaka! I on je nakon obuke pošao u MUP.
- Najteži mi je odabir psa. Mora imati radne navike i nikada, baš nikada, ne smije odustajati od povjerenog zadatka. To je u poslu najbitnije! Dresura se pojedinačno provodi oko jedan sat svaki dan, po nekoliko puta dnevno treba ih pustiti iz kaveza da se "rastrče". Sam odgoj i dresura jednog psa traju obično do šest, sedam mjeseci, kaže Mirko.
- Hrvatske službe koje trebaju pse u radu, često raspisuju natječaje za njihovu nabavu. Tada s psom idem u Zagreb i ako zadovoljava kontrolu inspektora koji provjeravaju njegovo zdravlje i umijeće, postaje službeni pas. Tek tada se određuje njegov konačni posao, tj. hoće li biti za traženje droge, eksploziva, ljudi itd. Naime, ja s psom radim na općem odgoju, a kada dođe u Zagreb, oni daljnjim radom usmjeravaju za koju bi službu bio najpogodniji.
Traže eksploziv i narkotike
Na upit jesu li psi poslušni i treba li nekad s njima malo oštrije, Mirko odgovara:
- Ne nikako... Naprotiv. Psa se uči i vježba kroz igru. Zato imamo kong, gumenu igračku koju pas ne može pregristi, ni prekinuti, ni prožvakati... On nauči miris konga i ludi za njim. Stalno trči i traži ga. Kad dođe u službu, onda se, ovisno o opredjeljenju, u konga stavlja malo eksploziva ili droge kako bi se pas naučio na njen miris i mogao je tražiti. Iskustvo govori, ako je pas smiren tada je dobar za traženje eksploziva, ako je jako aktivan, onda je za narkotike. Neki psi, na primjer, mogu tražiti samo dvije droge, ili dva eksploziva, ali većina ih se obuči za više. Osobno sam najviše odgojio pasa koji su nastavili rad u službi traženja.
A kako podnosi 'rastanak' kad ostavlja pse u Zagrebu?
- Nije mi toliko teško, jer s njima radim kako bi jednog dana postali dio službe. Odlazak psa teže pada mojoj obitelji, ženi i djeci... Za neke pse niti ne znam gdje su završili, ali za većinu imam informacije da su od Amerike do Europe jer pse često uzimaju i iz drugih država. Njihov radni vijek u službama je oko osam godina, nakon čega odlaze u mirovinu. Primjerice, jedan pas u MUP-u kada ode u mirovinu se udomljava, a njegov novi vlasnik za njega, dok je pas živ, ima plaćenu hranu i veterinarske potrebe. Ovo je posao iz hobija i ljubavi prema psima, kaže Mirko.
Zaslužuju drugu šansu
- Netko kocka, lovi ribu, gleda televiziju po cijeli dan, a ja uživam s psima i mislim da radim nešto korisno i za pse i za ljude. Poanta zdravog psećeg života nije šetnja, jer pas kako bi bio sretan mora zadovoljiti svoje nagone, mora raditi jer je za rad stvoren. Kad pas radi, on je najsretniji. To se odnosi na sve pse, od ptičara i ovčara, do pekinezera i pudlica. Nije dobro ako se pas ima samo za igru i šetnju jer to njemu nije prirodno.
Mirko ponosno ističe kako je bio jedan od osnivača Kinološkog društva u Dubrovniku prije deset godina, čiji je i danas član, a često je, kaže, bio na raznim natjecanjima sa psima u Hrvatskoj i inozemstvu. Kinološki klub u Dubrovniku postoji već deset godina kroz koji je prošlo više od stotinu članova, a bili su sa svojim psima čak i na svjetskom prvenstvu.
- Radio sam s mnogim psima, za razne službe, ali još nikada nisam imao psa koji je u službi slijepim osobama. Moji su uvijek "prebrzi", a za slijepe osobe trebaju sporiji i smireniji psi. Treba znati kako psi razmišljaju, što im treba. Treba s njima živjeti! Svi govore kako je pas zlopamtilo, ali to nije istina, jer oni žive sad, za ovaj trenutak. Zato svaki pas mora imati drugu šansu, novi život, nekoga tko će ga voljeti, za koga će biti koristan.
