Ako njih četvero koji zajedno imaju 13 godina mogu iz Cavtata “potegnit” u Split na utakmicu Hajduka, i to ne prvi put, naravno na pogon mame i tate, onda je najmanje što “Slobodna” može napravit’ “potegnit” do njih, do Cavtata.
Točnije taman negdje na granicu Oboda i Cavtata. Povod je hajdučka obitelj iz kraja koji nije dao samo aktualnog predsjednika Hajduka, brojne velike igrače, nego i vojsku navijača “bijelih”. A oni spadaju među najmlađe od njih.
“Bijeli” su u prvom susretu s Vitorijom nadigrali Portugalce, dekor na tribinama bio je barem jednako impresivan, ali jedna obitelj je na Poljudu ipak izazivala posebnu pozornost. I brojne molbe za fotografijom. S jedne strane mama Jelena Đuka, s druge tata Cvijeto, a u sredini, poredat ćemo ih po starosti, Analucija (pet i pol godina), blizanci Niko i Luka (tri godine i pet mjeseci) te Bartol (dvije godine). Još su svi bili odjeveni u Mišine hajdučke majice.
Špacin poklič za ‘dobar dan’
Čim smo ušli u dom obitelji Đuka sve nam je bilo još jasnije. Tata Cvijeto nas je dočekao u majici s pokličem Špace Poklepovića “Neuništiv”, a četvero malenih u drugoj garnituri majica - s likom Livaje. Na zidovima uokvirene potvrde o kupnji dionica, članske iskaznice, pretplate, na policama šalice, drugi klupski suveniri, uz balune Hajduka, zastave... Gotovo sve je bilo u znaku “bijelih”.
Kasnije se ispostavilo da klinci imaju i dvije garniture dresova, jednu s prezimenima nogometaša, drugu s vlastitim imenima (i mama i tata sa svojima). Da se čovjek zapita jesu li uopće išta ostavili u Hajdukovom fan shopu. Njihova imena su naravno i u tematskom parku na Poljudu.
Vratili smo se za početak na utakmicu s Vitorijom.
- Pođemo često i na male utakmice. Zato i nismo mogli vjerovati koliko nas je ljudi baš tog dana zaustavljalo i pitalo mogu li nas fotografirati, pa i fotograf Hajduka, Slobodne (Cropixa, nap.a.)... Pomislio sam svaki put: ”Pa gdje nas nađe u onoj gužvi!?” – šalio se tata Cvijeto.
Probijanje puta
Bilo je i baš smiješnih situacija.
- Inače je najmlađi Bartol stalno uz mamu, ali ovaj put je bio dosta i u mene. Morao sam vodit’ blizance u WC, ali je i Bartol htio ići. A bila je ogromna gužva. Kada nas je jedan čovjek vidio, išao je ispred nas i probijao put, vikao: “Idu djeca!”. Bili smo prava atrakcija – ispričao je Cvijeto.
Koliko često idete na Poljud?
- Pretplatnici smo – svi. Od rođenja svi su učlanjeni i pretplatnici. Svi su na svojoj prvoj utakmici bili s pet mjeseci. Više ne idem bez njih na utakmice! Doš’o mi je njezin brat, njihov dundo iz Amerike da idemo zajedno na Vitoriju. Rek’o sam mu da je ovo prva utakmica u sezoni i da nema šanse da ne idem s djecom. Odemo na maksimalno sedam utakmica godišnje. Supruga dođe na još koju ako ima tko poć’ s njom. Pomorac sam, četiri mjeseca sam doma, četiri na brodu. Potrefi se da sam doma ljeti ili zimi kad nema utakmica. Baš sad uskoro idem – pojasnio je Cvijeto.
- Poć’ ćemo mi! – ispalila je mama Jelena.
Inače je teta u vrtiću, a sada je na porodiljnom dopustu.
Generalno vlada mišljenje kako stadioni baš i nisu za malu djecu?
- Bartol je nekad težak jer je još mal’, ali svi su oduševljeni. Pogotovo kada su male utakmice, na velikim ipak ima više bengalki. Bartol i Niko vole bengalke, voli ih i Luka, ali malo manje. Generalno nisam protiv toga dok se ne bacaju u teren, stvaraju atmosferu, ali topovski udari smetaju. Prije par godina kada je udar odnio vatrogascu prst Analucija se prepala i nije tada više htjela ići na utakmice. Sada je i njoj super na stadionu.
Kako ti je bilo na zadnjoj utakmici? - pitali smo Analuciju.
- Lijepo! - odmah će Analucija, ali fotoaparat i dva nepoznata “dunda” u dnevnom boravku su učinili svoje, pa se malo zasramila.
- Kako slavite gol? Tata vas uzme u naručje – pojasnila je mama Jelena.
- Luka želi biti Livaja. Tko je Livaja? - pitao je tata Luku.
- Ja! - brže će Luka nego što originalni Livaja posloži driblingom stopera na travnjak.
- Svima smo kupili i dresove, s brojem koji sugerira da su 12. igrač. Njima trojici kupili smo dresove Livaje, Krovinovića i Kalinića. Analuciji smo uzeli haljinu, ali i ona je htjela biti Lovre Kalinić.
Zašto baš Lovre?
- On može igrat rukom! - odgovorila je.
Niko je najdražeg igrača mami prišapnuo na uho, ali svi smo čuli.
- Kalinić!
Luka za koga navijaš?
- Za Livaju!
Dobro, ali za koga igra Livaja?
- U Hajduka!
Niko voliš li bengalke?
- Da! - ispalio je Niko kao iz topa.
Kako si na to pitanje tako brzo i glasno odgovorio?
- Niko je još bio u kolicima kada smo ga prvi put doveli na Poljud, nosili smo ga na rukama. Pa je gledao kako svijetle bengalke i od tada mu je valjda to ostalo – prisjetio se tata Cvijeto.
Pričaju na tribini
Ali generalno nisu bili od neke velike priče. Oni pričaju na tribini.
- Dok nisu znali pričat kad bi vidjeli grb Hajduka svi bi vikali: “Goool!”.
Odakle u vas tolika ljubav prema Hajduku?
- Da vam pravo kažem - ne znam. Moj otac je poš’o na jednu utakmicu u životu, na Spartu. Dundo, moj ujak je tu na Zvekovici (u blizini Cavtata, nap.a.) gdje sam se rodio držao kafić koji se zvao “Torcida”, ali ni to nije bilo presudno. Prve utakmice na kojoj sam bio na Poljudu se niti ne sjećam.
Igrao sam nogomet do 21. - 22. godine za lokalne klubove Cavtat i Sokol, dok nisam počeo “navegat”. Zbog svojih utakmica najčešće nisam mogao ići na Hajdukove. To se sve s vremenom pojačavalo. A onda se dogodila 2008. kada smo išli u otkup dionica. Kupio sam ih deset, ali jako sam se razočarao koliko ih je malo ljudi kupilo. Supruga i ja smo počeli hodati 2007., a pretplatnici smo od 2014. Uvijek sam išao na sjever, ali kada sam se oženio rek’o sam da neću više. Na istoku smo, ulaz O – ispričao je Cvijeto.
Kako niste na dječjoj tribini?
- Na istoku smo se udomaćili, svi sve znamo. Doduše, obećao sam im poć’ vidit Rica u fan zoni - rekao je Cvijeto.
Nije lako potegnuti do Splita na utakmicu s četvero male djece?
- Kupio sam automobil sa sedam sjedala.
Kako izgleda gledanje utakmice s njima?
- Što se tiče gledanja utakmice... - započeo je Cvijeto.
To zaboravi? - ubacili smo se u šali.
- Ha, ha... Nije zaboravi, ali ima i toga. Bartol je jako privržen mami. Stalno hoće biti u nje, supruga ne može gledati - pojasnio je Cvijeto.
Onda vi zapravo Hajduka pogledate kad se vratite doma, na snimci?
- Ja to tada moram gledat, jer se kod nas utakmica Hajduka gleda još barem dva-tri puta – ubacila se mama Jelena.
- Navikli smo već na utakmice ići s djecom. Oni su uglavnom sami sa mnom i svugdje s njima idem sama, i u butigu. Zato znaju da moraju biti dobri. Bartol je još mali, ali ostali to razumiju. Nema kukanja “nosi me”. Naravno, djeca su, nekad netko nešto “pronjurga”, ali s njima nema nikakvih problema - kazala je Jelena.
- U mene žena drži četiri kantuna kuće – priznao je Cvijeto i dodao.
- Prvo odspavaju pa pođu na utakmicu. Nekad i u vožnji do Splita.
S obzirom da je utakmica trajala do 23 sata jesu li svi ostali budni do kraja?
- Jesu, odspavali su prije u automobilu – objasnila je Jelena.
- Na finale kupa s Rijekom smo ušli dosta ranije i Luka je dva sata odspavao na tribini! Ali nismo još doživjeli ovakvu atmosferu kao što je bila u susretu s Vitorijom - dodao je Cvijeto.
Kakvi su na stadionu?
- Niko obožava utakmice, digne se na stolicu i navija. Luka bi više volio gledati u mobitel ha, ha – rekao je Cvijeto.
- Niko diže Luku na stolicu da navija, ali Luka neće – dodala je Jelena.
Prespavate li u Splitu?
- Nekad, ovaj put nismo. I supruga voli ići na utakmice, kada mene nema pođe s djecom u Split – rekao je Cvijeto.
- Kad god je veća utakmica mi pođemo – kazala je Jelena.
A kako izgleda kada doma gledate utakmicu?
- Vjerojatno od buke susjedi misle da se radi o nasilju u obitelji ha, ha – kazala je Jelena.
Tata Cvijeto odlazi na brod. Stiže li ostatak obitelji i na Villarreal?
- Planirali smo! - potvrdila je mama Jelena.